Nije bilo tako davno da se većina svijeta bila fokusirala na američko-saudijsko-izraelski “veliki bliskoistočni dogovor”. Trenutna klima smrti, razaranja i katastrofe koja se odvija pred našim očima daleko je od saudijsko-izraelske normalizacije kako sečinilo u sedmicama i mjesecima prije rata.
Dok su neki posmatrači bili iznenađeni Hamasovim napadima 7. oktobra i erupcijom velikog rata, drugi su se dugo pribojavali takvog izbijanja nasilja. Zbog očajničke želje Izraela i Sjedinjenih Država da vide sporazum o normalizaciji sa Saudijskom Arabijom, neriješeno i tinjajuće palestinsko pitanje je uglavnom ignorirano.
I Izrael i Sjedinjene Države imali su svoje razloge da se zalažu za normalizaciju. Za Washington, a posebno za predsjednika Joea Bidena, biti posrednik u tako velikom poslu učvrstilo bi njegovo naslijeđe u historiji i pružilo potrebnu diplomatsku tačku za razgovor za izbornu kampanju 2024.
Za izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, imati Saudijsku Arabiju – čuvara dva najsvetija mjesta islama – priznavanje Izraela bila bi strateška pobjeda. Ako Saudijska Arabija pristane na normalizaciju odnosa s Izraelom, neće iamti mnogo toga čime bi se izvršio pritisak na Netanyahuovu vladu, ili bilo koju buduću izraelsku vladu, da osigura značajne ustupke i olakša političko rješenje koje će uvesti sigurnost i Palestinaca i Izraelaca.
Čim je izbio rat, postojao je zlokobni osjećaj da će uslijediti humanitarna katastrofa. Nije bilo sumnje da će arapske države osuditi Izrael. Ono što je bilo manje jasno je kako će arapske države koristiti svoje poluge moći. Energetski ambijent se dramatično promijenio od 1973. godine, pa stoga „naftna karta“ danas nema mnogo utjecaja.
Ovo onda postavlja pitanje kako će Saudijska Arabija iskoristiti svoje poluge moći u ovoj krizi. Iako nafta više nije efikasan instrument utjecaja na Sjedinjene Države i Izrael, Rijad ima neke alate u svom diplomatskom arsenalu koji će mu, ako se pravilno rasporede, dati riječ u oblikovanju budućnosti Izraela i Palestine.
Kako se rat nastvalja i Izrael i Sjedinjene Države gube kredibilitet. Prisilno raseljavanje izbjeglica iz njihovih domova, a zatim uskračivanje humanitarnepomoći, teško da je način da se dobije bilo kakva podrška, a kamoli legitimitet za vojnu kampanju. Kako humanitarna katastrofa raste, Sjedinjene Države gube međunarodni kredibilitet, ne samo na Bliskom istoku. Iako je nerealno vidjeti bilo kakvu saudijsku akciju koja bi mogla natjerati Izrael da zaustavi svoj rat u Gazi, Saudijska Arabija koristi svoju simboličnu poziciju kao čuvara najsvetijih mjesta islama protiv Izraela.
Rijad predvodi diplomatski napor osmišljen da stvori međunarodni narativ koji dovodi u pitanje zakonitost izraelske vojne agresije i američko diplomatsko pokriće koje koristi. Ne samo da saudijske vladajuće elite odbacuju izraelski argument samoodbrane, već idu i u diplomatsku ofanzivu. Ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije Faisal bin Farhan predvodi diplomatski komitet pod mandatom Arapske lige i Organizacije za islamsku saradnju, za obilazak raznih međunarodnih prijestolnica i zalaganje za trenutni prekid vatre.
Prva stanica komiteta bila Peking, a zatim Moskva. Ovo je bio jasan signal Washingtonu da Saudijska Arabija ima druge opcije u ovom multipolarnom svijetu koji se stalno razvija. Osim toga, prisustvo odbora u Ujedinjenim narodima i stalni prijedlozi arapsko-islamske grupe osmišljeni su da održe diplomatski pritisak na Sjedinjene Države, ističući ih kao prepreku za prekid vatre.
Saudijci također koriste zanemareno diplomatsko sredstvo: šutnju. Njihovo potpuno odbijanje bilo kakve političke rasprave prije prekida vatre također stvara pritisak time što Izraelu ne dozvoljava jasan politički horizont nakon kampanje. Kao što je saudijski ministar vanjskih poslova rekao prošlog mjeseca: “O kakvoj budućnosti možemo razgovarati kada se Gaza uništava.”
Saudijska vladajuća elita ima još jedan razlog da izbjegne bilo kakvu diskusiju o “danu poslije”. Vjeruju da zamajavanje ovom idejom neće pomoći u postizanju trajnog prekida vatre i može se smatrati saučesnikom u davanju trenutnoj izraelskoj kampanji prešutnog legitimiteta koji nedostaje. Rijad je već bio tamo.
2006. godine, kada je izbio rat Hezbolah-Izrael, tadašnje saudijske vladajuće elite imale su pragmatičan stav koji je uravnotežio kritike i Izraela i Hezbolaha. Saudijska Arabija je tada izjavila da, iako podržava pan-arapske ciljeve, “mora se napraviti razlika između legitimnog otpora i neproračunatih avantura koje poduzimaju elementi unutar Libana i onih iza njih”.
S obzirom na odmjeren odgovor i opće očekivanje iskrene osude Izraela, ova dvojna kritika protumačena je kao prećutni znak tolerancije izraelskog ponašanja. Ovo je nešto što Rijad danas želi izbjeći. Ne želi dozvoliti da bude politiziran za izraelske političke ciljeve. Drugim riječima, saudijske vladajuće elite žele izbjeći da budu „izigrane“.
Netanyahua često nazivaju “majstorom spina”. Saudijci znaju da ako pokrenu bilo kakvu političku raspravu o „danu poslije“, ili čak hipoteze o budućim scenarijima, to će sigurno odgovarati Netanyahuovim okretnim tendencijama. Može se vidjeti kako je Netanyahu pružio medicinsku pomoć Gazi od strane Ujedinjenih Arapskih Emirata kao da je podrška Emirata bila zasnovana na Netanyahuovom zahtjevu, a ne na odgovoru na strašne medicinske krize koje su tamo uslijedile. Saudijska Arabija ima dobar osjećaj kako se njeni postupci i izjave mogu izokrenuti na način koji sugerira da su Saudijci i Izraelci na istoj strani u vezi s „danom poslije“ za Gazu, što je daleko od stvarnosti.
Ono gdje Rijad ima stvarnu polugu jeste u pitanju finansiranja. Izrael nikada neće dorasti finansijskim kapacitetima Saudijske Arabije i drugih država Zaljevskog savjeta za saradnju (GCC). Njegova ekonomija je u teškom stanju, a prema nedavnom izvještaju Banke Izraela, gubi 600 miliona dolara sedmično tokom ove kampanje. Izraelska centralna banka je također sugerirala da će ratni troškovi od 2023. do 2025. godine iznositi oko 53 milijarde dolara.
To je upravo ono što Saudijcima, državama GCC-a i arapskim državama daje snagu, jer se svaki napor na rekonstrukciji može iskoristiti da se Izrael podstakne ka istinskom mirovnom procesu. U suprotnom, bit će samo pitanje vremena kada će se region ponovo naći u istoj situaciji – ako ne i goroj.
Saudijci nikada nisu bili skloni finansijskoj podršci Palestincima. Oni su tokom decenija osigurali veliki dio toga i ne izgleda da će ta podrška uskoro prestati. Ono čemu Saudijci nisu skloni je ponovna izgradnja desetkovane Gaze zarad izraelske sigurnosti – posebno imajući u vidu da je Izrael bio strana koja je izvršila uništenje.
U Izraelu i Washingtonu trenutno postoji želja da će Saudijska Arabija i druge zemlje GCC-a platiti račun za izraelsku vojnu kampanju u Gazi. Prema informacijama koje su iscurile u izraelsku štampu, Netanyahu je navodno rekao parlamentarnom odboru 11. decembra da će “prvi korak u Gazi biti poraz Hamasa. Nakon toga vjerujem da će Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija podržati sanaciju pojasa.”
Zapretpostaviti je da bi Saudijska Arabija i zemlje GCC-a rado pristale da plate rekonstrukciju naslijeđene katastrofe, a zatim preuzele odgovornost za njenu sigurnost, otkriva naivne iluzije koje gaje mnogi u Izraelu i na Zapadu. Zapadni i izraelski diskursi često prikazuju države GCC-a kao iracionalne aktere koji prvo troše, a kasnije razmišljaju – kao da je jedina funkcija zemalja GCC-a u svjetskom sistemu bacanje novca na probleme drugih država. Ovo je daleko od stvarnosti. Danas se u Saudijskoj Arabiji ništa ne troši osim ako se smatra da služi interesu kraljevstva; “Saudijska Arabija na prvom mjestu” je princip na kojem se zasniva saudijska vanjska politika.
Jedna od poteškoća u prikupljanju saudijskih sredstava za rekonstrukciju je to što sama Saudijska Arabija prolazi kroz vlastiti proces obnove. Trenutno je zemlja sebi postavila ogroman zadatak restrukturiranja države, izgradnje mega projekata koji su ključni za njenu inicijativu Vizija 2030, u nadi da će na kraju diverzificirati saudijsku ekonomiju dalje od nafte kako bi osigurala opstanak države za generacije koje dolaze . Saudijci imaju novca, ali on je za ulaganje u budućnost Saudijske Arabije. Ipak, to ne znači da saudijske vladajuće elite nisu spremne ulagati u buduću palestinsku državu i značajno doprinijeti obnovi njene infrastrukture.
Poticaji za Saudijsku Arabiju i druge arapske države da doprinesu obnovi Gaze mogu se povećati ako se rade ispravno, u pravom okviru, s pravim horizontom i s pravim ciljevima. Glavni među ovim zajedničkim ciljevima je regionalna sigurnost, jer je ovaj rat pokazao da je palestinsko pitanje nešto što se više ne može gurati pod tepih.
Ovaj rat je također pokazao rizik prelivanja – od libansko-izraelske granice do napada Hutija na međunarodne brodove u Crvenom moru kod jemenske obale – ima potencijal da destabilizira cijeli region. Ovaj regionalni rizik može poslužiti kao poluga za Saudijce vis-à-vis Izraela i kao poticaj za postizanje trajnog mira.
„Regionalni prosperitet“ je izraz koji obično koristi prestolonaslednik Mohamed bin Salman. Upravo iz tog ugla može se vidjeti saudijsko ulaganje u restrukturiranje Gaze, ali samo kao dio političkog procesa s jasnim političkim horizontima koji nastoji riješiti ključna pitanja ovog sukoba. Saudijska Arabija već ima utjecaj na Izrael tako što ne nudi normalizaciju, ali Rijad, koji vodi napore rekonstrukcije, samo pojačava saudijsku političku polugu nad Izraelom, jer će bez funkcionalne infrastrukture u Gazi, sigurnosna zabrinutost za Izrael samo rasti.
S obzirom na prirodu i složenost ovog sukoba, ne postoji lider koji može preuzeti odgovornost, već nekoliko lidera koji mogu utjecati na situaciju koristeći svoje poluge moći u usklađenom, koordiniranom procesu. Nije vjerovatno da će Rijad preuzeti kontrolu, bez obzira na donedavnu jaku spoljnu politiku kraljevstva.
Istina je da je Saudijska Arabija oduvijek imala vodeću ulogu u ovom sukobu, ali je preferirala pristup koji se vodio iza leđa. Ovaj pristup joj je omogućio da iskoristi svoju diplomatsku i simboličku težinu, a da ne bude na političkoj liniji fronta i potencijalno rizikuje svoje strateške interese. Saudijske vladajuće elite su došle do zaključka da su uložile veliki politički napor za besplodan proces i da se stoga nikada nisu ubacile u zamršenosti palestinsko-izraelskih pregovora o konačnom statusu.
Problem s prethodnim mirovnim procesom je što se pokazalo da je strukturalno osuđen na propast, s obzirom na dramatičnu asimetriju moći između Palestinaca, Izraela i njegovog gorljivog zaštitnika u Washingtonu. Prije nego što Rijad istupi i pokaže veću asertivnost po ovom pitanju, saudijske vladajuće elite moraju vidjeti jasan politički horizont i poboljšanu strukturu mirovnog procesa. U tom trenutku, oni bi mogli koristiti svoju značajnu finansijsku polugu da oblikuju ishod.
(TBT, FOREIGN POLICY)