KOLUMNA
Recentna prošlost odnosa između simpatizera SDA i SBB-a
obiluje uvredama i sukobima koje se manifestiraju na lokalnom nivou. Tako nisu bili
rijetki slučajevi da se kompletna kafana pomariše na vječitoj dilemi – za i
protiv Fahre, pro et kontra Bakira
Piše: Bakir Hadžiomerović, thebosniatimes.ba
Prištinsko svjedočenje Fahrudina Radončića zakuhalo je
odnose između dvije vladajuće stranke, SDA i SBB-a. Iako je Bakir Izetbegović
još sinoć govorio o “hladnim” međuljudskim relacijama dvojice lidera, jasno je
i zadnjem fanatičnom glasaču SDA da se njihov šef i šah, po običaju, verbalno
okliznuo, da su veze užarene te da prijeti njihov potpuni prekid.
Inače, recentna prošlost odnosa između simpatizera SDA i
SBB-a obiluje uvredama i sukobima koje se manifestiraju na lokalnom nivou. Tako
nisu bili rijetki slučajevi da se kompletna kafana pomariše na vječitoj dilemi
– za i protiv Fahre, pro et kontra Bakira. A sutra onda ponovo u skupštinske
klupe radi provođenja reformi, agendi i čvrstog puta, šatro, ka EU.
Ipak, trodnevno Radončićevo svjedočenje pred sudom na Kosovu
otvorilo je višegodišnji, „Kod Kibeta“ privremeno dislocirani, front na kojem
će se dva politička moćnika “rafalati” sve dok se boje ne rastope ili dok jedan
drugog ne unište. Jer čim se SDA-u spomenu politička ubistva, kompletna
stranačka mašinerija se podigne kako bi odbranila samu sebe od iznesenih
optužbi. U toj odbrani (valjda kao i u slučaju ratnih zločina Mušana Topalovića
Cace u opkoljenom Sarajevu koje rukovodstvo SDA nikada nije adekvatno i
nedvosmisleno osudilo) sva su sredstva dozvoljena. Od političkih progona,
ucjena, uvreda, pa do prijetnji naručenih od “neodgovornih pojedinaca”
skrivenih N. N. identitetom za kojim policija i nadležna tužiteljstva redovito
“tragaju”. Zašto, pitam se ovdje, SDA u skoro četvrt stoljeća svoje vlasti nije
stvorila preduvjete da je niko i nigdje ne može optužiti za politička ubistva o
kojim je Radončić govorio u Prištini? Zašto snagu svoje vlasti nisu uložili u
pritisak na organe gonjenja kako bi se rasvijetlila sva nerasvijetljena
ubistva, za početak, u glavnom gradu BiH? Ko je ubio Nedžada Ugljena, a ko Jozu
Leutara? Dvojica visokih policijskih dužnosnika likvidirani su u naručenim
atentatima prije dva desetljeća, a da se SDA zbog toga nije ni počešala.
Naprotiv, svaku su novinarsku priču o tome dočekivali na nož besmisleno
prozivajući medije za navodnu antibošnjačku kampanju. Kakva kampanja, kakvi
bak(i)rači! Nije li, umjesto histeričnog skidanja odgovornosti sa samih sebe,
čelnicima SDA pametnije bilo da javno pozovu tužiteljstva da nam otkriju ko je,
recimo, ubio Taiba Torlakovića i iz kojih motiva? O tom ubistvu više niko i ne
govori, iako Taib nije bio ništa manje “kontroverzna ličnost” od Ramiza
Delalića Ćele oko čije se likvidacije već godinama vode verbalni ratovi iz dva
jaka bošnjačka tabora što ih predvode Radončić i Izetbegović.
Ne ulazeći u konačni ishod prištinskog procesa (a zapravo je
za bh. pravosuđe poražavajući podatak da se “slučaj Delalić” raspetljava tako
daleko od ovdašnjih preplaćenih bh. tužitelja i sudaca) i vjerujući da će sud u
Prištini utvrditi konačnu istinu o svemu, postavlja se pitanje zašto je zapravo
SDA digla ovoliku dreku? Nisu ih valjda pogodili reciklirani tekstovi iz
nezavisnih magazina koji čak nisu ni objavljivani u Radončićevim novinama jer
su, znamo to, u vrijeme njihove publikacije Radončić i Izetbegović bili na
istoj strani i pili iz iste čaše? Ne bih rekao da je to posrijedi. Ovdje se
radi o nečemu što mi, obični smrtnici, još uvijek nismo u stanju dokučiti jer
ne raspolažemo sa dovoljno važnih informacija. Reklo bi se da ne znamo ništa od
onog što Izetbegović i Radončić znaju jedan o drugom.
Al’, ništa zato. Važno je da koalicija fercera. Na hladni
pogon.
(TBT, Novi.ba)