KOLUMNA
Apstraktni ekspresionisti izbauljali su iz mraka
kasnih četrdesetih da ustoliče New York kao centar svijeta umjetnosti – ali,
neki govore da su umjetnici zapravo postali pioni američkih špijuna tokom
Hladnog rata, piše BBC
Piše: Margita Milovanović, thebosniatimes.ba
Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata,
nešto uistinu uzbudljivo dogodilo se u njujorškim umjetničkim kružocima.
Čudnovata, mada neodoljiva energija zapucketala je gradom, dok su se umjetnici
koji su se prethodno kobeljali u bijedi i anonimnosti, gotovo preko noći,
transformirali u samouvjerene i uspješne zvijezde. Zajedničkim snagama oformili
su tada pokret apstraktnog ekspresionizma.
Jedna od možda najzanimljivijih stvari u vezi sa
ovim pokretom bila je brzina kojom je procvao u domen nadnacionalne
prominencije. Iako su se umjetnici nerijetko mučili da se samoosvijeste do
kraja i oblikuju prepoznatljiv stil, jednom kada se pokret iskristalisao do
kasnih četrdesetih, rapidno je dobio publicitet – vrlo brzo pregazio je put od
ozloglašenosti do dubokog poštovanja. Do pedesetih godina, već je bilo en
general znano da najuzbudljivije zaokrete u slikarstvu i skulptorstvu ne čine
Parižani, već je epicentar kreativnih ideja i promjena New York. Godinu dana
nakon smrti Jacksona Pollocka u saobraćajnoj nesreći 1957. godine, muzej
Metropolitan otkupio je njegov Autumn Rhythm za trideset hiljada dolara –
presedan! – nezamislivu sumu novca za djelo modernog umjetnika tada.
Naredne godine, The New American Painting,
uticajna izložba organizovana u njujorškoj (sada famoznoj) MoMA-i, otpočela je
iz vlastitog jezgra jednogodišnju turneju, obišavši sve umjetnički relevantne
evropske gradove, uključujući Bazel, Berlin, l, Milan, Pariz i London.
Apstraktni ekspresionizam doživio je trijumf.
No, nije dugo prošlo, a otpočeo je mrtvi hod,
regres, jer kako drugačije nakon trijumfa no survati se nazad u opskurno (bar
kad su umjetnici u pitanju). A nije ni samo to, nego se dogodilo nekoliko novih
stvari. Prva je bila pop art, koji se sa apstraktnim ekspresionizmom gurkao još
od početka šezdesetih. Onda su počeli tračevi; zli jezici šaputali su svuda
naokolo da je brzina kojom se apstraktni ekspresionizam domogao uspjeha ionako
bila nekako sumnjiva.
U jednom članku za magazin “Artforum”,
1973. godine, umjetnički kritičar Max Kozlov pozabavio se ispitivanjem
poslijeratnog američkog slikarstva u kontekstu Hladnog rata. Tvrdio je da je
pravac kome on teži dijametralno suprotan onim samozadovoljnim publikacijama
poput “The Triumph of American Painting Irvinga” Sandlera, prve
istorije umetnosti apstraktnog ekspresionizma. Kozlov je želio nešto sasvim,
sasvim drugačije: da polemiše o tome je li apstraktni ekspresionizam
potencijalno predstavlja neku formu benevolentne propagande, sinhronizovane sa
poslijeratnim političkim ideologijama američke vlade.
Njegova ideja činila se apsurdnom u svakom
mogućem smislu. Na kraju krajeva, većina tih ekspresionista pripadala je više
margini, no establišmentu, svi do jednog nestalni autsajderi. Pollock je jednom
prilikom rekao kako su svi iz njegove srednje škole mislili da je “truli
buntovnik iz Rusije”. Rotko je govorio da je anarhista, B. Newman također,
čak je napisao predgovor za Kropotkinovu knjigu o anarhizmu. Bila je to, činilo
se, jedina politička linija povezivanja ovih nekonformističkih umjetnika,
kompletno otuđenih od američke kulture. “Oni su bili sušta suprotnost
onima koji su zagovarali Hladni rat,” govori David Anfam, kustos izložbe
otvorene 4. oktobra na Kraljevskoj akademiji umetnosti u Londonu, sačinjene od
164 dela trideset različitih umjetnika.
Uprkos svemu pomenutom, ideje Max Kozlova nisu
potpuno ugasle; štaviše, utrle su klicu za razvoj podrobnijeg promišljanja ovog
fenomena. Nekoliko godina pre nego što su uopšte objavljenje, 1967. godine New
York Times otkrio je da liberalni antikomunistički magazin
“Encounter” indirektno financira niko drugo do CIA. Ljudi su,
podrazumijeva se, postali sumnjičavi. Postoji li zaista mogućnost da je CIA
pomogla promoviranje apstraktnog ekspresionizma na svjetskom umjetničkom nivou?
Da li je Polock, svjesno ili nehotice, bio propagator američke vlade?
Bezbroj eseja, članaka i knjiga uslijedilo je
nakon Kozlofove inicijalne kapisle, a u svima diskusija o tome je li CIA ipak
nekako uspijevala da manipuliše apstraktnim ekspresionizmom. Britanska novinarka
i historičarka F. S. Saunders 1999. godine izdala je knjigu o CIA-i i Hladnom
ratu u kulturi, u kojoj je eksplicitno istakla: “Apstraktni ekspresionizam
razvijen je kao oružje Hladnog rata.” Sintezu svojih argumenata iznijela
je i u članku za Independent 1995. godine. “U maniru renesansnog princa –
uz razliku da je ovdje rađeno tajno – CIA je njegovala i promovirala američki
apstraktni ekspresionizam širom sveta više od dvadeset godina”, napisala
je.
Suština njene studije ide nekako ovako: znamo da
je CIA finansirala kulturne inicijative kao dio ratne propagande tokom
konflikta sa Sovjetskim Savezom. Činila je to indirektno, kroz organizacije
poput Kongresa za kulturnu slobodu (CCF), antikomunističku propagandnu i
advokatsku grupu aktivnu u 35 zemalja, pomažući im da se domognu establišmenta,
a da imaju i stalni izvor prihoda. Upravo ta organizacija CCF sponzorirala je
pokretanje već pomenutog Encounter magazina 1953. godine, na primjer. Također
je finansirala i odlazak Bostonskog simfonijskog orkestra u Pariz na festival
moderne muzike.
Prema Saundersovoj, CCF finansirao je i nekoliko
prominentnih izložbi apstraktnog ekspresionizma tokom pedesetih, uključujući i
onu The New American Painting koja je proputovala Evropom između 1958. i 1959.
godine. Navodno, TATE galerija nije mogla da priušti da izložba gostuje i u
Londonu – pa im je u pomoć pritekao američki milioner J. Flashman, tada
predsjednik tijela pod imenom Farefield Fondacija, koju je osnovala, pogađate,
CIA. Upravo zato, sasvim je smisleno razmišljati o tome kako su istaknute
britanske apstraktne slikare, poput Johna Hoylanda, na kojeg je izložba u TATE
imala izrazito dubok uticaj, zapravo oblikovali američki špijuni.
Saundersova također naglašava i veze između CIA-e
i njujorškog Muzeja moderne umetnosti, tzv. MoMA, koja je odigrala ulogu
instrumenta pomoću kojeg će se apstraktni ekspresionizam implementirati u mejnstrim
umjetničke krugove. Nelson Rockefeller, direktor muzeja tokom četrdesetih i
pedesetih, gajio je bliske odnose sa američkom obavještajnom zajednicom. Baš
kao i Thomas Bryden, koji je upravljao kulturnim aktivnostima CIA: pre nego što
se pridružio obavještajcima, bio je izvršni sekretar u upravo MoMA-i.
Čak i danas, međutim, polemika o uplitanju CIA u
apstraktni ekspresionizam ostaje sporno pitanje. Prema Irvingu Sandleru, koji
danas ima 91 godinu, ova priča apsolutno je neistinita. Preko telefona rekao je
Alastair Sookeu:
“U to nikada nije bila uključena nijedna vladina agencija. Nisam nikada
uvidio nikakve indicije o saradnji te vrste. Siguran sam da bi, barem do sada,
nešto isplivalo. I, zar nije zanimljiva činjenica da je vlada u to vrijeme
apstraktni ekspresionizam smatrala komunističkom zavjerom čiji je cilj bio
miniranje američkog društva?”
David Anfram ipak je sumnjičaviji. Govori da je
dokumentirana činjenica da je CIA kooptirala apstraktni ekspresionizam u
propagandne svrhe u svom ratu protiv Rusije. On također govori da nije teško
uvidjeti zašto bi CIA uopšte željela da se petlja u apstraktni ekspresionizam.
“U pitanju je krajnje prefrigana i cinična strategija,” objašnjava,
“jer je govorila da možete raditi šta god želite u Americi.”
Do pedesetih godina, apstraktni ekspresionizam
bio je usko povezan sa konceptom snažne individualne slobode: platna su
percipirana kao ekspresije subjektivnih unutrašnjih života umjetnika koji su ih
oslikavali.
Na kraju, pokret se ispostavio svrsishodnom i
korisnom kontrablokadom za rigidni ruski stil sovjetskih realista.
“Amerika je bila zemlja slobode, dok je
Rusija bila zaključana, u kulturnom kontekstu”, govori Anfam, ilustrujući
percepciju koju je CIA željela da njeguje tokom Hladnog rata.
Ovo, naravno, ne znači da su sami umjetnici bili
saučesnici u čitavoj spletki, niti da su uopšte bili svjesni da njihove izložbe
financira CIA. Ipak, dokle god da je dosezao uticaj obavještajaca na apstraktni
ekspresionizam, Anfam veruje da je to najbolja stvar za koju je ta institucija
ikada dala novac. “Više mi se dopada ideja da novac troše na apstraktni
ekspresionizam nego na rušenje ljevičarskih diktatora.”
(TBT, Nedeljnik)