ISLAMISTIKA
Ovim principom islam na jedan efikasan
način liječi ljudsku oholost i umišljenost kojima nema mjesta u zajedničkim poslovima
vjernika
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Očigledno je da ni Kur'an ni Sunnet
Allahovog Poslanika, a.s., nisu izričito ustanovili niti eksplicitno odredili
određeni praktični model vlasti, vladavine ili način ustrojstva državne
zajednice (npr. republiku, monarhiju, kraljevinu…) u kojoj će muslimani
živjeti i ispoljavati svoju vjeru. Ali, ako već govorimo o islamskom političkom
sistemu, valja usputno istaći da je Poslanik, a.s., uspostavio model društva i države
koji pruža dovoljan okvir za formiranje konkretnog muslimanskog političkog i
državnog okvira u svakom vremenu. Ovo pitanje iziskuje širu elaboraciju i nije
predmet naše rasprave. Isto tako, očigledno je da objavljena
uputa u formi Kur'ana i Sunneta sadrži vječne, apsolutne i univerzalne principe
i vrijednosti koje omogućavaju ispravno življenje u svakom vremenu i suočavanje
sa svim izazovima koji se javljaju. Kur'an i Sunnet ostavljaju dovoljno
prostora za bavljenje, da tako kažemo, detaljima u različitim
vremensko-prostornim situacijama. Neki od tih principa i vrijednosti koji se
tiču društva kao konkretne zajednice su, npr.: tevhid (vjerovanje u jednog i
jedinog Boga, dž.š.), pravda, jednakost pred zakonom, zaštita moralnih vrlina,
briga o socijalno ugroženim, dogovaranje (šūrā), naređivanje dobra i
zabranjivanje zla itd. Ovi principi, važno je istaći,
tiču se kako organiziranog društva na nivou države, tako i svakog muslimana
pojedinačno, na nivou njegove vlastite duše. Zar svaki musliman, npr., ne treba
štititi moralne vrline, voditi brigu o socijalno ugroženim osobama, dogovariti
se sa drugima, naređivati dobro i osuđivati zlo? Zato podsjećamo na jedan od
važnih i trajnih principa časnoga šeri'ata koji važi u svakom vremenu i
prostoru, za svako društvo i svakog pojedinca – dogovaranje (šūrā).
Princip imana
Kur'an pridaje važnost pojmu dogovaranja i
postavlja ga kao jednog od temeljnih faktora na kojima počiva muslimansko
društvo. To ponajbolje vidimo po tome što se jedna čitava sura u Kur'anu naziva sūretu š-Šūrā (Dogovaranje). Ona se naziva tako jer se u njoj
dogovaranje opisuje kao neizostavan princip muslimanskog društva u cjelini, ali
i svake muslimanske duše posebno. Dakle, dogovaranje možemo smatrati principom
vjerovanja (imana) koji je itekako povezan sa svakodnevnim životom jednog
muslimana, kao što je to npr. namaz, poštenje, svijest o Allahu, dž.š., itd.
Ako dogovaranje tako shvatimo, onda ono započinje, rekli bismo, u nama samima,
zatim se nastavlja u našoj porodici (dogovor na relaciji muž-supruga; na
relaciji roditelji-djeca), na poslu kojeg obavljamo (relacija
poslodavac-radnik; relacija kolega-kolega), u udruženju čiji smo članovi
(dogovaranje rukovodilaca sa članstvom u vezi sa zajedničkim poslovima i
akcijama, razmjena ideja i sl.), te na svim drugim vidovima i poljima gdje se
zajednički susrećemo i dijelimo iste ciljeve i vrijednosti, a posebno u
institucijama od općeg interesa muslimana. Dakle, na temelju Kur'ana, kao i
verbalnog i praktičnog Sunneta proizlazi obaveza vjernika da se u svojim
zajedničkim poslovima međusobno dogovaraju. Razmotrimo detaljnije kako Kur'an
govori o ovoj obavezi.
Milost za Ummet
Uzvišeni Allah je ovom ummetu princip
dogovaranja stavio u obavezu u dva kur'anska ajeta, u kojima se sasvim jasno i
nedvosmisleno ističe da se ova obaveza slijedi kao životni princip. Prvi ajet
glasi: Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub,
razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i
dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer
Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega (Ali ‘Imran, 159).
Ovaj ajet objavljen je poslije Bitke na Uhudu. Podsjećamo da se Allahov
Poslanik, a.s., uoči ove bitke, savjetovao sa svojim ashabima šta da čini u
datoj situaciji. Mladići, koji nisu učestvovali u Bitki na Bedru, predlagali su
da muslimanska vojska iziđe izvan zidina grada Medine i tako dočeka
neprijateljsku vojsku. Neki ashabi, pak, savjetovali su Vjerovjesniku, a.s., da
ostanu unutar zidina Medine i u njoj dočekaju neprijatelja. I sam Allahov
Poslanik, a.s., naginjao je ovom rješenju, ali većina prisutnih muslimana
predlagala je prvo rješenje, a posebno su na njemu insistirali oni koji nisu
bili na Bedru nadajući se da će postići nagradu boraca Bedra. Božiji Poslanik,
a.s., u konačnici prihvatio je većinski prijedlog i izišao sa muslimanim na
Uhud. Ishod ove bitke je poznat. No i pored poraza kojeg su muslimani
doživjeli, Uzvišeni objavljuje: Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i
dogovaraj se s njima. – tj. u slobodnijem razumijevanju: Nemoj da te
konačni ishod dogovaranja navede na to da taj princip napustiš! Nipošto,
dogovaraj se i dalje sa njima!
Ovaj ajet i njegov povod objave ukazuju na to da Uzvišeni Allah želi da se
život i politika muslimana temelje na dogovaranju i da se ono kao takvo ne
napušta!
Od ‘Abdullaha b.
‘Abbasa, r.a., prenosi se da je pripovijedio: Nakon što je objavljen ajet: – i dogovaraj se s njima, Allahov Poslanik,
s.a.v.s., reče: “Zaista, Allah i Njegov Poslanik ne zavise ni od koga, (niko im
nije potreban), ali Allah je šūru (dogovaranje)
učinio milošću za moj ummet, pa ko god se iz moga ummeta savjetuje, neće
izgubiti pravi put, a ko god od njih napusti šūru, neće ostati bez nevolje!“ (Bejheki: 6/76))
Mufessir Kurtubi prenosi četiri mišljenja o ovom ajetu:
Poslaniku, a.s.,
naređeno je da se sa svojim ashabima dogovara o pitanju ratovanja kako bi
došli do ispravnog stava u tom pogledu
naređeno mu je da
se s njima dogovara kako bi se oni privikli na dogovaranje i njime
ukrasili i očistili svoje duše
naređeno mu je da
se s njima dogovara kako bi spoznao blagodat dogovaranja;
naređeno mu je da
se s njima dogovara kako bi tu praksu oponašali muslimani i slijedili
vjernici, premda Poslanik, a.s., nije imao potrebu da se s njima dogovara
(El-Džāmi'…, 4/250).
Fahruddin Razi u svome tefsiru, kada tumači
navedeni ajet, ističe da je Božijem Poslaniku, a.s., naređeno dogovaranje kako
bi taj princip slijedili drugi muslimani. Time se ukazuje na činjenicu da je
ovaj plemeniti ajet objavljen nakon iskušenja koje je zadesilo muslimane na
Uhudu, premda je bilo sasvim jasno da je mišljenje onih koji su Poslaniku, a.s.,
savjetovali da iziđe izvan zidina Medine bilo pogrešno. Ipak, Uzvišeni Allah
objavljuje ajet u kojem mu naređuje da im prašta i moli za njih da im bude
oprošteno, tj. naređuje mu da ustraje u dogovaranju sa njima, uprkos tome što
je njihovo mišljenje, kako se ispostavilo, bilo pogrešno.
Ovim se dodatno potvrđuje važnost dogovaranja i objašnjava njegova vrijednost.
Nadalje ovaj
mufessir ističe: ”Božijem Poslaniku, a.s., naređeno je dogovaranje ne zbog
toga što je on imao potrebu za mišljenjima onih sa kojima se dogovara, već da
bi kroz postupak dogovaranja svaki pojedinac iznio svoje najbolje mišljenje te
da bi se, na koncu, njihove duše usaglasile oko najboljeg rješenja.
Usaglašavanje čistih duša na jednoj stvari pomaže onome što se želi postići.
Ovo je tajna zajedničkog namaza i tajna zašto je zajednički namaz vrjedniji od
pojedinačnog” (Et-Tefsīru l-kebīr, 9/66).
Komentator Zamahšeri u svome Keššāfu veli: ” …i dogovaraj se s njima – tj. u pogledu ratovanja i tome slično o onome što ti nije objavljeno kako bi se pomogao njihovim mišljenjima. Tako ćeš očistiti njihove duše i podići njihov ugled. Od Hasana (el-Basrija), r.a., pripovijeda se da je rekao: ‘Allah je znao da Poslanik, a.s., nema potrebu za njihovim mišljenjima ali je htio da princip dogovaranja slijede i oni poslije njega’. Prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Nikada se ljudi neće oko nečega dogovoriti a da neće biti napućeni na ono što je najispravnije’. Od Ebu Hurejrea, r.a., prenosi se da je kazao: Nisam vidio da se iko više dogovara od ashaba Allahovog Poslanika, a.s.” (El-Keššāf, 202)
Zanimljivo je da se poslije: …i dogovaraj se s njima navode riječi: A kada se odlučiš, onda se pouzdaj
u Allaha, tj. kada doneseš odluku nakon šūre (dogovaranja) u nečemu
i tvoja duša postane zadovoljna, onda se osloni na Uzvišenog Allaha u tom
poslu. Neko je rekao, kako navodi mufessir Ševkani, ”osloni se na Allaha, a ne
na dogovaranje” (Fethu l-qadīr, 252).
Svojstvo vjernika
Drugi ajet o šūri navodi se u kontekstu kazivanja o temeljnim svojstvima vjernika u suri Eš-Šūrā. Obratimo pažnju u kojim svojstvima je riječ: Sve što vam je dato – samo je uživanje u životu na ovom svijetu, a ono što je u Allaha – bolje je i trajnije za one koji vjeruju i na Gospodara svoga se oslanjaju; / za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, opraštaju; / za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji namaz obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih opskrbili udjeljuju (36-38).
Prema tome, svojstva kojim se odlikuju vjernici su slijedeća:
iman;
oslanjanje na
Uzvišenog Allaha;
izbjegavanje
velikih grijeha i razvrata;
kad ih ko rasrdi –
opraštaju;
odazivaju se svome
Gospodaru;
klanjaju namaz;
dogovaraju se u
svojim poslovima;
udjeljuju.
Vidimo da je dogovaranje, uz ostalo
spomenuto, jedno od temeljnih svojstava vjernika. Ono nije stvar izbora, nečije
naravi ili njegova htijenja. Ne zaboravimo da su ovo svojstva vjernika koje je
Uzvišeni Allah opisao!
Komentator Kurtubi o 38. ajetu sure Eš-Šūrā: …za one koji se Gospodaru svome
odazivaju, i koji namaz obavljaju navodi riječi Abdu r-Rahmana b.
Zejda koji kaže da su to ensarije u Medini koji su se odazvali vjerovanju u
Poslanika, a.s., kada se dvanaest njihovih starješina susrelo sa njime prije
Hidžre. Kurtubi zatim pojašnjava da Uzvišeni Allah pohvaljuje dogovaranje tako
što pohvaljuje ljude koji su ga prakticirali (El-Džāmi'…, 6/36).
U ajetima sure Eš-Šūrā dogovaranje je spomenuto poslije namaza a prije zekjata, što također ukazuje na važnost ovoga principa. Dakle, navedena svojstva su odlika vjernika kao pojedinca, ali i zajednice ili društva vjernika u cjelini, iako ovi ajeti, prema mišljenju nekih komentatora Kur‘ana, imaju poseban povod objave: pohvalu ensarija (Medinelija) u njihovom slijeđenju principa dogovaranja. No propisi koji se izvode iz ovih ajeta imaju općenito značenje, tj. odnose se na čitav muslimanski Ummet. Ovdje se ima na umu metodološko tefsirsko pravilo po kojem se prednost daje općenitosti značenja izraza, a ne posebnom povodu.
Šejh Muhammed ‘Abduhu (u. 1905.) dodaje treći
ajet koji je, prema njegovome mišljenju, još više potvrđuje obavezu dogovaranja
ili savjetovanja. Riječ je o ajetu: I neka
među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od
zla odvraćati – oni će šta žele postići (Ali ‘Imran, 104). Zanimljivo tefsirsko mišljenje šejh ‘Abduhu nudi u
komentaru ovog ajeta: ”Poznato je da se islamska vlast temelji na principu šūre (dogovaranja). To je ispravan stav kojeg dokazuje ovaj ajet. Značenje ovoga
ajeta intenzivije je od ajeta: i koji se o poslovima svojim dogovaraju (Eš-Šūrā, 38) koji opisuje stanje jedne posebne zajednice, kao i od ajeta: i
dogovaraj se s njima (Ali ‘Imran, 129), u kojem se dogovaranje kao obaveza
naređuje vladaru. A što se tiče ovoga ajeta (Ali ‘Imran, 104), njime se
naređuje da među ljudima postoje oni koji će pozivati dobru, naređivati dobro i
zabranjivati zlo. Ovo se općenito odnosi na vladare i na podanike. Nema većeg
dobra od pravde niti većeg zla od nepravde!” (Tefsīru l-Menār, 4/45)
Ovaj ‘Abduhuov stav može se kritikovati jer predmetni ajet naređuje obavezu pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, a prethodno navedene ajete koji direktno govore o šūri nema zapreke razumijevati u njihovom općem značenju.
I u drugim kur'anskim ajetima o dogovaranju se
govori na jedan indirektan način, a iz kojih je moguće izvesti zaključak o
obavezi šūre i nužnosti postupanja po njoj. Evo nekoliko ajeta u tom
smislu: A ako njih dvoje na lijep način i
sporazumno odluče da dijete odbiju (od dojenja), to nije grijeh (El-Bekare, 233); Kada saznaju za nešto važno, a
tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate
Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele da saznaju (En-Nisa’, 83); Pravi vjernici su
samo oni koji u Allaha i Njegova Poslanika vjeruju, a koji se, kad su s njim na
kakvom odgovornom sastanku, ne udaljuju dok od njega dopuštenje ne dobiju (En-Nur, 62. – Također v.: Jusuf, 8-10, 15, 43, 76, 80; En-Neml, 32; El-E'araf, 109;
Eš-Šu'ara’, 34-36; Ta Ha, 62).
Nejedinstvo muslimana – posljedica izostanka dogovaranja
Iz već navedenoga uočavamo da je Allahov Poslanik, a.s., obavezu dogovaranja afirmirao svojim riječima i djelima i tako na najbolji način praktično potvrdio značenja kur‘anskih ajeta te posvjedočio važnost i nezaobilaznu ulogu ovog principa među vjernicima. U mnogim
hadisima on podstiče vjernike na šūru i govori o njezinim prednostima.
Istrajavao je u dogovaranju sa svojim ashabima (npr. pred bitke na Bedru, Uhudu,
Hendeku, Hudejbiji…), a oni su tu lekciju dobro shvatili i u praksi
primijenili.
Nažalost, posljedice ispuštanja ovog
principa danas su očigledne u mnogim muslimanskim društvima i džematima na svim
nivoima. Ako želimo postići tako željeno jedinstvo muslimana ili naših džemata,
jedan od obaveznih prvih koraka svakako pripada principu šūre, u kome je
selamet i bereket. Više dogovaranja znači više jedinstva, sloge i ljubavi među
muslimanima. Ovim principom islam na jedan efikasan način liječi ljudsku
oholost i umišljenost kojima nema mjesta u zajedničkim poslovima vjernika.
(TBT)