Piše: B. Michael, thebosniatimes.ba
Dvije važne bitke su pred Bibijem u njegovoj velikoj borbi za preživljavanje. Prvo, da ostane na vlasti do oktobra 2026. godine. Drugo, da sačuva a možda i poveća broj svojih birača. Ako pobjedi u obje bitke, njegovo kraljevstvo će trajati vječno.
To da ostane u fotelji još dvije godine, prilično je jednostavan zadatak. Šansa da se u redovima vladajuće koalicije nađe četiri ili pet pobunjenika sa savješću je manja od nule. Dio njih će možda nastaviti mrmljati odvažne kritičke komentare u uvo svojim bliskim saradnicima, reporterima i tajnim savjetnicima. Ali će u trenutku odluke odustati i neće podići ruku, a Bibi će nastaviti vladati.
Ako Bibi poželi još sigurniji opstanak svog kraljevstva, može advokatima angažiranim na već zaboravljenim sudskim procesima koji se vode protiv njega povjeriti slijedeći zadatak: da odmah ulože peticiju Vrhovnom sudu u ime udruženja „Nije vrijeme“. To udruženje tvrdi da se ne može skinuti s dužnosti živi predsjednik vlade. Tako će dobiti priliku da još 30 godina besmisleno brblja, koristi bijednu retoriku i argumente i tome će se svi smejati dok peticija ne dođe na ročište.
Čuvanje pristalica među biračima malo je kompliciranije. Najprije, rat u Gazi mora trajati što duže, jer njegov kraj je katastrofa za porodicu Netanjyahu. Ali šta ij dugotrajan rat ako na njegovom kraju ili čak dok on još traje, pristalice postanu apatične, ravnodušne i razočarane? Takvi neće trčati na biračka mesta s pravim listićem među zubima. Pristalice žele akciju. Pristalice žele krv. Pristalice žele da mrze, da se ljute, da se vrijeđaju, da se svete. Žele da iz njih izađe sve što im se grči u stomaku.
I to je faza u koju smo ušli prošlog petka: ono što je nazvano „operacija ego“, pa se pretvorilo u „Bibijev rat za mir“, sada je prešlo u „rat za birače“. Samo se na taj način može razumjeti panično obnavljanje bombardiranja kako bi se uništila Gaza i njeni bespomoćni stanovnici. Nikakve logike nema u nastavku divljačkog razaranja. Nikakva korist ne može proizići od još nekoliko stotina ubijenih Palestinaca. Samo će se umanjiti šansa za primirje. Taj korak je čisto zlo, neobuzdana glupost i sramotno laskanje pristalicama, da ih vođa, ne daj bože, ne razočara. A šta će biti s otetima? Pristalice su važnije.
To je jedino objašnjenje za tvrdoglavo izbjegavanje svake ozbiljne rasprave o tome kako da se izađe iz ovog blata. Samo tako se mogu razumejti prazna obećanja o vječnoj kontroli Gaze. I samo tako je moguće objasniti hladnu, neljudsku Bibijevu reakciju na ubistvo Juvala Kastlemana, koga je ubio nasilnik žedan krvi.1 „Takav je život“, kazao je porodici ubijenog. Koncentracija gadosti koje se ni Ben Gvir ne bi postidio.
Samo tako se može objasniti čudovišna mapa proterivanja koju vojska djeli pregaženom stanovništvu Gaze, sa strelicama koje ih upućuju ka moru, u jadnoj nadi da će ova licemjerna sofisticiranost očistiti Izrael od ratnih zločina koje čini. Da li će im vojska u bliskoj budućnosti narediti da marširaju ka Kipru?
Ali pristalice su zadovoljne. Pristalice se vesele. Pred očima im se ispunjavaju sve želje: razbijaju Arape. Jebu im majku. Protjeruju ih prema moru. Ostvaruje im se san. A i mesija uskoro stiže.
I to je sve Bibi. Samo Bibi. Bravo Bibi.
(TBT, Haaretz)
