“Sa Dudakom sam dogovorio da ću mu priteći u pomoć. Ili ako bi se otežalo ili onemogućilo naše fizičko spajanje, da ću pokušati doći preko teritorija pod kontrolom HVO-a.
“Bez obzira sviđa li se to nekome ili ne, ja ću sa svojim jedinicama, koje gravitiraju ka Krajini, krenuti prema Krajini”, rekao sam na jednom sastanku.
Dobio sam od komandanta naredbu. Trebala je ići Sedamnaesta i ona je otišla. Uskoro je trebala da se pretpotčini i Sedma muslimanska. To nije bilo urađeno zbog događanja na Vozući i Ozrenu. Mislim da je u to vrijeme upućena i Sedma, rezultat bi bio višestruko drugačiji. Četnici su već bili konsolidirali redove i krenuli u kontraofanzivu.
One snage nisu fizički mogle zadržati sve oslobođene prostore, što je rezultiralo povratom prostora sve do Ključa. Tog presudnog dana bio je dogovor u Zagrebu. Ja sam bio da se cijeneći situaciju upućuju snage po fazama, u zavisnosti kako se situacija bude razvijala i kako bismo imali obezbjeđenje ovog desnog krila i spoja sa Trećim korpusom.
Bila je slobodna skoro cijela Sedamdeset sedma divizija. Sedamnaesta, Sedamsto trideset sedma također itd. Oko pedeset posto snaga korpusa moglo se izdvojiti za ovaj prostor, što je i urađeno. Ja sam tad prvi put spoznao da je neke pripreme bilo moguće izvesti daleko, daleko ranije. Sastanku je prisustvovao Červenko. Bio je ministar Šušak. A, s naše strane Ja, Delić, Vaha. Na sastanku se moglo primijetiti da ne baratamo jednako podacima.
Onda je pozvan Tonko, kod njega je bio Šaćirbegović. Poslije konsultacija sa njima pozvan je predsjednik Izetbegović, jer ono što je bilo stavljeno pred nas nije se moglo tako brzo realizirati. Niko treći nije bio. To znači da su vjerovatno Hrvati, ali i naša strana trebali znati nešto više o onome što će prethoditi. Da li je ta informacija bila jednovremena za sve i da li se ona jednako odavala, to je drugo pitanje.
Ja sam uvjeravao Delića da se, s obzirom na stanje na terenu, mi ne možemo pokrenuti za najmanje pet-šest dana. HVO snage bile su spremne. Gdje je greška? Ja ne znam. Ali zbog tih neblagovremenih informacija mi smo imali velikih gubitaka na vremenu. Bez obzira što je to knjiga, mislim intervju za knjigu, bilo bi teško iznositi svoje mišljenje ako ne bi druga strana i onaj koji je bio iznad mene rekli pravu istinu. Rezultat bi vjerovatno bio drugačiji.
Poslije povratka iz Zagreba ja tražim od komandanta da sletimo u Bihać. Nešto mi je poslije tih razgovora u glavi sinulo. Osjetio sam da nešto ne miriše na dobro u Petom korpusu,” opisao je pripreme za čuveni mars za Krajinu general Mehmed Alagić u knjizi “KAKO SMO UBILI GENERALA” autora Nedžada Latića.
Ova knjiga je autentična ispovijest legendarnog gerenarala Armije RBiH Mehmeda Alagića o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini kojima je svjedočio. Od svojih početaka, vojne karijere, preko oslobađanja Travnika, Vlašića i Krajine, knjiga “KAKO SMO UBILI GENERALA” autora Nedžada Latića, predstavlja neprocjenjivo svjedočanstvo o historijski sudbonosnim godinama za Bosnu. I to svjedočanstvo iz usta jednog od najvećih heroja odbrane Bosne, komandanta junačkog srca, rahmetli generala Mehmeda Alagića.
Knjigu “KAKO SMO UBILI GENERALA” – Ratna sjećanja generala Mehmeda Alagića možete naručiti na ovom linku ili klikom na fotografiju ispod.
(TBT)