GEOPOLITIKA
Kao čuvar turskog sekularizma, vojska nikada nije dovoljno
vjerovala političarima da bi im se potpuno povinovala. Vojne intervencije u
politici prije ove godine – 1960., 1970., 1908. i 1997. – imale su za cilj
zaštititi republiku od, kako su ih generali vidjeli, pokvarenih namjera turskih
političara.
FOTO: (UMIT BEKTAS /
REUTERS)
Turske vojne vođe rijetko se pojavljuju u javnosti na
političkim događajima. Ali 7. augusta, Hulusi Akar, glavni general turske
vojske, pojavio se u uniformi na skupu pred više od milion ljudi u Istanbulu,
uz predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, premijera Binalija Yildirima i vođe
turske opozicije. Nekoliko puta prekinut aplaudiranjem, Akar je zahvalio
građanima Turske jer su pomogli ugušiti pokušaj državnog udara u julu i rekao
je okupljenima da će „izdajice“ koje stoje iza tog poduhvata biti strogo
kažnjeni.
Slika jedinstva među ljudima, vojske i odabranih zvaničnika
sa skupa, u velikoj je suprotnosti sa krvavim slikama koje su se pojavile nakon
julskih nemira na kojima se vidi kako narodne mase linčuju vojnike, a
policijske snage muče generale. Slika također ističe transformaciju koja se
odvija u odnosima između turske vlade i njene vojske. Erdogan pokušava održati
ravnotežu između dviju konfliktnih direktiva u njegovom upravljanju turskim
oružanim snagama. S jedne strane, od
vojske koja se rasula predsjednik mora nanovo napraviti snažnu i uvaženu
instituciju sposobnu za demonstriranje moći i suočavanje sa sigurnosnim
izazovima od kurdskog separatizma do terorizma tzv. Islamske države. S druge
strane, mora se pobrinuti da će se vojska povinovati njegovom autoritetu. U
održavanju ravnoteže između ovih zahtjeva, on će ovisiti o kratkotrajnom
savezništvu između svoje islamističke vlade i sekularnih ultranacionalističkih
elemenata u turskoj vojsci i društvu: dogovoreni brak koji će na kraju zasjeniti
planove za mir između Ankare i kurdske radničke partije (PKK) te bi mogao
potaknuti Tursku da se od Zapada okrene ka Kini, Iranu i Rusiji.
ERDOGANOVO NOVO SAVEZNIŠTVO
Kao čuvar turskog sekularizma, vojska nikada nije dovoljno
vjerovala političarima da bi im se potpuno povinovala. Vojne intervencije u
politici prije ove godine – 1960., 1970., 1908. i 1997. – imale su za cilj
zaštititi republiku od, kako su ih generali vidjeli, pokvarenih namjera turskih
političara. U očima turske republike, vojska odavno uživa privilegiran status
čuvara vizije Mustafe Kemala Ataturka: sekularne turske države.
Historijski, vojska također djeluje bez mnogo građanskog
nadzora: nakon svakog udara, generali su se pobrinuli da prošire svoju
autonomiju izdavanjem novih zakona i pravila. Kao rezultat toga, čak i pod
vladajućom Strankom pravde i razvoja (AKP), koja je zadnjih godina smanjila
utjecaj generala, vojska uživa značajnu neovisnost.
Zadnjih mjeseci, Erdoganov zadatak je ogoliti ovu autonomiju
ne kompromitirajući vojni utjecaj. U sedmicama nakon pokušaja državnog udara,
vlada je stavila Obalnu stražu i žandarmeriju te unutrašnje snage sigurnosti
pod kontrolu Ministarstva unutrašnjih poslova, a vojsku, vazdušne snage i
mornaricu podredila je Ministarstvu odbrane. Ankara je zatvorila turske vojne
škole i izdala reforme koje će omogućiti onima koji završe Imam Hatip škole
(vjerske gimnazije), koje obrazuju imame za državnu službu, da pristupe
oružanim snagama. Erdogan također želi staviti glavnog generala turske vojske
pod kontrolu predsjedničkog ureda i uspostaviti sistem u kojem predsjednik
odlučuje o vojnim unapređenjima i imenovanjima visokog ranga. Sistem zakona o
vanrednom stanju, uveden nakon pokušaja vojnog udara i produžen u oktobru,
dozvoljava vladajućoj stranci – pod apsolutnom Erdoganovom kontrolom – da
izdaje takve strukturalne reforme bez pravnog ili legislativnog nadzora.
Ovi koraci će približiti Tursku uspostavljanju potpune
građanske kontrole nad vojskom, ali će također oslabiti i politizirati oružane
snage. Erdoganove čistke, koje su obuhvatile hiljade pripadnika vojske i skoro
polovinu turskih generala, oslabile su vojsku. Nagle institucionalne promjene,
za to vrijeme, vjerovatno će poremetiti lanac komande, a u vojne redove
posijati sjeme podjele i konkurencije. Dugoročno, Erdoganov plan ubrizgavanja
konzervativizma i islama u vojsku i ubacivanja vladinih podanika u institucije mogao
bi politizirati oficire i vojsku učiniti manje profesionalnom. Trenutno je
vojska suviše nemoćna oduprijeti se takvim promjenama ili sačuvati svoju
neovisnost. Ta je činjenica pojašnjena turskim vojnim upadom u Siriju u augustu.
Godinama odolijevajući Erdoganovim pozivima na intervenciju u toj zemlji, komanda
se povinovala njegovim zahtjevima, dijelom i zbog dokazivanja svoje odanosti.
Kratkoročno, najizvjesniji način kojim će Erdogan podrediti
vojsku, a u isto vrijeme sačuvati njen utjecaj, bit će okretanje njenim
najsekularnijim pripadnicima: kemalistima, koje je Erdogan često demonizirao od
njegovog dolaska na vlast 2002. Bez saradnje s tom grupom, čiji su članovi među
najbrojnijim i najprofesionalnijim pripadnicima vojske, Erdoganova vlada će se
boriti da nadomjesti hiljade vojnih oficira zahvaćenih čistkom. Iz perspektive
kemalista, za to vrijeme, saradnja s Erdoganom ima svoje prednosti. Mogla bi
pomoći u popravljanju okrnjene vojne reputacije i zaštiti suštinske ideologije
od daljih prijetnji, barem za sada.
Vladina verzija da su pokušaj državnog udara u potpunosti
režirali sljedbenici učenjaka Fethullaha Gulena, nastanjenog u SAD-u, mogla bi
olakšati ovu saradnju pošto je pomogla prikriti ulogu kemalista u nasilju. Istina,
gulenisti su bili prisutni u velikom broju u noći pokušaja udara, ali većina
njih je u službi od 2002., kada je AKP došla na vlast; kao rezultat,
koncentrirani su na pozicijama srednjih činova, većinom pukovničkih i nižih.
Broj generala i admirala uključenih u pokušaj državnog udara, kao i priznanja
nekih od oficira kemalista, kontradiktoran je sa vladinom procjenom da je
pokušaj udara bio u potpunosti gulenistički posao.
Građanske vođe i komanda će i dalje poricati involviranost
kemalista u zavjeri budući da je prozivanje gulenista kao jedinih krivaca formiralo okosnicu onog što bi
se moglo nazvati zeleno-kemalistički savez između vlade i vojske. Uvjeti ovog
partnerstva su jasni: vojska će se potčiniti islamističkoj vladi, a Erdogan će kratkoročno
tolerirati jačanje kemalista.
Već se mogu vidjeti obrisi ovog savezništva. Kao posljedica
pokušaja državnog udara, deset kemalističkih pukovnika, osuđenih na zatvorsku
kaznu u masovnom suđenju Sledgehammer – pripadnicima pokreta Ergenekon,
unaprijeđeni su na pozicije brigadnih generala i kontraadmirala. (Ta
anti-kemalistička suđenja, potaknuta od gulenističkih policijskih službenika,
tužilaca i sudija uz podršku Erdogana, provođena su zbog ultrasekularističkih
pripadnika vojske i drugih ličnosti optuženih za zavjeru podrivanja izabrane
turske vlade.) Vladini službenici stalno prizivaju Ataturka kao simbola turskog
jedinstva zadnjih mjeseci, a kemalisti u vojnim redovima su izrazili punu
podršku izbranoj vladi. Ataturkov portret je čak izložen u sjedištu AKP-a.
Dugoročno, ipak, bit će teško održati zeleno-kemalističko
savezništvo. Uprkos žrtvovanju gulenista kao jarčeva, Erdogan je vjerovatno još
uvijek zabrinut zbog udara predvođenog kemalistima. Štaviše, dvije strane su suštinski
podijeljene oko vizije njihove zemlje i budućnosti vojske. Kemalisti vjeruju da
je odgovor na nedavni haos u Turskoj vraćanje sekularnim principima. Erdogan,
koji se brine da bi takav ishod mogao dati prekomjernu moć generalima, preferira
potpunu vojnu podređenost i postepeno uvođenje konzervativizma i islama u
redove. Mogući sudar oko Erdoganovih nastojanja da restrukturira vojsku se čini
vjerovatnim. Za sada, međutim, vlada i vojska će se fokusirati na iste
neprijatelje i pustiti da zajednička ozlojeđenost Zapadom – naročito SAD-om za
koji vjeruju da pomaže kurdskim militantima i gulenistima – oblikuje tursku
vanjsku politiku.
OKRET KA EUROAZIJI
Prvo područje u kojem će se posljedice saveza između
Erdogana i generala osjetiti bit će u sukobu sa PKK-om. Otkako je primirje
između Turske i te grupe prekinuto u julu 2015., u borbama je nastradalo više
od 1700 ljudi, a više od 350.000 je raseljeno. Erdogan provodi politiku
eskalacije protiv PKK dijelom zbog pridobijanja nacionalističke podrške.
Izgledi za obnovljene pregovore između Ankare i PKK su već
mjesecima blijedi, a dodatno će oslabiti pod savezništvom zelenih i kemalista.
Vojska se oduvijek protivila mirovnim pregovorima s PKK-om, a Erdogan će
suzbiti sukob protiv te grupe kako bi osigurao podršku generala. Što se tiče
vojske, kampanju vidi kao priliku za obnavljanje narušenog javnog ugleda.
Zeleno-kemalistički savez vjerovatno će Tursku odgurnuti od
Zapada. Zadnjih mjeseci je anti-zapadnjački osjećaj dosegao svoj vrhunac u
Turskoj, uglavnom jer vlada i većina Turaka vjeruju da je SAD, čiji je Gulen
trajni državljanin, odigrao ulogu u pokušaju državnog udara. Anti-amerikanizam
je prisutan u vojnim redovima pogotovo nakon suđenja Sledgehammer – Ergenekon:
turski tužioci su većinom sudili anti-Gulenovim generalima koji su podržali
promjenu u turskoj strateškoj orijentaciji od NATO-a prema Kini, Iranu i
Rusiji. Ti generali su bili pripadnici grupe u sklopu vojske koji bi se mogli
nazvati njenim euroazijanistima – kružok koji je postao još odbojniji prema
SAD-u u vrijeme suđenja jer su sumnjali da je Washington iskoristio Gulena da
vojsku očisti od kritičara NATO-a.
Sada, poslije pokušaja državnog udara, euroazijanisti su se
vratili. Deset kemalističkih pukovnika, osuđenih na zatvorske kazne u suđenju
Sledgehammer-Ergenekon i unaprijeđeni nakon nasilja u julu, poznate su
pristalice te strateške reorijentacije. Od jula, Erdoganova vlada je također
otpustila nekoliko stotina starijeg vojnog osoblja, obrazovanog na Zapadu, koji
su služili sa NATO-om u Evropi i SAD-u. U sjedištu NATO-a u Belgiji, gdje je
Turska jednom imenovala 50 vojnih službenika, samo ih je devet ostalo do
početka oktobra. U vrijeme visokih tenzija između Ankare i Washingtona oko
zatraženog izručenja Gulena, a i jačanja veza između Ankare i Moskve, izgledno
je da će savezništvo zelenih i kemalista napredovati.
Ovo će savezništvo vjerovatno proizvesti nacionalističkiju,
odbojniju, autokratskiju i anti-zapadnjačku Tursku. Niti Erdoganova
konzervativna religijska vlada niti vojni ultrasekularni elementi ne vjeruju u
liberalnu demokratiju ili prozapadnjačku politiku. Naprotiv: nacionalizam, animozitet
prema Zapadu i jaka privrženost turskom suverenitetu su glavni faktori koji ih ujedinjuju.
U nedostatku rješenja konflikta s PKK-om i bez izručenja Gulena Turskoj, ove
tendencije će se samo pogoršati. Jedino postoji nada da će oni koji su 15. jula
stajali ispred tenkova braniti demokratiju i sekularizam od ovih
uznemiravajućih trendova.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)