FELJTON
Tužba BiH protiv Republike Srbije od
uspostave Daytonske BiH, zbog protivljenja srpskih članova Predsjedništva, nije
imala državni izvor finansiranja nego se finansirala iz različitih, sporednih
izvora, te je uslijed toga mnogo puta i dovedena u pitanje
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Period od podnošenja tužbe do donošenja
pravosnažne sudske presude 1994 -2006.
Imenovanje Muhameda Šaćirbegovića za
agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde
Nakon što Francis Boyle odlazi sa pozicije
agenta, Bosnu i Hercegovinu pred najvišim sudom Ujedinjenih nacija predstavlja
prvi ambasador BiH pri UN, Muhamed Šaćirbegović.
Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog
sporazuma, prvi saziv Predsjedništva BiH, izabran septembra 1996.,sačinjavali su Alija Izetbegović (iz reda bošnjačkog naroda), Krešimir Zubak (iz reda
hrvatskog naroda) i Momčilo Krajišnik (iz reda srpskog naroda).
Drugi saziv Predsjedništva Bosne i
Hercegovine biva izabran u oktobru 1998. godine, a u ovaj saziv ulaze Alija
Izetbegović (iz reda bošnjačkog naroda), Ante Jelavić (iz reda hrvatskog
naroda) i Živko Radišić (iz reda srpskog naroda).
U ovom periodu dolazi i do prvog
ozbiljnijeg pokušaja sabotaže podnesene Tužbe od strane srpskog člana
Predsjedništva. Naime, u to vrijeme predsjedavajući Predsjedništva Živkо
Radišić samoinicijativno postavlja Svеtоzara Milеtića za zamjenika agenta pred
Međunarodnim sudom pravde, o čemu pismоm оd 9. јuna 1999. godine obavještava i
sam Sud. Samo dan poslije ovog imenovanja, pismom оd 10. јuna 1999., nelegalno
postavljeni Miletić obavještava Sud da Bоsna i Hеrcеgоvina odustaje od Tužbe.
Tadašnji zastupnik Bosne i Hercegovine
Muhamed Šaćirbegović promptno reaguje i pismom оd 14. јuna 1999. obavještava
Sud kako Prеdsjеdništvо Bоsnе i Hеrcеgоvinе nije donijelo odluku o postavljanju
zamjenika zastupnika niti obustavljanju postupka.
Kako je bilo riječ o sinkronizovanoj akciji
Republike Srpske i Republike Srbije, zastupnik (u to vrijeme) SRJ pismom оd 15.
јuna 1999. izjavljuje kako Vlada SRJ prihvata obustavu postupka. Zastupnik BiH,
pismom оd 21. јuna 1999., ponavlja kako Prеdsjеdništvо niје dоnijеlо оdluku o
оbustavi pоstupka i u tu svrhu dostavlja Sudu pisma dvојicе članоva
Prеdsjеdništva, Izetbegovića i Jelavića. Konačno, Jelavić kao predsjedavujući
Predsjedništva, pismom od 15. sеptеmbra 1999. godine obavještava Sud da Bosna i
Hercegovina ostaje pri tužbi te tako osujećuje pripremljenu sabotažu.
U ovom periodu zastupnik BiH Šaćirbegović
traži konačno sazivanje usmene rasprave, te tako i sam Sud pismom od 20.
sеptеmbra 1999. obavještavastranе u sporu da Sud namjеrava zakazati pоčеtak
usmene raspravе krajem fеbruara 2000. godine. Ipak, pismom od10. оktоbra 1999.
Radišić ponovno pokušava osujetiti Tužbu, obavještavajući Sud “da је pismo
prеdsjеdavaјućеg Prеdsjеdništva оd 15. sеptеmbra 1999. bеz pravnоg učinka,
izmеđu оstalоg, zatо štо је Narоdna skupština Rеpublikе Srpskе, pоzivajući se
na Ustav Bоsnе i Hеrcеgоvinе, prоglasila оdluku оd 15. sеptеmbra dеstruktivnоm
po vitalni intеrеs Rеpublikе Srpskе”. Sud poslije ovog pisma ne zakazuje usmenu
raspravu u februaru 2000. godine, nego kako je poznato, šest godina kasnije.
U oktobru 2000. godine Alija Izetbegović se
ličnom odlukom povlači sa dužnosti člana Predsjendištva, te na njegovo mjesto
privremeno biva postavljen Halid Genjac. Poslije toga, u martu 2001. godine,
tadašnji visoki predstavnik za BiH Wolfgang Petritsch smjanjuje Antu Jelavića
sa ove pozicije, koga zamjenjuje Jozo Križanović; za bošnjačkog člana
Predsjedništva biva postavljen Beriz Belkić, dok Radišić, i pored svih intriga
i dešavanja, te prethodno opisanih radnji koje bi mogli ukazivati na postojanje
elemenata krivičnog djela zloupotrebu položaja, a možda čak i rad protiv
ustavnog poretka i djelovanje suprotno interesima države na čijem je bio čelu,
ostaje na ovoj poziciji.
U ovom periodu dolazi i do pojave
različitih špekulacija vezanih za ličnost bosanskohercegovačkog zastupnika
Muhameda Šaćirbegovića. Naime, 2001. godine Komisija Ministarstva vanjskih
poslova BiH navodno utvrđuje nepravilnosti prilikom raspolaganja novčanim
sredstvima za vrijeme Šaćirbegovićevog mandata 2000. godine, dok je sam Šaćirbegović
tvrdio da je “zbog poteškoća u Vladi BiH poslije rata nastala je haotična
situacija i novac je negdje prebačen, ponekad bez potpunog odobrenja vlade, ali
uvijek za vladine poslove,” ali da nikada nije imao lične koristi od novca
kojim je raspolagao. Šaćirbegović je navodio kako je navedena novčana sredstva
trošio i za finansiranje Tužbe pred Međunarodnim sudom pravdom.
Navedene optužbe na strani
bosanskohercegovačkog agenta svakako da uveliko usporavaju ionako otegnuti
sudski proces. Nemar i lijenost na bosanskohercegovačkoj strani učinili su da
do kraja aprila 2001. godine niti Šaćirbegović niti samovoljno postavljeni
Miletić nisu bili službeno razriješeni dužnosti pred Sudom pravde.
Prebacivanje finansiranja Tužbe na nevladin
sektor
Tužba BiH protiv Republike Srbije od
uspostave Daytonske BiH, zbog protivljenja srpskih članova Predsjedništva, nije
imala državni izvor finansiranja nego se finansirala iz različitih, sporednih
izvora, te je uslijed toga mnogo puta i dovedena u pitanje. Zbog ovoga 2001.
godine dolazi do prebacivanja finansiranja ovog izuzetno značajnog nacionalnog
pitanja sa države BiH na Fondaciju “Pravda za Bosnu i Hercegovinu”. Ova
Fondacija uspijeva sakupiti značajna finansijska sredstva koja omogućavaju
nastavljanje procesa pred Međunarodnim sudom pravde. Ipak nesporna je činjenice
kako predmet od neprocjenjivog nacionalnog značaja nikada nije smio da bude
spušten na ove grane i da njegova budućnost ovisi od skupljenih donacija skoro
pa kao da je riječ o odlasku na pjesmu Eurovizije a ne internacionalnoj tužbi
za genocid.
Potrebno je napomenuti kako je pred kraj svog
mandata bošnjački član Predsjedništva Beriz Belkić pokušao finansiranje tužbe
uvrstiti u državni budžet međutim u tome nije uspio, ne samo zbog protivljenja
srpskog člana Predsjedništva Radišića, nego i zbog činjenice da je naknadno
postavljeni hrvatski član Križanović, postavljen ispred SDP-ove Alijanse, bio
taj koji je presudio ne stavljanju ove stavke u budžet, dok su s druge strane
njegovi prethodnici, iz reda HDZa, podržavali pitanje Tužbe. U ovom periodu predstavnici SDA zagovaraju stav kako je Alijansa ta koja je izdala i Tužbu i
državu Bosnu i Hercegovinu, dok je lider Alijanse Zlatko Lagumdžija optuživan da
je nastojao povući Tužbu i da je tim povodom vršio dogovore sa (u to vrijeme)
jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Goranom Svilanovićem.
Imenovanje prof. Kasima Trnke za agenta
BiH pred Međunarodnim sudom pravde
Muhameda Šaćirbegovića na mjestu zastupnika
BiH pred Međunarodnim sudom pravde, za vrijeme mandata Beriza Belkića kao bošnjačkog člana Predsjedništva, 2001. godine, zamjenjuje profesor ustavnog
prava Kasim Trnka. Međutim, profesor Trnka uslijed imenovanja za sudiju
Ustavnog suda FBiH, ostaje veoma kratko na ovoj poziciji, te dolazi do
imenovanja koje izaziva lavinu reakcija bosanskohercegovačke javnosti.
Imenovanje prof. Sakiba Softića za agenta
BiH pred Međunarodnim sudom pravde
U drugoj polovini 2002. godine, kada se
bira i treći po red saziv Predsjedništva BiH kojeg sačinjavaju: Sulejman Tihić (iz reda bošnjačkog naroda), Dragan
Čović (iz reda hrvatskog naroda) /2005. godine visoki predstavnik za BiH Paddy
Ashdown vrši smjenu Dragana Čovića i na njegovo mjesto dolazi Ivo Miro Jović/i Mirko
Šarović (iz reda srpskog naroda) (kojeg nakon ostavke 2003. godine zamjenjuje Borislav
Paravac), na mjesto profesora Trnke dolazi Sakib Softić.
Ovo je saziv Predsjedništva koji će
dočekati konačno otpočinjanje rasprave u ovom procesu, dok su za njegov mandat indikativne sljedeće tri činjenice:
– Mirko Šarović nastavlja opstrukcije Tužbe,
te odmah po dolasku u Predsjedništvo, nastoji osigurati da se finansiranje
Tužbe ne vrši iz državnih izvora i
– Borislav Paravac po dolasku na ovu poziciju
također nastavlja djelovanje u ovom smjeru te u decembru 2005. traži od
Ustavnog suda BiH da preispita zakonitost tužbe te da se do donošenja odluke
Suda ovaj postupak obustavi. Mladen Ivanić, koji je u tom period bio na poziciji ministra vanjskih poslova BiH pokušava ovo pitanje proturiti do Međunarodnog suda
pravde, međutim ne uspijeva i tužba ostaje na snazi;
– Bošnjački član Predsjedništva Sulejman
Tihić zajedno sa postavljenim agentom Softićem nailazi na enorman otpor
javnosti, te im se na teret stavljaju optužbe koje sežu od nestručnosti za
vršenje preuezete dužnosti pa sve do špekulacija o namjernoj prodaji i sabotaži
Tužbe.
Postavljanje Softića nailazi na nemali broj
kritika bosanskohercegovačke javnosti. Naime, probosanski orijentirane strane
odmah nakon imenovanja Sakiba Softića ističu brojne zamjerke na njegovo
postavljanje. Imenovanjem Softića, ističu, spor je unaprijed izgubljen.
Šta je to što se zamjera(lo) Softiću?
Kritičari postavljanja Sakiba Softića za agenta pred Međunarodnim sudom pravde
ističu kako Softić ne posjeduje (dovoljne) reference za zastupanje
internacionalnog spora ove vrste, kako nikada nije vodio niti približno složen
predmet te da nema dovoljno iskustva u ovoj oblasti.
A kakve su to Softićeve reference? Iz
biografije Sakiba Softića može se vidjeti da je Pravni fakultet završio u
Sarajevu 1981. godine. Magistarski studij upisuje nakon završetka rata i isti 1997.
godine uspješno završava; odmah prelazi na doktorske studije i 1999. godine
postaje doktorom pravnih nauka. Za vrijeme doktorskih studija Softić radi kao
sudija i advokat. Nepune dvije godine poslije, 2001. godine, dobiva
univerzitetsko zaposlenje da bi već naredne godine postao savjetničkom
bošnjačkog člana Predsjedništva. Ukoliko
se ima u vidu prosječan vid trajanja i sticanja navedenih kvalifikacija za
pravnike, može se zaključiti kako je Softićev uspon uistinu bio vrtoglav; u pet
godina Softić je uspio i magistrirati, i doktorirati, te se u isto vrijeme
baviti strukom i praksom kao sudija i advokat, postati univerzitetski profesor
i savjetnik u Predsjedništvu BiH.
Kako je došlo do postavljanja Sakiba
Softića za agenta pred Međunarodnim sudom pravde? Sakib Softić je u vrijeme dok
je Kasim Trnka bio na poziciji bh agenta obavljao dužnost savjetnika bošnjačkog
člana Predsjedništva. Kako je sam Softić izjavio, on je u ovom svojstvu obavljao
korespodenciju između agenta Kasima Trnke i Međunarodnog suda pravde.
“Kroz tu
korespodenciju upoznao sam se sa stanjem spora, tako da u trenutku kad sam
preuzeo ovu ulogu za mene nije bilo nikakvih nepoznanica.”
Kritičari su nadalje osporavali kako
imenovanje Softića ni u kom slučaju ne odgovara potrebnim kvalifikacijama za
ovu funkciju zbog činjenice da se njegov rad u struci do tada temeljio na radu u
advokatskoj kancelariji u Živinicama i obnašanju dužnosti sudije Suda za
prekršaje u ovom gradu. S druge strane, njegovo teorijsko izučavanje
međunarodnog prava, isticali su kritičari, zasigurno da nije moglo da bude u
tih pet godina u tolikoj mjeri plodonosno kako je to slučaj sa dugogodišnjim
stručnjacima iz ove oblasti.
Stav bosanskohercegovačke javnosti po ovom
pitanju može se iskazati sljedećim komentarom na društvenim mrežama iz tog
perioda:
“Il’ su beskrajno glupi i nesposobni, il’ je
sve bila štimaljka…po principu daj Sakiba on nema šanse da išta uspije u
Hagu.”
Kritičari ističu kako Republiku Srbiju
brane vrhunski, svjetski poznati stručnjaci iz oblasti međunarodnog prava, kako
je isti slučaj bio i sa Republikom Hrvatskom, dok Bosnu i Hercegovinu zastupa “anonimus
i amater”.
Sakib Softić je s druge strane tvrdio kako
je ovaj slučaj prihvatio jer se niko drugi, pa niti stručniji i pozvaniji od
njega, nisu htjeli uhvatiti ovog posla, da ovo nije bila funkcija koju je
želio, te da je on pretendirao da postane sudija Evropskog suda za ljudska prava.
“Prihvatio sam ovu poziciju zbog toga što
to niko drugi iz BiH nije htio. Ljudi koji su u tom trenutku bili afirmisaniji
od mene odbili su tu poziciju pod izgovorom, ili da ne govore engleski jezik,
ili da nemaju nikakvog praktičnog pravnog iskustva. Pošto sam ja govorio
engleski jezik a imao sam i praktičnog iskustva radeći kao sudija Prvostepenog
suda ispunjavao sam uvjete. Prihvatio samo samo zato što bi u suprotnom sva ta
stvar pala. Došao je oktobar mjesec a mi još uvijek nismo imali agenta koji bi
trebao za mjesec dana, gotovo bez ikakvih priprema, da se pojavi u tom sporu. U
takvim okolnostima, i pod pritiskom događaja ja sam to prihvatio. Mediji,
posebno Federalna televizija, širila je uvjerenje da BiH nema nikakve šanse.
Posebno kad sam ja bio imenovan, onda su rekli da Saveznu Republiku Jugoslaviju
zastupa Tibor Vardi iz Budimpešte, a BiH Sakib Softić iz Živinica. To je bilo
zaista nisko.”
S druge strane, kritičari njegovog
imenovanja isticali su kako su se različiti pravni stručnjaci svijeta nudili
Bosni i Hercegovini da besplatno ili uz minimalne honorare zastupaju BiH po
predmetnoj Tužbi, a što bi svakako riješilo i problem finansiranja sa kojim je
ova Tužba bila suočena, ali da su svi bespogovorno odbijeni. I sam Francis Boyle
stavljao se, kao što će biti predstavljeno, nekoliko puta na raspolaganje
bosanskohercegovačkoj strani. Upravo ovo je mnogima bio pokazatelj kako
Sulejman Tihić, ne želi dobiti ovaj proces, a mnogi su tvrdili i da ga namjerno
opstruira.
Zašto i zbog koga je Bosna i Hercegovina
dovedena u poziciju da mjesec dana pred pojavljivanje pred Međunarodnim sudom
pravde nema kvalificiranog i akreditovanog agenta, te ko je našu zemlju i iz
kojih pobuda stavio u ovu bezizalenu situaciju, nije poznato.
Šta i kako je, u vremenskom periodu od
četiri godine, od svog imenovanja pa sve do otpočinjanja glavne rasprave, radio
Softić na ovom pitanju također se ne zna. Ono što jeste poznato je činjenica da
je u vrijeme mandata Sakiba Softića iz prvobitno postavljenog tužbenog
zahtjeva, sastavljenog od strane profesora Boylea, izbačen zahtjev za
restitucijom – povratom u prijašnje stanje,a što je impliciralo samim tim i
“brisanje” Republike Srpske. Bio je to još jedan povod kritičarima ovog izbora,
da istaknu kako Tihić i Softić namjerno i smišljeno rade protiv interesa države
Bosne i Hercegovine, te da žele izgubiti spor.
Sam Francis Boyle je ovim povodom izjavio
sljedeće:
“Zahtjev za povrat (na stanje kakvo je bilo
prije agresije i genocida) je bio u Tužbi od početka do gotovo samog suđenja.
Krajnje je neuobičajeno, nije normalno, da se povuče Zahtjev za povrat. Povrat
(na stanje kakvo je bilo prije agresije i genocida) je normalan zahtjev u našem
slucaju. To su sabotirali Tihić i Softić. Nije mi poznat niti jedan slučaj na
Svjetskom sudu u kojem je Zahtjev za restituciju (povrat na prethodno stanje)
povučen prije samog suđenja. Prva lekcija u internacionalnom pravu je da se
uvijek traži restitucija (povrat otetog). […] da se uspostavi situacija u BiH
kakva je bila prije početka rata i genocida u martu 1992., što bi zahtijevalo
eliminaciju Republike Srpske.”
Ne samo to nego je Francis Boyle tvrdio da
je, i pored činjenice da nije bio agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde,
nastavio da savjetuje i pomaže bosanskohercegovačku vladu pa čak i njenog
agenta Softića, kome je kako tvrdi, davao savjete kako da eliminiše Republiku
Srpsku pred ovim sudom. Iste savjete profesor Boyle je kanalima SDA prosljeđivao
i samom Tihiću, međutim Tihić i Softić ne samo da ove savjete nisu poslušali
nego su pred samu usmenu raspravu istakli pred Međunarodnim sudom pravde kako
Bosna i Hercegovina odustaje od zahtjeva restitucije. Profesor Boyle ističe
kako je do ovoga došlo prije svega zbog činjenice da su se SDA i Sulejman Tihić
u to vrijeme nalazili u koaliciji sa SDS-om, SNSD-om i PDP-om, pa da samim tim
nisu imali računice za napad na koalicione partnere. Tako je u cilju očuvanja
stranačkih interesa prodana stvar od interesa za državu Bosnu i Hercegovinu.
Pored ovih zahtjeva bosanskohercegovački
tim predvođen Tihićem i Softićem, imajući u vidu težak ekonomski položaj
Republike Srbije (!), odustaje i od tužbenog zahtjeva po pitanju visine ratne
odštete.
Također, bosanskohercegkovačkoj strani
prigovarana je i činjenica da je vrijeme potrebno za izvođenje dokaza
procijenila na potrebne svega četiri sedmice, kom prilikom su kritičari
isticali kako čak i vremenski period izvođenja dokaza na glavnoj raspravi za
jedan jedini slučaj ubistva traje duže, a kamoli za masovni pokolj nad jednom
nacijom. Pored toga, odustalo se i od saslušanja žrtava kao svjedoka pred ovim
sudom.
Za svo vrijeme ovih unutrašnjih
turbulencija, srbijanska vlada, uz istovremene opsežne i temeljite pripreme
rada na pobijanju navoda bosanskohercegovačke strane, nastoji da diplomatskim
putem riješi ovo pitanje ali se ne suzdržava čak niti od otvorenih prijetnji
prema Bosni i Hercegovini, koje 2004. godine javno iznosi i njen tadašnji
potpredsjednik Vlade Miroljub Labus.
“Ako tužba BiH bude prihvaćena, to će imati
dramatično negativne efekte na buduće odnose na Balkanu. Ja ne vidim kako će
Bosna posle toga da opstane kao jedna jedinstvena država.” Jedno je
utvrđivanje istine, drugo je kazna. Mislim da je ovo igranje sa vatrom i da bi
bilo mnogo bolje da je bosanska strana prihvatila našu inicijativu da se na
diplomatski način reši ovaj problem. Ako se sudskim putem rešava, imaće strašno
negativne posledice. Ljudi nisu svesni koliko se igraju sa vatrom.”
Sve prethodno navedeno, pogotovo činjenice koje
su proistekle iz ere Tihić-Softić, doprinijelo je, neovisno od odnosa
međunarodne zajednice prema ovom pitanju, donošenju oslobađajuće presude protiv
Republike Srbije po optužbama za genocid i sačusništvo u genocidu.
(nastavlja se)
(TBT)