ANALITIKA
Kako stvari stoje, kritika Erdoganove neo-osmanske vanjske
politike najprije će doći iz arapskog svijeta.
Piše: Nick Danforth, thebosniatimes.ba
U nekoliko zadnjih sedmica, konflikt između Ankare i Bagdada
oko uloge Turske u oslobađanju Mosula izaziva uznemirujuću navalu turskog
iredentizma. U dvije odvojene prilike, predsjednik Recep Tayyip Erdogan je
kritizirao Sporazum iz Lozane, kojim su stvorene granice moderne Turske, jer je
zemlja ostavljena suviše mala. Govorio je o interesu zemlje za sudbinu turskih
manjina koje žive van njenih granica, kao i o historijskom pravu na irački grad
Mosul, u čijoj blizini Turska ima malu vojnu bazu. I, pored vijesti o turskim
avionima koji bombardiraju kurdske snage u Siriji i upuštanju u paradne borbe u
zraku s grčkim avionima iznad Egejskog mora, turski pro-vladini mediji pokazuju
novoiskazani interes za niz nepreciznih, čak grubo iscrtanih karata Turske s
novim i poboljšanim granicama.
Turska neće anektirati dio Iraka u skorijoj budućnosti, ali
kombinacija iredentističke kartografije i retorike bez sumnje nudi uvid u
sadašnju vanjsku i domaću politiku Turske te Ankarine slike o sebi. Karte
naročito otkrivaju ustaljeni značaj turskog nacionalizma, dugotrajni element
državne politike, sada oživljen pomoću malo revidirane povijesti i doze
religije. Ali ako je prošlost ikakav pokazatelj, vojne intervencije i retorika
sukoba koje ovaj nacionalizam inspirira mogu ugroziti sigurnosnu i regionalnu
poziciju Turske.
Na prvi pogled, karte Turske koje se odnedavno pojavljuju na
turskoj televiziji podsjećaju na slične iredentističke karte koje su predlagali
zagovornici Velike Grčke, Velike Makedonije, Velike Bugarske, Velike Armenije,
Velikog Azerbejdžana i Velike Sirije. To znači da se ne radi o kartama
Osmanskog carstva, koje je bilo znatno veće, niti cijelog muslimanskog ili turkijskog
svijeta. To su karte Turske, samo malo veće.
Ali posebna prošlost iza tih zamišljenih granica daje prvu
indikaciju o tome šta je novo a šta nije oko Erdoganovog brenda nacionalizma.
Značaj ovih karata je pokazati granice iz turskog Nacionalnog pakta; dokumenta
koji je Erdogan nedavno predložio premijeru Iraka da prouči kako bi shvatio
interes njegove zemlje za Mosul. Potpisan 1920., nakon poraza Osmanskog carstva
u Prvom svjetskom ratu, Nacionalni pakt je ustanovio one dijelove carstva za
koje se vlada bila spremna boriti. Preciznije, potraživao je teritorije koje su
još uvijek bile pod vlašću osmanske vojske u oktobru 1918. kada je
Konstantinopolj potpisao primirje sa Saveznicima. Na južnoj granici Turske, ova
linija je išla od sjevera Alepa, u današnjoj Siriji, do Kirkuka, u današnjem
Iraku.
Kada su saveznici dali do znanja da planiraju ostaviti
carstvo dosta manjim nego što je bilo 1918., to je dovelo do nove borbe u kojoj
su trupe Kemala paše Ataturka nanijele poraz evropskim snagama i osnovale
Tursku kakva je danas. Veći dio prošlog stoljeća, službena turska povijest
veličala je Ataturka jer je postavio granice definirane Nacionalnim paktom (bez
Mosula, naravno), kako su prepoznate i Sporazumom iz Lozane. Zahtjev je bio
pretjeran, imajući u vidu dijelove pakta koji su izostavljeni, ali i izuzetno
praktičan, jer je imao za cilj spriječiti da nova i problematična turska
republika izgubi što je ostvarila u potrazi za nerealističnim teritorijalnim
ambicijama. Zaista, dok su zemlje poput Njemačke, Italije, Bugarske i Mađarske
sebi samo nanijele štetu pokušavajući silom ponovo iscrtati svoje poslijeratne
granice, Turska – za vrijeme Ataturka i njegovog nasljednika – mudro su
odoljele toj potrebi.
Suprotno od toga, Erdogan se izjasnio o drugačijem narativu u
kojem Ataturkova spremnost u Sporazumu iz Lozane da napusti teritorije poput
Mosula i sada grčkih ostrva u Egejskom moru nije bila čin slavnog pragmatizma
nego čin izdaje. On zapravo implicira, protiv svih dokaza, da je bolji
državnik, ili ‘patriotskiji’, mogao dobiti više.
Između ostalog, Erdoganova reinterpretacija povijesti
pokazuje ironiju iza naširoko rasprostranjene priče u SAD-u o njegovom navodnom
„neo-osmanstvu“. Prije deset godina, Erdoganov entuzijazam prema svim osmanskim
pitanjima izgledao je kao dio efikasne strategije za poboljšanje odnosa s
muslimanskim Bliskim istokom, politika koju su neki američki kritičari vidjeli
kao izazov ulozi njihove zemlje u regiji. Ali modificiranje Nacionalnog pakta
kao opravdanje za iredentizam radije nego njegova osuda nije popularno među
turskim susjedima. Kako stvari stoje, kritika Erdoganove neo-osmanske vanjske
politike najprije će doći iz arapskog svijeta.
Erdoganova upotreba Nacionalnog pakta također demonstrira
koliko uspješno su turski islamisti iznova usvojili, radije nego odbili,
elemente državnog sekularnog nacionalističkog narativa. Vlada je svojom
retorikom brzo prizvala heroizam turskog rata za nezavisnost opisujući otpor
naroda prilikom pokušaja državnog udara 15. jula. Uz Osmanlije, Erdogan se
redovno prisjeća i Seldžuka, turske grupe koja je prethodila Osmanlijama na
Bliskom istoku za nekoliko stoljeća, ali je pronašao mjesta i za još
misterioznije predislamske turske narode poput Gok Turaka, Avara i Karahanida
koji su se prvi proslavili u Ataturkovoj propagandi 1930-ih.
Na sličan način, u Siriji i Iraku, Erdogan namjerava
ostvariti davni nacionalni cilj, poraz Radničke partije Kurdistana (PKK),
bazirajući ga na tradicionalnim nacionalističkim sredstvima turske vanjske
politike – odnosno jačajući turske manjine u susjednim zemljama. Brigada
sultana Murata koju čine uglavnom etnički Turkmeni jedna je od vojnih prednosti
u Siriji protiv režima Bashara al Assada i PKK. Za to vrijeme, Turkmeni koji žive
u blizini Mosula i okolnih područja su Ankarin interes i blagoslov u Iraku.
Specijalne snage Turske rade sa Iračkim turkmenskim frontom od 2003. kako bi
proširili turski utjecaj i suočili se sa PKK-om u sjevernom Iraku.
Tokom prošlog stoljeća, turske manjine u sjevernoj Grčkoj i
Kipru igrale su sličnu ulogu. To znači da je njihova dobrobit u istinskom
interesu turskih nacionalista, ali i sredstvo moći u Atini ukoliko bude
potrebe. (Grčka se, naravno, ponaša slično u vezi sa grčkom manjinom u Turskoj.
Nije ni čudo da obje nacije kao rezultat svega međusobno ispaštaju.) U slučaju
Kipra, naprimjer, napad Turske 1974. bio je koliko odbrana svoje strateške
pozicije, toliko i zaštita turske zajednice na ostrvu. Nakon njegove izjave o
Lozani, Erdogan je dodatno uznemirio Grčku izjavivši da „Turska ne može
zanemariti svoju braću u zapadnoj Trakiji, na Kipru, Krimu niti igdje drugo.“
Ipak, Atina bi se mogla utješiti slučajem krimskih Tatara koji otkriva do kojeg
stepena geopolitika može dovesti Tursku da uradi baš ovo: iako je Ankara
pojačala interes oko statusa krimskih Tatara nakon što je Rusija zauzela
poluostrvo, čini se da je na kraju zaključila da su poboljšani odnosi sa Moskvom
važniji od etničkih afiniteta.
Erdogan je također naglasio novi element u turskoj agendi
komunitarističke vanjske politike: sunitsko sektaštvo. Govoreći o Mosulu,
nedavno je izjavio da Turska neće izdati svoju „turkmensku braću“ niti svoju
„braću sunitske Arape“. Poput sekularnog turskog nacionalizma, ova nedaća od
sunitskog sektaštva ima očitu domaću privlačnost i Erdogan je pokazao da se
može selektivno pozivati na nju u skladu s potrebama turske vanjske politike. Erdoganovo
novo sektaštvo je evidentno u Mosulu gdje je Turska upozorila sunnite na opasnost
ukoliko šiitske milicije preuzmu kontrolu nad gradom. Ali utjecaj politike je
najjasniji u Siriji gdje Turska podržava sunitske pobunjenike koji žele srušiti
Assadov režim (uključujući i one koji se sada bore zadržati Alep). U Iraku i
Siriji, međutim, tursko sektaštvo ne smije imati prednost nad pragmatizmom.
Ankara želi održati dobre ekonomske odnose s Iranom, na obostranu korist,
uprkos podržavanju suprotnih strana u Siriji, a u protekloj godini je izrazila
spremnost na pomirenje s Assadom ako to okolnosti budu zahtijevale.
Štaviše, sadašnje interveniranje Turske u Siriji i Iraku
uklapa se u uspostavljenu shemu. Ne samo da se zemlje redovno nađu uvučene u
građanske ratove na svom pragu, već su i okolnosti u kojima se Turska pokazala
slabom na iredentizam u prošlosti došle u trenucima promjene i neizvjesnosti
sličnim onima kroz koje danas prolazi Bliski istok. 1939. Ankara je pripojila
provinciju Hatay, koja je onda bila pod kontrolom Francuske, iskoristivši krizu
u Evropi netom prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Onda, nakon tog rata,
nova sirijska neovisnost je motivirala neke od turskih medija da se osvrnu na
Alep, a premještanje Dodekaneza iz Italije u Grčku je također pobudilo turski
interes za njih. Slično tome, Ankara nije obraćala mnogo pažnje na Kipar kada
je bio pod britanskom kontrolom, ali kada se pokrenula priča o neovisnosti
ostrva, Turska je počela iskazivati vlastiti interes. Kasnije, tek kada se činilo
da bi Grčka mogla pripojiti ostrvo, Turska je izvršila napad da bi spriječila
ovu promjenu statusa quo. U vezi s tim, nedavna turska retorika toliko ne iznenađuje nakon nekoliko godina
tokom kojih su događaji i komentatori istih iznova ponavljali da se cijeli politički
ustroj modernog Bliskog istoka urušava.
Preciznije, tursku politiku na Bliskom istoku pokreće neodložan
interes koji ima korijen u konfliktu sa PKK-om, a koji su pojačala osvojena
područja grupe u sjevernoj Siriji. PKK odavno oblikuje odnose Turske s njenim
jugoistočnim susjedima. Turska je skoro napala Siriju 1998. u krajnje uspješnom
poduhvatu primoravanja Damaska da prestane pružati utočište vođi grupe. Slično,
Turska je zadržala vojne snage u području Mosula skoro 20 godina kako bi provodila
operacije protiv PKK. Ankara ovu intervenciju prikazuje, s malo kontroverze u
Turskoj, kao pitanje nacionalne sigurnosti i samoodbrane. Danas, samoodbrana
ostaje glavno opravdanje Turske za njene aktivnosti u Iraku, a Erdogan stalno
naglašava da je prisustvo turskih snaga tamo „osiguranje protiv terorističkih
napada koji na nišanu imaju Tursku“. Sve dok je PKK otvoreno prisutan u Iraku,
ovo je također najefikasniji izgovor, na domaćem i međunarodnom planu, za vojni
angažman van svojih granica.
Zaista, uz sve određene etničke, sektaške i historijske
razloge koje je ponudio za interes Turske za Mosul, Erdogan je spremno dodao
još jedan argument: SAD i Rusija i dalje
igraju ogromnu ulogu u regiji bez obzira na to što nemaju ni jednu ovakvu vezu
s njom. Erdogan je istakao da su neke zemlje poručile Turskoj, koja dijeli
granicu od 340 km s Irakom, da se drži podalje. Ipak, uprkos tome što ove
zemlje nemaju prošlost u regiji niti veze s njom, one uporno „dolaze i odlaze“.
„Da li je Saddam Hussein rekao SAD-u da dođe u Irak prije 14 godina?“ dodao je.
Drugim riječima, iza historije, Ankara je potpuno svjesna
činjenice da moć da tako postupi ostaje jedino bitno objašnjenje za stranu
intervenciju. Imajući ovo u vidu, legitimitet turskih planova za Mosul ostaje
da se vidi.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)