Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Svako ko želi oslobađanje 210 otetih – a ko to ne želi – sada mora hrabro da ustane protiv kopnene invazije na Gazu i da svom snagom pritisne vladu kako bi došlo do sporazuma o oslobađanju više hiljada palestinskih zatvorenika. Nema nikakvog smisla raspravljati o stvarnim i zamišljenim opasnostima koje mogu proisteći iz masovnog oslobađanja, jer bez njega neće biti ni povratka otetih. Ko se protivi oslobađanju ovih zatvorenika, u stvari se protivi i oslobađanju otetih. Krv će biti i na njihovim rukama. Nema ovdje besplatne večere i bilo bi dobro da se to odmah shvati. Ko želi oslobađanje mora reći glasno i jasno: zaustavite invaziju – nikakvog sporazuma neće biti ako bude invazije – i započnite pregovore o zatvorenicima. Šteta što sve porodice otetih to ne kažu.
Izrael je svojevremeno oslobodio 1027 zatvorenika u zamjenu za Gilada Shalita. Po ovoj tarifi, za oslobađanje 210 otetih potrebno je osloboditi 210.000 Palestinaca iz zatvora i jarma okupacije. Nema, naravno, potrebe baratati tako astronomskim brojevima kako bi se shvatilo da se u rukama Hamasa nalazi najdragocenija stvar koju je ikada imao. Izrael, koji tvrdi da po svaku cijenu brine o dobrobiti svojih građana, da je u njegovim očima jevrejska krv sveta i da su mu životi građana vrijedniji od svega ostalog, mora to sada dokazati i na delu. Kada je Izraelac ugrožen u stranoj zemlji, on želi da zna da će njegova zemlja učiniti sve da ga spasi.
Takođe je neophodno prekinuti zastrašivanje rizicima od oslobađanja zatvorenika: nije da palestinskim organizacijama nedostaje ljudstva. U rukama Izraela se do početka rata nalazilo blizu pet hiljada palestinskih zatvorenika. Više od hiljadu njih je zatvoreno bez suđenja. Blizu 200 su maloljetnici. Veliki dio čine politički zatvorenici. Većina izdržava drakonske kazne, po najboljim pravosudnim metodama karikature zvane vojno pravosuđe. Njima dodajmo i više od hiljadu Palestinaca koje je Izrael oteo na Zapadnoj obali u posljednje dvije nedjelje i, naravno, nepoznat broj militanata i običnih stanovnika iz Gaze. Sada se traži oslobađanje većine, ako ne i svih – osim ako se ne odričemo otetih i prepuštamo ih njihovoj sudbini.
Tokom godina, Izrael je naučio Palestince jednu jasnu lekciju: poslije Sporazuma iz Osla, kada je oslobođeno pet hiljada zatvorenika, samo će na silu biti spreman da oslobađa hiljade palestinskih sinova. Izrael nikada nije razmišljao o puštanju zatvorenika kao gestu velikodušnosti, da promjeni atmosferu i pokaže dobru volju. Otmica djece, žena, starih i uopšte građana jeste zločin, ali čini se da Izrael nikada nije razumio centralno mesto koje zauzimaju zatvorenici u palestinskom etosu. Po običaju, Izrael vjeruje da Palestinci ne vole svoju djecu.
Među zatvorenicima se nalaze i oni čije bi oslobađanje služilo izraelskim interesima: Marwan Barguti je, bez sumnje, prvi među njima. On je jedini palestinski lider koji može dovesti do promjena, možda čak i u Gazi. Takođe bi pravedan čin bio i oslobađanje izraelskih Arapa, onih koji se nalaze u zatvoru preko 40 godina bez ikakve mjere, kao što je bolesni Valid Daka, te oslobađanje svih političkih zatvorenika i pritvorenika koji se drže u zatvorima bez suđenja – ali trenutno je pravda manje važna. Ono što je najvažnije jeste spašavanje ljudskih života. Više stotina ljudskih života.
Dosta je bilo obmane praznim riječima. Životi otetih su u opasnosti, moramo učiniti sve da ih spasimo. Zbog toga se njihove porodice moraju organizirati, da se njihov vapaj čuje mnogo glasnije nego do sada. Sjetimo se kako je zbog tijela vojnika Hadara Goldina društvo bilo mnogo uznemirenije nego sada zbog 210 otetih. Da li se to srce javnosti zatvorilo ili se porodice još nisu dobro organizirale, a njihov bol previše težak? Vrijeme je dragoceno, a sat ubrzano otkucava. Moramo znati, da li Izrael zaista brine o svojim kćerima i sinovima?
(TBT, Haaretz)
