RELIGIJA
Naravno, nisu svi toplo dočekali uspon sufizma. Okorjeli
selefisti sufizam vide kao herezu te strogo zabranjuju muziku, virdove,
obilježavanje mevluda, kojeg sufije zajedno s drugim muslimanima, slave.
FOTO: (Reuters)
Iz Texasa do talibana i natrag
Velika spoznaja obilježila je prekretnicu u životu
Nasruddina, američkog džihadiste koji se okrenuo sufijskom misticizmu. Njegovi
roditelji su došli iz Afganistana, ali su vodili sekularan život. Nasruddin se
nije suočio s pitanjem vjere sve do njihove pogibije u automobilskoj nesreći
kada mu je bilo 14 godina. Deklarirao se kao ateist i narednih nekoliko godina
živio je tipičan život američkog tinejdžera – opijanje, noćni provodi i izlasci
s djevojkama.
Ali 1990-ih, muslimanska zajednica u Houstonu u Texasu, gdje
je Nasruddin odrastao, brzo se širila. U to je vrijeme selefizam, konzervativna
sekta u islamu koja zagovara odvajanje žena i muškaraca i općenito osuđuje
socijalizaciju s pripadnicima drugih vjerospovijesti, bio dominatan oblik
islama koji se propovijedao u američkim džamijama, većinom zahvaljujući
finansiranju Saudijske Arabije. To se naročito osjetilo u Houstonu. Nasruddin se
sa selefijskim islamom upoznao preko saudijskih inženjera koji su radili s
njegovim bratom. Uskoro je postao pobožan: pustio je bradu, prestao s noćnim
izlascima te je počeo redovno obavljati molitve u džamiji. Na kraju,
iransko-američki selefija, obrazovani biolog koji govori više stranih jezika,
uvjerio ga je da će biti dobar kandidat za džihad, što je za njega značilo
sveti rat.
„Svidio mi se
[džihad]. Predstavljao je odlučnost u ratovanju, čast, dostojanstvo, požrtvovanje,
nešto veće od sebe samog“, rekao je Nasruddin, inženjer srednjih godina koji
danas živi u Houstonu. Nasruddin je uskoro predstavljen regruteru za
Lashkar-e-Taibu, islamističku vojnu grupaciju u Pakistanu koja se bori protiv
Indije u Kašmiru. Regruter mu je dao snimljena predavanja selefijskih imama i
dodatno ga uveo u njihovu strogu verziju islama. Nekoliko mjeseci kasnije, sa
18 godina, odletio je u Pakistan i prošao intenzivan fizički trening i obuku
rukovanja oružjem prije nego što je prešao u indijski dio Kašmira, spreman
postati mučenik.
Nakon 4 mjeseca na Himalajima i jako niskim temperaturama,
Nasruddin je upoznao mistika, sufijskog šejha iz SAD-a, koji je rekao intuitivnom
mladiću da ratovanje u Kašmiru nije džihad. Jednostavno se radilo o igri
nadmoći između Indije i Paksitana. Sufija mu je rekao da se vrati u SAD i
postane bolji musliman tako što će graditi domove za beskućnike. Nasruddin je
bio uzdrman; uputio se u Afganistan da se pridruži talibanima, ali se nije
borio i vratio se kući 1997. nakon 6 mjeseci boravka u inozemstvu.
Po povratku u SAD, FBI ga je pozvao na kratki sastanak kako
bi se pobrinuli da se nije vratio sa „anti-američkim osjećanjima“. Ali nakon
11. septembra, vlasti su se brutalno vratile po njega, ispitivale ga i prijetile
da će ga uhapsiti jer se borio za strane vojne snage. Nasruddin je s porodicom
pobjegao u Afriku, ali su ga u Senegalu priveli pripadnici tajne službe i
naredili mu povratak u SAD. Čim je sletio, FBI je tražio od njega da postane
doušnik među selefijama u Houstonu. Nasruddin je odbio. Ipak, selefije su
pretpostavile da je on već špijun – prijatelji i imami su ignorirali njegove
pozive i prestali su ga zvati na druženja. Bratstvo koje je Nasruddinu obećano
je iščeznulo. „Imao sam osjećaj da su kukavice“, kazao je.
Udaljen iz selefijske zajednice, Nasruddin se osjetio
slobodnim te se posvetio intelektualnom i spiritualnom istraživanju. Čitao je
Bibliju, hadise i Toru, proučavao je budizam i hinduizam – ne zato što je želio
napustiti islam nego zato što je želio suštinski shvatiti vezu čovječanstva i
Boga. Njegov se životni stil promijenio. Počeo je boraviti u miješanom društvu
muškaraca i žena te je ohrabrio svoju suprugu da s lica skine veo; odlazio je
družiti se s ljudima u kafeima gdje se pušila šiša; prestao je izrezivati
likove sa fotografija na kutijama pahuljica – što je bio dio selefijske zabrane
fotografija u kući. Počeo je meditirati.
Nasruddin je također počeo primjećivati da, poput njega, i
druge selefije i nekadašnji džihadisti napuštaju tvrdokorne imame, razgovaraju
o misticizmu i obavljaju molitvu u džamijama koje prakticiraju drugačiji islam,
sufizam. On nije bio sam – ovo je bio pokret.
PRODUHOVLJENJE
Sufizam nije sekta niti ogranak u islamu, nego prije
mistička i asketska tradicija, podjednako bliska sunnijama i šijjama, koja
naglašava individualnu duhovnost i vjernikovu unutrašnju vezu s Bogom. Sufizam,
u muslimanskom svijetu zvan tesavvuf, pojavio se u 9. st., a procvat je doživio
u periodu između 13. i 16. st., kada su sufijski bratski redovi formirani širom
islamskog svijeta tako da članovi mogu ostvariti povezanost s Bogom kroz
muziku, poeziju i molitvu. Nisi sve sufije bile miroljubive – sufijski mistici
predvodili su islamska osvajanja u većem dijelu današnjih Afganistana, Indije i
Pakistana. U modernom svijetu, međutim, sufizam propovijeda saosjećanje i
toleranciju prema drugim religijama.
Iako mnogi u američkim džamijama i dalje slijede
konzervativnu verziju islama, jedna generacija rođenih muslimana i oni koji su
se vratili islamu, prihvataju sufizam. Rast sufizma je postepen i pritajen,
dijelom zbog jednog principa sufizma koji sugerira da sve ostaje u okvirima
privatnosti. Sufije u SAD-u, npr., sebe vole zvati „spiritualnim muslimanima“.
Nisu ni jednobraznogizgleda – neke žene ne nose mahramu niti muškarci bradu,
dok se drugi drže tradicionalnog islamskog načina odijevanja. Ali sufije s
kojima sam razgovarala u SAD-u redom odbijaju džihad kao koncept bukvalnog ratovanja;
radije na njega gledaju kao na unutrašnju, ličnu borbu: „čišćenje duše“.
„Najvažnije stvari u
misticizmu ste vi i Bog“, kazao je Nasruddin, koji je bacio pogled na sat da
provjeri je li vrijeme za poslijepodnevnu molitvu. „Sve je drugo iluzija.
Selefizam se više fokusira na knjige i znanje pravnih definicija. To je na
akademskom nivou fascinirajuće, ali na religijskom nije. U selefizmu nema veze
s Bogom. Njemu možeš ići jedino ako si dovoljno dobar. Jedino ako je On
dovoljno Milostiv, možeš ga sresti na Onom svijetu.“
Islamski učenjaci kažu da svaki sufija nije tolerantan i
nije svaki selefija nasilan, ali sufizam ostavlja prostora za više raznovrsnosti
jer su mu bliže manje bukvalne interpretacije religije. Kao što mi je rekla
Marcia Hermansen, profesorica Islamskih nauka na Univerzitetu Loyola u Chicagu:
„Svaka osoba ima težnju za spritualnim i ne može se siliti nešto za šta se zna
da neće odgovarati. Mudrost sufija je upravo razumijevanje te raznovrsnosti.“
Uspon sufizma je teško brojčano odrediti, budući da se
raspravlja i o tačnom broju muslimana u SAD-u – procjenjuje se da je američkih
muslimana od 2,5 do 7 miliona. Ipak, prema Zainu al-Abedinu iz Asocijacije za
sufijske islamske studije i istraživanja, rast je očit po sve većem broju
sufijskih druženja i okupljanja, ako imamo u vidu da ih je prije 11. septembra
bilo šačica, a prošle godine 300. Kako se više ljudi sastaje na ovim druženjima
da slušaju predavanje i izvode muziku, sve više se sufijske literature prevodi
na engleski jezik, a sufijski učenjaci i
web stranice su postali dostupniji. Npr., 2010., fakultet Zaytuna u Berkleyu koji se oslanja na sufijska
učenja, postao je prvi akreditirani islamski fakultet u SAD-u, a jedan od
njegovih osnivača, Hamza Yusuf, postao je jedan od najcijenjenijih tumača
islama u SAD-u. Čak i hjustonski institut al-Maghrib, nekadašnji selefijski
centar kojim je rukovodio Yasir Qadhi, postao je više otvoren prema sufijskim
misticima.
RAT ZA TERITORIJ
Naravno, nisu svi toplo dočekali uspon sufizma. Okorjeli selefije
sufizam vide kao herezu te strogo zabranjuju muziku, virdove, obilježavanje
mevluda, tj. rođendana Poslanika Muhammeda, kojeg sufije zajedno s drugim
muslimanima, slave. Šejh Naeem Abdul Wali, sufijski imam i bivši selefija, kaže
da mu je zabranjeno držati predavanja u džamijama u Houstonu u kojem živi
100.000 muslimana. Neki kritičari optužuju sufije za vjerovanje u magiju i
obožavanje svojih imama, te su samim tim idolopoklonici.
Jedan od razloga može biti što sufije pomalo zalaze u
selefijski teritorij. Prema navodima Naime Mujadedi, nekadašnje selefijke iz Kalifornije,
u 1980-im i 1990-im su udruženja muslimanskih studenata pri američkim
univerzitetima, a uz podršku Saudijaca, izučavali selefizam kao jedinu pravu
verziju islama. Kazala je da su organizatori dijelili višejezičnu literaturu i
pozivali selefijske imame da drže predavanja na univerzitetima.
„U to je vrijeme to
bilo neizostavno na univerzitetu“, rekla je Mujadedi, 43-godišnja američka
muslimanka koja je pohađala univerzitet u Kaliforniji. „Mislila sam da je to
islam jer se prikazivala samo jedna strana. Istinski sam vjerovala da ću u
pakao ako ne budem slijedila pravila. Postanete neurotični. Dovelo me u stanje
panike.“
Nasruddin je čak tvrdio da su, među muslimanima iz Houstona
koje je poznavao, rekacije na 9/11 bile podijeljene. „Neki manji krugovi….
bili su na strani Bin Ladena. U tom trenutku se saudijski novac slijevao. Rekli
su da je Amerika znala i to je označilo početak kraja.“
Ali među bivšim selefijama s kojima sam razgovarala, većina
su rekli da su se udaljili od njega jer je selefizam suviše ekstreman,
prebukvalan i nije godio njihovim emocijama. Religija se, kako su kazali, mora
obraćati njihovim osjećanjima i duhovnosti, a sufizam pokriva oboje.
Religijski učenjaci kažu da je promjena također bila
potaknuta novonastalom političkom klimom nakon 11. septembra. Saudijska
propaganda koja je pozivala na nasilnički džihad se primirila u SAD-u nakon
9/11, a selefizam i konzervativnija tumačenja islama su postali sinonimi za žestoki
radikalizam među mladim muslimanima koji su željeli izbjeći ove veze. Sufijski
misticizam se dopadao američkim muslimanima koji su prigrlili svoj identitet
muslimana, ali su se također željeli družiti s pripadnicima drugih vjera i
suprotnog spola, te imati više razumijevanja za homoseksualizam i ateizam. Oni
koji su se tek vratili islamu, često preferiraju sufizam zbog njegove
tolerancije prema autsajderima i razumijevanja ljudi koji žele zadržati svoje
stare identitete.
FOTO: (public)
MANDŽURSKI MISTICI?
Rast sufizma, prema mišljenju nekolicine političkih
analitičara, nije u potpunosti prirodan. Baš kao što je Američka vlada
ohrabrivala konzervativna tumačenja islama za vrijeme Hladnog rata kako bi se
borili protiv komunizma, tako se i sufizam danas promovira, kako tvrdi Hatem
Bazian s Univerziteta u Kaliforniji. 2007., istraživanje korporacije Rand uz
podršku Američke vlade, rezultiralo je izvještajem „Izgradnja umjerenih
muslimanskih mreža“, u kojima su autori savjetovali političare da uvrste
sufizam kao umjereniju verziju islama i podrže njegove sljedbenike putem medija
i religijskih institucija. Sada je umeđureligijskim skupinama više sufija, a
sufijski učenjaci primaju veću finansijsku podršku od vlade te su više zastupljeni
u medijima.
Bazian je kritizirao pokušaje da se sufizam promovira zarad
ostvarivanja političkih ciljeva koji pojačavaju koncept „dobar musliman, loš
musliman“ i koja dijeli islamski svijet na „dobre“ umjerene vjernike i „loše“
ekstremiste. Omid Safi, islamski učenjak na univerzitetu Duke, ističe kako na
sufije ne bi trebalo gledati kao apolitične, budući da su historijski „u
potpunosti uključeni u provokativnu i fleksibilnu političku moć podjednako“.
Neželjene posljedice američkog finansiranja mudžahedina za vrijeme Sovjetskog
rata u Afganistanu, štaviše, trebale bi biti stalan podsjetnik na ponavljanje
istih posljedica. Ipak, Alan Godlas, islamski učenjak i sufija sa Univerziteta
Georgia, bio je oprezniji. Rekao je da se Američka vlada više puta savjetovala
s njim od 9/11, ali ne zbog nekih zlokobnih radnji. „SAD je trebao njegovati
uvažavanje vrijednosti koje mogu doprinijeti miroljubivoj koegzistenciji u
pluralističkom svijetu, a ne zbog prosto ekonomskih i političkih ciljeva“,
kazao je. „Sufizam je primarna kulturna institucija za raznovrsnost među
kulturama i ljudski napredak i to je jednostavno tako.“
Dopadnost i privlačnost sufizma, samim tim, nisu prosto
produkt vladinog finansiranja. Šejh Muhammad al-Yaqoubi, sirijski sufija koji
često ima javne nastupe u SAD-u, svjedoči sve većem broju svojih sljedbenika od
pojave ISIS-a. Prošle jeseni u San Joseu, više od 300 muškaraca i žena koji su
popunili svečanu salu u hotelu Double Tree slušali su njegovo predavanje o
sufizmu; najmanje 800 posjetilaca slušalo je njegovo predavanje u Chicagu u
novembru 2014.
„Ekstremizam je razotkriven. Ljudi pokušavaju pronaći
alternative, a sufizam je tradicionalna okosnica islama“, kazao je Yaqoubi.
Šejh, potomak sunitskih sufija, živi u egzilu u Maroku.
Razgovarajući sa mnom nakon Yaqoubijevog govora u San Joseu,
nekoliko muslimana se predstavilo kao bivše selefije koji su prigrlili sufizam.
Rekli su da se radi o ličnom izboru koji nije imao nikakve veze s intervencijom
vlade. Čak su i Nasruddina njegovo samostalno proučavanje svetih knjiga i želja
za drugačijom vrstom religije doveli do sufijskog misticizma. „Sve je veće
buđenje muslimana širom svijeta koji tragaju za odgovorom i koji više vole
ljubav i milost islama više od bilo čega drugog“, rekao je. „Ljubav i milost su
mistični.“
(TBT, FA, Autor Fariba Nawa, Prevela Jasmina Drljević)