KOLUMNA
Sjeverna Koreja
je prošlog mjeseca izvela svoju petu nuklearnu probu, drugu ove godine. Sudeći
prema zabilježenom potresu, bila je to do sada najjača nuklearna naprava
Sjevera
Piše: Christopher
Hill, thebosnaitimes.ba
Pitanje koje se
sada postavlja jeste kako treba da odgovori međunarodna zajednica.
To pitanje
postaje još ozbiljnije jer, iako izvještaji Sjeverne Koreje i nisu baš
pouzdani, propaganda koja je uslijedila nakon najnovije probe nagovijestila je
da Sjever isprobava dizajn oružja, ne samo eksplozivnu napravu. A kako ukazuju
južnokorejski zvaničnici, to možda neće biti posljednja proba ove godine.
Drugim riječima, Sjeverna Koreja možda počne da pravi zalihe oružja za masovno
uništenje.
Ne samo da su
nedavne nuklearne probe Sjevera bile moćnije od onih prethodnih godina, već su
izvedene uporedo s nizom podjednako snažnih proba balističkih raketa, uključujući
lansiranja iz podmornica i višefazna lansiranja raketa, s mnogo jačim motorima.
To znači da je Sjeverna Koreja možda blizu stvaranja savršenog sistema za
dostavljanje nuklearnog oružja do mete bez obzira na to kakvo oružje razvija.
Niko ne može sa
sigurnošću da kaže da li će oružje koje se može “dostaviti” do mete
doći iz Sjeverne Koreje za dvije ili četiri godine ili kasnije. Ali nema sumnje
da Sjevernokorejci ne traže samo pažnju; oni traže moćnu bombu i sredstva da je
upotrebe.
Kao što se i očekivalo,
međunarodna zajednica je dosljedno osudila testove. Ali se ne slažu svi šta još
treba da se učini. Pojedini promatrači, uključujući Joela S. Witta koji piše za
New York Times i bivšeg obavještajca Scota Rittera, tvrde da bi sada bilo pravo
vrijeme da se iniciraju pregovori sa Sjevernokorejcima. Izgleda da se logika
koja stoji iza takvih prijedloga svodi na “šta imamo da izgubimo?”
Odgovor je jednostavan – mnogo toga.
Takvi pregovori –
“dijalog” kako ih Kinezi često nazivaju – najverovatnije bi sa sobom
donijeli i opšte prihvatanje Sjeverne Koreje kao države s nuklearnim oružjem.
Štaviše, gotovo da ne postoji vjerovatnoća da će se Sjeverna Koreja angažirati
u takvim pregovorima, a još manje da će uvesti zabranu proba oružja, osim ako
ne budu ispunjeni neki njeni dugogodišnji zahtjevi, kao što je obustava
zajedničkih vojnih vježbi SAD i Južne Koreje.
Taj realpolitički
pristup, izgleda da pojedini smatraju, nekako će umanjiti kakvu god da moć
Sjevernokorejci projektuju, suštinski ih razoružavajući. Ali je činjenica da Sjever
nije ničim zaslužio takvo popuštanje. A zapravo, ako bi međunarodna zajednica
napravila bilo kakav gest pomirenja, rezultat bi bio smjelija Sjeverna Koreja.
Ali postoji dobar
razlog zbog kojeg je međunarodna zajednica, a SAD posebno, odbila da pristane
na uslove Sjeverne Koreje, naročito na obustavu vojnih vježbi SAD i Južne
Koreje. Zajedničke vojne vježbe su suštinski deo svakog saveza. Ako dvije
zemlje dogovore zajedničku odbranu, potrebno je da osiguraju garancije da se
njihova suradnja praktikuje i dovodi do savršenstva. Upravo je iz tog razloga Sjeverna
Koreja, koja zna jednu ili dvije stvari o potrebi za testovima i vježbama, od
tog pitanja napravila glavni prioritet propagande.
Umjesto da
popuštaju pred takvim zahtjevima, SAD dugo imaju stav da će ući u pregovore sa
Sjevernom Korejom samo ako su oni zasnovani na prethodnim sporazumima,
uključujući zajedničko saopštenje od septembra 2005, koje je obavezalo Sjever
da odustane od svih nuklearnih programa. To je razuman stav. Najzad, pokretanje
novih pregovora kojima se zapostavljaju prethodne obaveze bi bacilo sumnju na
održivost svakog novog ugovora.
Istini za volju,
u skladu sa sporazumom iz februara 2007, Sjeverna Koreja jeste poduzela
konkretne korake da onesposobi svoja nuklearna postrojenja, uključujući
uništenje kule za hlađenje u svom glavnom nuklearnom reaktoru u Nuklearnom
centru za naučno istraživanje Jongbjon u junu 2008. Takvim mjerama je trebalo
da se prekine nuklearni zamajac zemlje, tako što će se osigurati garancije da
će ponovo pokretanje programa biti skupo.
Ali, ponovnim
pokretanjem nuklearnog programa bez ponovne izgradnje kule za hlađenje Sjeverna
Koreja je izbjegla veliki deo tih troškova. Režim Kim Jong Una, koji nema mnogo
obzira prema životnoj sredini, kao ni prema međunarodnim pravilima i normama,
jednostavno je zahtijevao da se vrela voda kojom se hladio reaktor baca u
obližnju rijeku.
U tom kontekstu
je argument za pregovore slab. Najzad, pregovori su jednostavno sredstvo za
postizanje cilja, a ako je taj cilj nejasan ili malo vjerovatan, gotovo da nema
smisla učestvovati u njima
Umjesto toga, međunarodna zajednica treba
nedvosmisleno da odbaci zahteve Sjeverne Koreje i prekine fantaziju režima da
će ga svet prosto prihvatiti kao državu s nuklearnim oružjem.
Srećom, odgovor
međunarodne zajednice na nuklearne ambicije Sjeverne Koreje generalno se
poklapa s tim imperativom. Ono što je potrebnije jeste više saradnje s Kinezima
čiji je cilj da se pozabave strateškim nepoverenjem svih vrsta u vezi sa
eventualnim političkim aranžmanom na Korejskom poluostrvu.
SAD također treba
da nastave da jačaju svoje sigurnosne odnose s Japanom i Južnom Korejom,
uključujući i to da razvijaju i raspoređuju antibalističke raketne sisteme.
Direktne mere poput onih koje su navodno iskorištene da bi se osujetio
nuklearni program Irana treba da se istraže i ubrzaju.
Ništa od ovoga ne
znači da angažman Sjeverne Koreje nije opcija. Naprotiv, prethodni sporazumi
treba da ostanu na stolu. Sporazum iz septembra 2005. se ticao ključnih
nacionalnih interesa Sjeverne Koreje – njime su dobijene garancije mira i
diplomatskog priznanja u zamjenu za demontiranje njenog nuklearnog programa.
Ako Kimov režim
zaista želi priliku da se pridruži međunarodnoj zajednici, ima sve što mu je
potrebno napisano, dogovoreno i spremno da bude primijenjeno. Međutim, ako želi
da nastavi svoj marš premnuklearizaciji, treba da zna da će bez ikakve sumnje
ostati parija. Njen status države s nuklearnim oružjem neće nikada biti
prihvaćen.
Autor je bivši
pomoćnik državnog sekretara SAD za Istočnu Aziju. Sada je dekan Škole za
međunarodne studije Korbel, Univerzitet Denver
(TBT, Copyright:
Project Syndicate)