KOLUMNA
Od genocida u Ruandi i BiH te podjelom brojnih
država po religijskoj ili etničkoj liniji, suština modernog konflikta može se
svesti na „mi, običan narod, protiv nehumanog, onostranog i iracionalnog
neprijatelja.“
Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Jedan dan rata u junu 1859., u vinogradima i
selima blizu jezera Garda, iza sebe je ostavio blizu 40.000 talijanskih,
francuskih i austrijskih vojnika ranjenih ili mrtvih. Bitka kod Solferina mogla
je ostati upamćena samo po masakru da nije bilo Henryja Dunanta. Dunant,
švicarski putnik, provodio je dane njegujući ranjenike i pišući dnevnik što je
dovelo do osnivanja Crvenog krsta i Prve ženevske konvencije koju su potpisale
velike evropske sile 1864.
Solferino je inspirirao i uvođenje principa da
bolnice i vojno medicinsko osoblje ne mogu biti legitimna meta u ratu. Danas,
zbog ruskog bombardiranja bolnica u Siriji, saudijskog u Jemenu i američkog u
Afganistanu, oni koji pružaju medicinsku pomoć u ratu vjeruju da je princip
potpuno ukopan.
Ove godine, do danas, prema podacima Ljekara
bez granica (Médecins Sans Frontières, MSF), 21 od ukupnog broja njihovih
bolnica u Jemenu i Siriji je napadnuta. Prošle godine, bolnica MSF-a u Kunduzu
u Afganistanu uništena je u američkom napadu u kojem su, prema navodima, oni
koji su pokušali pobjeći pogođeni iz zraka, a 42 pacijenta i člana osoblja su
poginula.
Rezolucija UN-a iz maja je pozvala sve
zaraćene strane da se suzdrže od bombardiranja medicinskih ustanova. Ljekari
bez granica kažu da rezolucija „na terenu nije donijela nikakvu promjenu“. Oni
navode da je četiri od pet trajnih članova Vijeća sigurnosti UN-a aktivno uključeno
u koalicije čije trupe napadaju bolnice.
Da bi se pojmila obnovljena popularnost
ubijanja bolesnika u bolničkim krevetima, nije dovoljno ukazati na – kao što to
MSF čini – nove tehnike ratovanja, poput dronova i specijalnih snaga. Nešto je
ozbiljno natruhlo oko našeg poimanja humanitarnih principa.
Crveni krst je u svom začetku bio kako
globalni humanitarni pokret, tako i savezništvo nacionalnih, vojno uređenih
dobrovoljnih jedinica. Ove dvije strane nisu se činile kontradiktornim. Sve dok
su vojne bolnice poštovale ženevska ograničenja – izdvajajući se iz defanzivnih
vojnih pozicija – civili medicinari su mogli raditi jer su znali da neće biti svjesno
gađani.
Ovo je najdalje moguće od ideološkog okvira u
kojem se vode današnji ratovi. Od genocida u Ruandi i BiH te podjelom brojnih država
po religijskoj ili etničkoj liniji, suština modernog konflikta može se svesti
na „mi, običan narod, protiv nehumanog, onostranog i iracionalnog neprijatelja.“
Iako je ovaj koncept postojao u ratovima iz
perioda Solferina, on je također ublažen željom za uspostavom međunarodnog
zakona, te postojanjem radničkih pokreta sposobnih za prekogranično pozivanje
na „mir među braćom“ – kao što su i Francuzi i Nijemci radili za vrijeme
Francusko-pruskog rata.
Jednom kada shvatite da je neprijateljski
vojnik koji leži na operacijskom stolu nečiji sin, i da vaš sin može ležati na
istom stolu negdje drugo, principi Ženevske konvencije se sami objasne. Ipak,
oni se trenutno ukopavaju. Želite li uprijeti prstom u nekoga, onda možete
početi s Georgeom W. Bushom. Odbijanje njegove administracije da al-Qaidine
zatvorenike u Afganistanu tretira kao
vojnike, i njegova institucionalna tolerancija mučenja, seksualnog nasilja i
vansudskih smaknuća, postavili su temelje za zločine koje trenutno izvršavaju
Saudijska Arabija, Turska, Rusija i sirijski režim.
Video „kolateralnog ubistva“, među dokazima
koje je navodno pustio Chelsea Manning, prikazuje američki helikopter Apache
kako pogađa ambulantna kola u Bagdadu nakon što su pokupila ranjenike. Ovo je
učinjeno poštujući američka pravila ratovanja, a ne njihovim kršenjem.
Od Iraka, barbarski činovi, koje država
odobrava, nemilosrdno se ogledaju u zločinima i ratovima ISIS-a za kojeg su
zabrane Ženevske konvencije poput obične liste.
Ali na snazi je nešto dublje što nam izjeda milost.
Muškarcima i ženama koje je Dunant inspirirao, užas rata je nastajao iz
njihovog iskustva istog: što je gori postajao, narod je imao više interesa za
umanjivanje vojnih posljedica.
Izvještavanje modernih medija cenzurira rat.
Pravila emitiranja, u Ujedinjenom Kraljevstvu npr., postavljaju jasne granice
na scene smrti, osakaćena tijela i agoniju ranjenih ljudi – sve što je
nadahnulo Dunanta da promijeni svijet.
Generacija naših djedova bila je iznenađena i
šokirana načinima na koje su nacisti kršili Ženevske konvencije. Sada smo u toj
situaciji da možemo očekivati njihovo kršenje u svim ratovima.
Iako su se SAD izvinile za napad na Kunduz, te
sankcionirale 12 pripadnika vojnih snaga za greške koje su dovele do napada,
prvotno izvještavanje u američkim medijima je zapravo opravdavalo napad na
bolnicu jer je rečeno da se u njoj liječe pripadnici al-Qaide.
Sada, dok ruski zračni napadi na bolnice u pobunjeničkim
područjima u Siriji dostižu svoj vrhunac, u toku je i kampanja opravdavanja kao
odgovor na optužbe da sirijski Bijeli šljemovi – medicinska patrola koju
finansiraju SAD i EU – „nije neutralna“. Bez obzira na zapadnjačko finansiranje
Bijelih šljemova, pitanje nihove neutralnosti je sporedno imamo li prvo u vidu
da je riječ o medicinskoj organizaciji. Ona vodi i spasilačke ekipe koje
također imaju pravo na zaštitu Ženevskim konvencijama, baš kao što bi bila i
britanska vojna bolnica.
Opasnost bi trebala biti očigledna. Ne
zaustavimo li i ne kaznimo ciljanje bolnica u asimetrčnim ratovima – onda će
sljedeći veliki rat – dođe li do njega – vidjeti propast Ženevskih konvencija.
Guernica je pokazala jednoj generaciji kako bi izgledao drugi svjetski rat;
Aleppo nam pokazuje do čega će dovesti svaki budući, obični rat, ako ne
reagiramo.
Marine Buissonniere, koordinatorica MSF-a,
vjeruje da je najmanje što generalni skeretar UN-a može uraditi je imenovati
specijalnog predstavnika za istragu vojnih napada na bolnice.
Nama za stolom UN-a treba više od riječi.
Treba nam pokret odozdo, baš kao onaj koji je stvorio Crveni krst i oformio
Ljekare bez granica 1970-ih.
Moramo shvatiti – kao što su pioniri među
ljekarima 19. v. shvatili – da ako toleriramo nehumanost u ratu koji se odvija
negdje drugo, vrlo lahko nam taj isti može pokucati na vrata.
(TBT, The Guardian, Prevela Jasmina Drljević)