U vojno-strateškom smislu, sisačka bitka označila je prekretnicu u daljnjem ratovanju između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva jer je prvi put uspostavljena vojna ravnoteža na granicama, prekinuto osmansko osvajanje hrvatskih zemalja te su stvorene pretpostavke za prve ofenzive kršćanskih vojski. Vijest o velikoj pobjedi kršćanskih snaga nad Osmanlijama ubrzo se proširila diljem EVrope što je pozitivno utjecalo na moral kršćanskih trupa
Stagnacija poljoprivrede i razvoj stočarstva
Napuštanje sela dovelo je do smanjenja uzgoja žitarica u korist stočarstva. To je s jedne strane bilo dobro jer su stočarske djelatnosti zahtijevale manje radnika a potražnja za mesom u gradovima bila je velika. U nekadašnjoj žitnici Rimskog Carstva, Maloj Aziji, umjesto poljoprivrede ovčarstvo je postala dominantna djelatnost, a u ugarskim prostorima uzgoj goveda. Tako se poremetila struktura osmanske poljoprivrede čije posljedice suvremena Turska osjeća i dan danas. Kako je timarski sustav propadao tako su vlasti odlučile davati u zakup sve moguće zemljište kako bi država došla do gotovog novca. Koliko je stanje bilo alarmantno pokazuje to da je Porta davala u zakup zemljište koje nije imala pod svojom kontrolom nego ga je tek trebala osvojiti ratom, npr. od Ugarske. Zakup se davao onima koji su najviše nudili i plaćanje se vršilo unaprijed. Uz to, zakup zemljišta je bio riskantan jer zakupci nisu znali hoće li im se zemljište isplatiti jer je zakup trajao godinu dana a nekad i kraće, a istovremeno ako je netko drugi ponudio viši iznos on bi preuzeo zemljište na korištenje. Zakupnici-namjesnici (osobe višeg položaja) oslobađali su se služenja u vojsci te su imali pravo donositi sve važne političke odluke u svojim pokrajinama.
Korupcija u svim porama društva
Širenje korupcije ponajviše je rezultat pada životnog standarda zbog inflacije i mišljenja da primanje mita nije prekršaj prema šerijatu. Beglerbezi (guverneri velikih oblasti carstva) su npr. u 15. st. imali prihode od 25.000 dukata, a potkraj 16. st. samo 8.000. Osobe protiv kojih se vodio kazneni postupak mogle su platiti kadiji da im smanji kaznu čak i u slučajevima kad im je prijetila smrtna kazna. U biti, suci su bili toliko korumpirani da su za novac oslobađali najteže prijestupnike. Čak se događalo i to da u parnicama (ako su dobili očekivane darove) donesu solomunsku presudu da su obje strane u pravu. Također, kod plaćanja kazni ili prekršaja, suci su zahtijevali da im prekršitelji plate dodatni iznos na utvrđenu visinu kazne. Kada su seljaci predavali žito ili davali porez ako su htjeli pravedno proći morali su davati mito državnim službenicima. I imenovanja u državnoj upravi odvijala su se uz mito. Korupcija je došla do samog vrha vlasti. Govorilo se da Mehmed-paša Sokolović nije htio niti primiti osobe u svoj ured u audijenciju bez prethodnog „dara“. Od mandata Murata III. nadalje mito se moglo legalno ponuditi i sultanu kako bi se dobila njegova naklonost. I najviši su funkcioneri carstva jednom mjesečno morali dati poklon različitim članovima dvora kako bi dobili njihovu naklonost.
Kupovina funkcija
U posljednjoj četvrtini 16. st. počela je divljati kupovina javnih funkcija. Još je Rustem-paša u doba Sulejmana Veličanstvenog kod dodjele vilajeta ili sandžaka krenuo uzimati mito do visine 5.000 zlatnika. U posljednjim desetljećima 16. st. iz toga je nastao pravi biznis. Visina pristupne svote je udeseterostručena a funkcija je prepuštena onome tko je nudio najviše. Veliki veziri su te uplate stavljali u vlastiti džep. Ispočetka je uplata, iliti mito, davana samo jednokratno, a kasnije su veliki veziri tražili ponovnu uplatu kako bi osoba ostala na funkciji. Na taj način se uplata pretvorila u određenu vrstu poreza na dohodak. Tj. beglerbezi su morali plaćati točno određen iznos za period od 6 mjeseci kako bi ih veliki vezir potvrdio na položaju. Nova periodična plaćanja su postala obavezna ako je osoba htjela ostati na svojoj funkciji.
Onaj beglerbeg ili sandžakbeg koji ne bi na vrijeme platio traženi iznos mogao je odmah biti otpušten. Kako su se beglerbezi mijenjali gubitak prihoda nadoknađivali su kroz „darove“ koje su primali od svojih podređenih te su nastavili živjeti u luksuzu. Kao naknadu za smanjenje legalnih prihoda dobivali su naslov paša koji je ranije bio rezerviran samo za velike vezire. Kupovina funkcija nije ostala samo kod najviših položaja nego se očekivano proširila na sve segmente upravnog aparata Osmanlijskog Carstva. Do kraja 16. st. na mjesto kadije ili čak muftije mogle su doći polustručne ili potpuno nestručne osobe ako su mogle platiti traženi iznos. Može se konstatirati kako je kupovina funkcija u upravnom aparatu vrlo negativno djelovala na carstvo. Na funkcijama su bile nestručne osobe koje nisu mogle donositi razborite i kvalitetne odluke.
Vladavina žena
Zbog utjecaja harema Murat III. bio je sve sumnjičaviji prema velikim vezirima. Tokom njegove vladavine deset se osoba izmijenilo na toj dužnosti. Prosječno trajanje mandata velikog vezira od 1579. bila je godina i pol. Sultan je s njima uglavnom komunicirao pismenim putem te su ga informirali putem kratkih izvješća. Odluke o najvažnijim državnim pitanjima donosile su se u nazočnosti sultanije-majke, glavnog eunuha i drugih članova dvora. S Muratom III. započela je tzv. vladavina žena. Sultanova supruga Safiye Sultan je zapravo vodila glavnu riječ nakon smrti Muratove majke s kojom se sukobljavala. Godine 1585. postala je najmoćnija u haremu. Štoviše, nije bila zadovoljna upravom nad haremom nego je počela intervenirati u državne poslove i postala jedna od moćnih osoba Muratove vladavine. Odlučivanje izvan klasičnih struktura vlasti negativno je djelovalo na državu.
Korupcija i promjene u vojsci
Kupnja funkcija proširila se i na vojsku. Tako su se npr. prilikom osmanskog pohoda na Perziju kupovali niži položaji zapovjednika. I u redove janjičara koji su se popunjavali dankom u krvi, mogli su se ubaciti zainteresirani koji su bili spremni platiti svoje mjesto. Naravno, ti postupci negativno su djelovali na borbenu moć osmanske vojske. Na kraju 16. st. spahija je zajedno s konjanicima koje su opremili bilo oko 30.000 što je trećina uobičajene brojke. Mnogi od njih se nisu odazivali na vojne pozive pa se za rat s Ugarskom na koncu stoljeća odazvala njih četvrtina. Kako bi se očuvala borbena moć vojske, vlasti su povećavale broj plaćeničkih jedinica. U njima je 1560-ih bilo oko 40.000 vojnika a koncem stoljeća oko 80.000. Rasle potrebe za njihovim plaćanjem. Tako je odluka da se daje zemljište u zakup u velikim količinama kako bi se namaknuo gotovi novac imala štetni učinak jer je trebalo naći plaćenike za služenje u ratovima koji su bili stalni. Plaće plaćenika su porasle za oko 200%.
Jačanje moći janjičara
Murat III. je dopustio novačenje u janjičarske odrede i izvan danka u krvi. Mnogi su plaćali da postanu janjičari poput Perzijanaca, Kurda, Roma, Tatara i raznih drugih slojeva društva koji su svoj životni izlaz vidjeli u toj postrojbi. S druge strane, mnoga kršćanska djeca su mogla izbjeći da služe u janjičarskim odredima jer su njihovi roditelji novcem otkupili njihovo sudjelovanje. Novi janjičari su tako izbjegavali zahtjevne vojne treninge, nisu posjedovali vjerski fanatizam niti su bili odani osobi sultana kao ranije. Težili su najviše od svega lagodnom životu. Kršilo se sve češće pravilo celibata a neki oženjeni janjičari su povremeno stanovali izvan vojarni pa nisu bili dostupni svojim jedinicama. Često su se zapošljavali u trgovini i u obrtima. Ipak, utjecaj janjičara unutar carstva je rastao usprkos gubljenju discipline. Janjičari su postali samostalan centar moći. U Istanbulu moć janjičara bila je najveća. Sultan kojega su nekad obožavali bojao ih se (strah od atentata) te se povukao u harem, a veliki veziri sve manje su se pojavljivali u javnosti. Janjičarski aga tako je postao veoma moćan čimbenik u državi. Janjičari su profitirali od promjena u carstvu jer su mnogi bili skupljači poreza, veleposjednici i obrtnici izvan cehova što im je istovremeno donijelo prezir ostatka društva.
Elitna konjica je također izgubila nekada visok stupanj obučenosti. Zbog manjka provincijskih lenskih spahija, Murat III. bio je prisiljen povećati broj plaćenih konjanika s 7.000 na 20.000. Tako je kvaliteta časnika pala. Pristup elitnim konjaničkim jedinicama (u kojima su nekad služili janjičari i sinovi iz obitelji velikodostojnika) dobili su i muškarci iz podložnih seljačkih obitelji od kojih su mnogi bili neizvježbani i nevješti. Zato je došlo do sukoba između različitih rodova vojske. Ponekad vilajeti i sandžaci nisu bili obranjivi te su beglerbezi i sandžakbezi bili primorani na prikupljanje vlastite vojne sile kako njihova pokrajina ne bi pala u ruke neprijatelja.
Dugi turski rat i bitka kod Siska
Godine 1593. ponovo su izbile granične borbe s Austrijom koje će se pretvoriti u Dugi turski iliti Trinaestogodišnji rat. Tokom produljenja mirovnih ugovora 1574. i 1584. oružje nikada nije u potpunosti mirovalo i negdje se razmjenjivala vatra. Točnije na rubnim dijelovima Habsburške monarhije nastajala je vojna krajina, područje u kojem su se uvijek odvijale neke vrste vojnih okršaja. U maju 1593. odigrala se slavna bitka kod Siska. Bio je to treći pokušaj osmanske vojske na čelu s Hasan-pašom Predojevićem za zauzme strateški važnu utvrdu, koja se nalazila u posjedu Zagrebačkoga kaptola. Osvajanje Siska Osmanlijama bi omogućilo pustošenja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Kranjskoj, Štajerskoj i ostalim habsburškim zemljama
Opsada je započela 15. maja. Utvrdu je branilo 300 vojnika a uskoro su pristigla pojačanja pod zapovjedništvom hrvatskog bana Tome II. Erdődyja, haramije, karlovački arkebuziri, jedinice Slavonske i Karlovačke krajine, žumberački uskoci, jedinice hrvatskih velikaša te plaćenici iz susjednih zemalja. Glavni zapovjednik svih kršćanskih snaga bio je Ruprecht Eggenberg. Kršćanska vojska, koju je činilo 4.500 vojnika, povela je 22. maja juriš na dvostruko brojnije osmanske trupe. Prilikom bijega preko Kupe utopilo se 7.000 do 8.000 osmanskih vojnika, a pritom je stradao i sam Hasan-paša Predojević. U vojno-strateškom smislu, sisačka bitka označila je prekretnicu u daljnjem ratovanju između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva jer je prvi put uspostavljena vojna ravnoteža na granicama, prekinuto osmansko osvajanje hrvatskih zemalja te su stvorene pretpostavke za prve ofenzive kršćanskih vojski. Vijest o velikoj pobjedi kršćanskih snaga nad Osmanlijama ubrzo se proširila diljem Evrope što je pozitivno utjecalo na moral kršćanskih trupa.
Tokom Dugog rata nestali su akindžije (jurišni konjanici koji su upadali na neprijateljski teritoriji) koji nisu mogli više biti efikasna vojna sila. Do tada su svojim upadima izazivali nered u neprijateljskoj pozadini. Kako bi ih zamijenila Porta se krenula oslanjati na konjaničke postrojbe krimskih Tatara koji će u desecima tisuća masovno sudjelovati u osmanskim kampanjama protiv Habsburgovaca i drugih europskih sila. Krimski Tatari su sijali strah i trepet svugdje gdje su se pojavili na neprijateljskom teritoriju. Ipak, Tatari nisu mogli zamijeniti borbenu moć pravih spahija. Dunavske kneževine Vlaška, Moravska i Erdelj 1594. odbacile su osmansko vrhovništvo. Osmanske trupe iste godine uspjele su zauzeti mađarski gradić Györ gdje je uspostavljen vilajet.
Mehmed III. i nastavak Dugog turskog rata
Godine 1595. po smrti Murata III. stupio je na vlast Mehmed III. i bio je na vlasti do 1603. On je bio posljednji vladar koji je bio pripremljen za dužnost sultana na prikladan način te je od 16. godine bio sandžakbeg u Manisi (zapadna Anadolija). Sve sljedeće sultane odgajali su u carskom saraju u prijestolnici. Poslije obveznog bratoubistva 19 braće sultan je poput oca malo pažnje posvećivao državnim poslovima i bio je lijen što se tiče politike. Najveću moć je imala sultanija majka (Safiye Sultan). Veliki su se veziri smjenjivali još većom brzinom.
Za vrijeme Mehmeda III. nastavio se voditi rat s Habsburškom Monarhijom. Za Portu je postala opasna situacija kad je udružena vojska dunavskih kneževina pobijedila Osmanlije krajem listopada 1595. pokraj Giurgiuja u Vlaškoj a pritom se istaknuo vlaški vojvoda Mihajlo Hrabri. S obzirom da je novi erdeljski knez Sigismund Bathory još u siječnju iste godine priznao vrhovništvo Habsburgovaca, Porta je morala uložiti više ratnih napora. Osmanski porazi u ratu uzrokovali su da Mehmed III. preuzme osobno zapovjedništvo nad vojskom, prvi sultan koji je to učinio nakon Sulejmana 1566. Pod vodstvom sultana naredne 1596. godine osmanska vojska je uspjela zauzeti utvrđeni grad Eger koji je 1552. odbio osmansku opsadu. Kada je čuo za približavanje habsburške vojske, Mehmed je htio povući vojsku i vratiti se u Istanbul. Ipak, Osmanlije su se odlučili suočiti s neprijateljem u bitki blizu mjesta Mezökeresztesa (Keresztes) u listopadu 1596. gdje su ostvarili odlučujuću pobjedu. Tokom bitke sultana su morali uvjeriti da ne pobjegne. Nakon što vratio u Istanbul, Mehmed je rekao svojim suradnicima da više neće sudjelovati u bitkama. Sljedeće je godine mletački veleposlanik u Istanbulu zapisao: „liječnici su izjavili da sultan ne može otići u rat zbog svog lošeg zdravlja, uzrokovanog pretjeranim jedenjem i pijenjem.“
Pobjeda u bitki kod Keresztesa ubrzo je unazađena nekim važnim gubicima. Već 1598. habsburške snage su vratile grad Györ i Komarom, a 1599. osmanske snage predvođene Hafız Ahmed-pašom pretrpjele su poraz od vlaških snaga predvođenih Mihajlom Hrabrim kod Nikopolja. Iste godine Osmanlije i njihovi tatarski saveznici napali su Prievidzu, Topol’čany i druge gradove u dolini rijeke Nitre u Ugarskoj, današnjoj Slovačkoj, i odveli tisuće ljudi u ropstvo.Godine 1600. osmanske snage pod Tiryaki Hasan-pašom zauzele su Kanižu nakon 40-dnevne opsade i sljedeće su je godine uspješno obranile usprkos mnogo većoj kršćanskoj vojsci. Može se zaključiti kako je krajem 16. stoljeća u jugoistočnoj Europi Osmansko Carstvo moglo ostvariti tek neznatne dobitke: Eger i Kanižu. Nakon smrti Mihajla Hrabrog 1601. morale su kneževine Moldavska i Vlaška ponovo priznati vrhovnu vlast Osmanlija dok se austrijsko-osmanski rat odugovlačio do 1606.
Žitvanski mir
Godine 1606. u Zsitvatoroku je potpisan mir (Žitvanski mir) na 20 godina između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Danak koji su plaćali Habsburgovci je ukinut, a habsburški car Svetog Rimsko-Njemačkog Carstva, Rudolf II., kojeg su dotada Osmanlije ponižavajuće nazivali bečki kralj, priznat je kao vladar ravan sultanu, što Osmanlije nisu radili od osvajanja Konstantinopola 1453. Razlike između turskog i mađarskog teksta ugovora potaknule su različita tumačenja. Npr. Mađari su ponudili 200.000 zlatnika kao jednokratni danak (umjesto godišnjeg danka od 30.000 zlatnika koliko se davalo prije rata), dok je osmanski tekst predviđao da se isplata ponavlja nakon tri godine. Ugovor je zabranjivao osmanske pljačkaške pohode na područje Kraljevine Ugarske i propisivao da mađarska naselja pod osmanskom vlašću mogu sama prikupljati poreze putem seoskih sudaca. Osmanlije su također priznavale povlasticu plemića bez poreza. Međutim, Osmanlije se nikada nisu stvarno pridržavali ovih uvjeta. Nemogućnost Osmanlija da prodru dalje u habsburški teritorij (Kraljevska Ugarska) tijekom Dugog turskog rata bio je jedan od njihovih važnih geopolitičkih poraza. Kneževina Erdelj postala je de facto neovisna a namjerno je njen status ostavljen otvorenim. Ugovor je izričito naveo Krimski kanat kao vazala Osmanskog Carstva.
Zaključak
Zbog unutarnje krize u drugoj polovici 16. stoljeća Osmansko se Carstvo nije dobro razvijalo osobito na ekonomskom planu u odnosu na zapadnoevropske zemlje. Na kraju 16. st. još se nije osjećalo da su se robno-trgovinski putovi prebacili sa Sredozemnog mora na Atlantski ocean i oko juga Afrike. Još uvijek stanje nije bilo loše. Trgovina začinima i svilom dobro je funkcionirala. Npr. 1580-ih trgovina s Indijom osmanskom je fisku donosila 500.000 zlatnika godišnje. Vodeću ulogu trgovine s Azijom preuzeli su Nizozemci i Britanci ploveći oko Rta dobre nade čega Osmanlije nisu bili svjesni. Međunarodna je trgovina doživjela strelovit uzlet tih godina dok je u Osmanskom Carstvu zabilježila stagnaciju. Zbog trgovinskih kapitulacija sklopljenih s Francuskom i Velikom Britanijom jeftina evropska roba stizala je u Osmansko Carstvo što je negativno djelovalo na osmanske manufakture.
Ukupno gledano, Osmansko Carstvo je prebrodilo krizu krajem 16. stoljeća te je početak 17. stoljeća dočekalo kao svjetska sila. Oko 1600. godine u carstvu je živjelo oko 35 miliona stanovnika što je broj otprilike jednak onome u Italiji, Francuskoj i Španiji zajedno. U posljednjem desetljeću 16. st. Osmansko Carstvo je doživjelo gotovo najveću teritorijalnu površinu, imalo je pod kontrolom više od 2,5 miliona četvornih km. To je bila četvrtina ukupne površine Europe. Zajedno s vazalnim državama carstvo je imalo površinu od 3,5 milijuna četvornih km. Godine 1606. poslije gubitka dijelova teritorija u Azerbajdžanu, na Kavkazu i Ugarskoj, Porta je imala pod svojom kontrolom područje od 2,2 milijuna kvadratnih km plus vazalne zemlje. Carstvo Osmanlija je ušlo u 17. stoljeće kao moćna svjetska sila uživajući status kakav suvremena Republika Turska može samo sanjati.
(TBT, G.N., Autor: Matija Šerić)
