KOLUMNA
Radikalna ljevica,
poput Podemosa u Španiji, Sirize u Grčkoj, Berniea Sandersa u SAD i
Corbyna u Britaniji, odlučna je da zamijeni neoliberalizam. Ali
čime?
Piše: Paul
Mason, thebosniatimes.ba
Koliko god da ste
hrabri i atletski građeni, na trci bikova u Pamploni ćete bježati
pred stampedom. Slično se u Madridu proveo sada već bivši lider
španskih socijalista Pedro Sánchez. Pažljivo je izabrao trenutak
suočavanja sa razjarenim bikovima iz svoje partijske oligarhije, ali
je ipak bio nemilosrdno pregažen. Pogriješio je kada je doveo u
pitanje tradiciju smjene na vlasti socijalista i konzervativaca, koji
se zajedno sa svojim drugarima naizmjenično bogate dok 20% španskih
građana grca bez posla.
Poslije drugih
parlamentarnih izbora u samo godinu dana, Sánchez je nastavio sa
blokiranjem formiranja desničarske vlade nadajući se vladi
socijalista sa radikalno lijevim Podemosom. Na kraju je smijenjen u
haotičnom prevratu koji su predvodili moćni regionalni šefovi
njegove partije. Sánchezova sudbina je simbol krize evropskih
socijaldemokratskih partija, koje su se posljednje tri decenije
priklonile prinicipima neoliberalizma. Sada kada je model slobodnog
tržišta propao, socijaldemokratija je ostala bez intelektualnih
resursa za svoju političku odbnovu.
To je rezultat njene
ozbiljne nedosljednosti. Parlamentarni socijalizam je krajem 19.
vijeka nastao iz umjerenog marksizma, rada sindikata, udruživanjem
lijevih partija, pokreta i njihovih liberalnih frakcija.
Socijaldemokratija se 1945. iznova osmislila, ovoga puta kao otvorena
ili prikrivena brana sovjetskom uticaju. Onda je 1970-ih poslije pada
diktatura u Španiji, Grčkoj i Portugaliji došlo do nove obnove.
Zanimljivo je koliko je oskudno intelektualno naslijeđe lijevog
centra, ali ako bi trebalo da izaberem globalno uticajnog
intelektualca lijevog centra poslije Drugog svjetskog rata, odlučio
bih se za mađarsko-američkog historičara Karla Polanyija. On je
tvrdio da kapitalizam postavlja protivrječni dvostruki zahtjev: za
slobodnim tržištem i njegovom regulacijom u interesu društva. Ova
ideja je lijevom centru tokom 1980-ih poslužila kao opravdanje sloma
radničke klase. Umjesto zaštite radnika, cilj socijaldemokratije je
postalo regulisanje kapitalizma.
Uzrok svih nevolja
socijaldemokratije poslije 2008. je nedostatak jasnog plana kako da
se nastavi po starom. Imali smo desnu predatorsku verziju
neoliberalizma i progresivnu inkluzivnu verziju, sa gej brakovima,
meritokratijom u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj politici. Ali
osnovni principi ekonomskog sistema u Evropi utvrđeni su Lisabonskim
sporazumom, koji predviđa politiku štednje i zabranu zaštite
ključnih industrija od svjetskog tržišta.
Poslije sloma
neoliberalizma, zadatak socijaldemokratije je da smisli nešto novo.
Ali kao što nam pokazuje sudbina Pedra Sáncheza, ona to nije u
stanju. Evropska socijalistička elita i birokratija, uključujući i
britansku sa njenim otporom prema Corbynu, prilagodila se
nefunkcionalnom modelu kapitalizma i nesposobna je da osmisli
drugačiju budućnost. Radikalna ljevica, poput Podemosa u Španiji,
Sirize u Grčkoj, Berniea Sandersa u SAD i Corbyna u Britaniji,
odlučna je da zamijeni neoliberalizam. Ali čime?
U najboljem slučaju
nova radikalna ljevica je lokalna, inkluzivna, antirasistička i
zagovornik je horizontalne demokratije. U najgorem, ona je samo način
protesta, lista zahtjeva, veličanje tehnika otpora i uvježbavanje
zastarjelih ljevičarskih mantri. Radikalnu ljevicu u jedinoj zemlji
u kojoj je na vlasti, Grčkoj, slomili su sjevernoevropski
socijaldemokrati. Ali sada zvoni na uzbunu sa svih strana. Tijesan
poraz kandidata ekstremne desnice na austrijskim predsjedničkim
izborima u maju doveo je do prevrata u socijaldemokratskoj partiji
Austrije, koja je izabrala ljevičarskog kandidata Christiana Kerna
za kancelara.
Kern je iskusni
tehnokrata koji se okružio ljevičarskim savjetnicima. On je nedavno
uputio otvoreni poziv Evropi da prekine sa programima štednje,
udvostruči fiskalni stimulans i, u prikrivenom napadu na Angelu
Merkel, prestane da koristi eurokrizu za sebične nacionalne
interese. S druge strane, francuski socijalisti su pred kolapsom:
njihovi kandidati nemaju nikakve šanse protiv Marin Le Pen na
predsjedničkim izborima sljedeće godine, dok se njihove pristalice
spremaju da glasaju za konzervativnog kandidata da bi je zaustavili.
U Italiji se premijer Matteo Renzi kocka sa budućnošću lijevog
centra ustavnim referendumom, na kome će njegova opcija vjerovatno
izgubiti.
Jasno je zašto je
Corbynova pobeda tako duboko uzdrmala evropske socijaldemokrate. On
im je pokazao da je tradicionalnu socijalističku partiju moguće
pomeriti ulijevo. Poraz Sáncheza samo nedjelju dana kasnije pokazuje
da to nije zagarantovani ishod. Španska socijalistička elita je
prihvatila novi četvorogodišnji mandat konzervativne vlade kao
cijenu sprječavanja dolaska na vlast nove, vitalne i radikalne
ljevice. Španski slučaj je pouka svim evropskim socijaldemokratima:
ako se držite neoliberalizma, gotovi ste. Ako radikalno lijevi
Podemos uspije da privuče članove socijalističke partije
nezadovoljne Sánchezovom smjenom, dobićemo još jednu jaku lijevu
partiju osim Sirize u Grčkoj. Austrijski kancelar Christian Kern je
u tom smislu postavio ključno pitanje: da li će evropska
socijaldemokratija nastaviti sa politikom štednje ili će, makar iz
sebičnih razloga preživljavanja, krenuti u borbu protiv nje.
(TBT, The Guardian)