Stephen Kotkin je istaknuti istoričar Rusije i autor hvaljene trotomne biografije Josifa Staljina (treći tom je u pripremi). Izvršni urednik Justin Vogt razgovarao je s njim ranije danas o dramatičnim događajima koji su se odigrali u Rusiji u posljednja 24 sata. Ovaj razgovor je preuređen radi jasnoće i dužine.
Jučer je Jevgenij Prigožin, vođa plaćeničke organizacije Wagner, pokrenuo pobunu protiv ruske vojske i direktno osporio vladavinu ruskog predsjednika Vladimira Putina. Od ovog popodneva, čini se da je barem privremeno zaustavio ono što je izgledalo kao marš prema Moskvi. I dalje je izuzetno teško znati kuda vode događaji u Rusiji. Situacija je promjenjiva, rano je i ne želimo prebrzo donositi zaključke. Ipak: kako se ovo moglo dogoditi?
Prigozhin improvizira. Možda je zaustavio napredovanje ka Moskvi, ali šta sad? Nazad u bazne logore, kaže. OK: ali on je i dalje glavni. Vi kažete državni udar, ja kažem puč. Vi kažete paradajz, ja kažem tomato: hajde da otkažemo sve – ali samo za sada.
Ali već je uspio da uđe u južni vojni štab Rusije, koji se nalazi u centru Rostova, u samom gradu. Wagner je uzeo štab—i oni ga nisu uzeli oružjem, već u suštini pametnim telefonima. Tehnologija je učinila ovu igru drugačijom. TV producentska kuća vodi Ukrajinu — i to sa ogromnim uspjehom, u vrijeme rata. Prigozhinov instrument je Telegram. Putin je poznato da nije na internetu; očigledno ne razumije društvene mreže. Velika greška.
Dinamika ovdje je potencijalno poput bankrotom banke. Razmislite o tome kada je banka Silicijumske doline propala: to je bila banka koju je pokretao Twitter. Ako se ruska vojska počne raspadati na terenu, to bi predstavljalo juriš na političko-vojnu banku putem Telegrama.
Ako se to dogodi — ogromno „ako“ — Prigozhin bi mogao biti poklon koji Ukrajina zaslužuje: ključna alternativa Putinu koja testira lojalnost svih unutar Rusije, otkriva da postoji mala ili nikakva stvarna podrška ratu među onima koji ga vode na ruskoj strani, pa čak i razotkriva stvari u Moskvi. Ukrajinska kontraofanziva u prvih deset dana ispitivala je slabosti – nažalost, ispitivala je sopstvene slabosti Ukrajine i pronalazila ih skoro svuda. Ali vožnja bi odjednom mogla više ličiti na rezanje putera ako Rusi polože oružje, zbunjeni — ili, demoralizirani, samo krenu kući. Ukrajinska kontraofanziva se suočila sa dugim, teškim izgledima; unutrašnja pretnja Putinu je bio jedini scenario koji je zaista favorizirao Ukrajince. I, pa, evo nas – ili bi mogli biti.
Dugo sam Putinov režim nazivao „šupljim, a ipak jakim“. Ostao je, i ostaje, održiv sve dok nema političke alternative. Sada ćemo možda vidjeti koliko je režim šupalj. Putin je nesvjesno pokrenuo stres test vlastitog režima. On je već izgubio svoju mistiku sa zbrkanom agresijom na Ukrajinu. Mistiku, jednom izgubljenu, gotovo je nemoguće povratiti. Stari kliše o caru i odjelu. On još uvijek posjeduje ogromnu moć, ukorijenjenu u strukture koje je izgradio oko sebe, kao što je njegova pretorijanska garda, i one koje nije izgradio – njegovo uništavanje pejzaža političkih mogućnosti osim sebe i teška represija za demobilizaciju stanovništva.
Postoji jedna stvar čega se svi diktatori s pravom plaše: alternativa. A Putin je, šokantno, nakon godina i godina neumornog potiskivanja alternativa, promovisanja ništarija u svoj uži krug kako bi se osiguralo da mu niko ne može ugroziti, dozvolio da se ona oblikuje. Uštini me.
Autoritarni režimi izgrađuju ogromne vojne i sigurnosne službe, ali ih vođa namjerno suprostvalja jedne drugima, da ih tako kontrolira, da ih učini zavisnim od njega. Vođa im namerno daje preklapajuća ovlašćenja, pojačava njihova inherentna rivalstva na svakom koraku, i sjedi i posmatra, obično s veseljem. Ali u ovom slučaju, Putin je dočarao sopstvenog neprijatelja.
Već neko vrijeme govorim da je način da se privuče Putinova pažnja, da se destabilizira njegov režim, da se identificira i regrutira prebjeg iznutra, ruski nacionalist, osoba koja se poziva na Putinovu bazu, ali onu koja je prepoznala odvojene postojanje ukrajinske nacije i države. Po mogućnosti prebjeg u uniformi. A Putin nam je dao kandidata.
Rano je. Moramo paziti da se ne upuštamo u želje. Državni udari u Rusiji imaju užasne rezultate. Na globalnom nivou, nijedan državni udar nije uspio. Ali sada, barem, postoje izgledi. Šanse su velike.
Ali koje su alternative Putinu?
Lahko je odbaciti Prigozhina kao krimnalca, komandanta nekih odreda smrti – figuru falangi koji su bili zatvarani zbog ubistava ili silovanja i koje je lično regrutirao u kaznene jedinice. I sam je odslužio dugu zatvorsku kaznu, po nekima devet godina. Ali on također na neki način predstavlja alternativu koja bi mogla biti privlačna: autoritarni ruski nacionalista koji priznaje da je rat greška i, bilo potpuno namjerno ili ne, efektivno završava rat, ili barem njegovu trenutnu aktivnu fazu. To je jedina vrsta osobe koja bi mogla zaprijetiti Putinu – a Putin nije uradio ništa kako se to odvijalo u realnom vremenu, na video snimcima koje je gledao cijeli svijet.
Prigozhin bi mogao izgledati kao malo vjerovatan kandidat. Ali na neki način njegova biografija više odgovara ovom trenutku nego Putinova. Obojica su iz Sankt Peterburga, ali Prigozhin je, uprkos odsluženju kazne, potječe iz inteligencije. Njegova majka je umjetnica; ona vodi galeriju u Londonu. Govori bolje ruski od Putina. Što se tiče društvene klase, on je zapravo nivo iznad Putina. A Prigozhinova intelektualna strana vidljiva je u njegovim video zapisima. Ne zna da broji (matematika mu je užasna, još jedno otkriće sa njegovih videa). Ali pogledajte njegov jezgrovit i naglašen vokabular, njegovu elokvenciju, njegovu sposobnost da preuzme ulogu čvrstog momka, ruskog patriote sa rukom na srcu, kazivača istine koji proziva oportuniste, morone i lopove koje je Putin postavio .
Čini se da je Prigozhin donekle naučio od vrhunskih video performansa ruskog disidenta Alekseja Navaljnog. Navaljni je još uvijek živ. On se nalazi u zatvoru, suočava se sa ponovnom izricanjem kazne po izmišljenim optužbama. Sve dok je živ, i on predstavlja alternativu. Još jedan ruski nacionalista, sasvim drugačijeg karaktera, ali onaj koji takođe naglas kaže da je rat bio užasna ideja i da šteti Rusiji.
Navaljni je, pored toga, neprocenjiva karta za ukidanje sankcija za svaku buduću zamenu za Putina, čak i ako sam Navaljni nije ta zamjena.
Šta Putin može učiniti da preokrene stvari?
Putin bi mogao da iskoristi svoju moćnu avijaciju, koja je još uvek netaknuta, da napadne Wagnerove snage. Čini se da su ruske avijacije bombardirale Wagnerove snage na putu za Moskvu. Bio bi radikalan čin udariti Prighozina, skrivenog u Rostovu, glavnom vojnom centru u Rusiji za Putinov rat u Ukrajini. Zamislite simboliku toga. Međutim, zračni ili raketni napad bi mogao brzo okončati ovaj potencijalni ustanak. A ako odlučno ne iskoristi avijaciju, i to uskoro, Putin bi mogao izgubiti kontrolu nad situacijom.
Prighozin nema teško naoružanje da vojno zauzme Moskvu. On nema zračne snage—osim ako mu se ne priklone dijelovi ratne avijecije. Mogao bi povesti Moskvu, ili barem ući u nju, na razgovore ili pregovore, ali samo ako ne naiđe na otpor. To bi zahtijevalo od ruske vojske – vojnika i oficira – da izaberu da ne pucaju na njegove ljude i na njega. To bi značilo da je FSB (Federalna služba sigurnosti) odlučila, ili su neki elementi u njoj odlučili, da se uzdrže od ispunjavanja naređenja za pucanje na ubijanje. Iskreno, ovo izgleda malo vjerovatno. Međutim, činjenica da o tome čak i raspravljamo znači da vjerovatnoća nije nula.
Ako Putin zaista upotrebi avijaciju protiv PrigozHina, to bi takođe moglo pogoršati stvari po Putina. On bi bombardirao sopstvene snage. Rostov je Rusija, a ne Ukrajina. Tamo su ruska djeca. Vojni štab se nalazi u centru grada, a u štabu su ruski vojnici i oficiri, a ne samo Wagnerovi plaćenici – koji takođe imaju majke i očeve, sestre i braću. Putin ne bi mogao cenzurirati takav čin, jer bi cijela poenta bila da se pokaže da je on glavni.
Takođe bismo trebali biti zabrinuti da bi Putin mogao učiniti nešto radikalno da odvrati pažnju i povrati prednost. Digao je u zrak branu Kahovka. Šta je sa nuklearkom u Zaporožju? Putin bi to mogao da raznese i ozrači Ukrajinu. Veći dio Ukrajine bi potencijalno postao nenastanjiv na duži period: radijacija je mnogo gora od kontaminirane vode ili rudnika koje je Rusija zasijala po cijelom velikom dijelu Ukrajine koji oni zauzimaju. Ukrajinske specijalne snage su više puta pokušavale i nisu uspjele preći rijeku Dnjepar i preuzeti kontrolu nad nuklearnom elektranom.
Ovo su neki strašni scenariji.
Armagedon nije izbjegnut, ali je odgođen? Armagedon je ponovo zakazan? Jedva mogu verovati da izgovaram takve reči. Putin je nedavno ponovio da je politika vlade o upotrebi nuklearnog oružja u scenariju kada je ugroženo postojanje ruske države. Svoju ličnu vladavinu izjednačava sa vladavinom ruske države.
Ne želimo paničiti ili izazivati paniku, naravno. Ne znam da li je izjava Putinovog režima da je rasporedio taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiju stvarna. On treba imati samo jedno na umu – ako se taktička nuklearna bomba ispali iz Bjelorusije, ima li razloga za odmazdu protiv Rusije?
Prisjetimo se: kada je Putin pokušao ubiti ono što je smatrao izdajnicima u Ujedinjenom Kraljevstvu, on nije dao svoje hitne odrede da koriste pištolje da ih upucaju ili arsenik sipaju u njihov čaj. Dao im je da koriste polonijum, Novichok. To je, također, bila poruka – ne samo činjenica da će ubijati izdajnike gdje god da su, već i “kako”.
Bez obzira na to kako Putin reaguje, čini se da je u opasnosti da izgubi razum.
Ovo bi moglo brzo nestati. Putin je preživio. Osećaj da je ruska država u opasnosti mogao bi da okupi različite rivalske frakcije oko sebe.
Putin je, u svom video odgovoru PrigozHinu, aludirao na trenutak opasnosti poput 1917. godine – tada je Lavr Kornilov, glavnokomandujući ruskih snaga u Prvom svjetskom ratu, poslao snage u glavni grad, Sankt Peterburg, da uspostavi red, ali je samo uspio još više razbiti politički domobran.
Ili razmislite o pokušaju Aleksandra Kerenskog nedugo zatim da spriječi pokušaj puča slanjem snaga da uguše i pohapse boljševike, pokrećući upravo puč koji su Kerenski i njegova Privremena vlada htjeli spriječiti. Rusko carstvo se raspalo. Ako se odvažni ljudi slože, ako uoče trenutak jednake opasnosti, ne samo za Putina već i za Rusiju, mogli bi ga zbaciti da bi spasili zemlju.
Na šta ili kome treba da obratimo pažnju da znamo kuda stvari idu?
Pogledajte šefa saveta sigurnosti Nikolaja Patruševa. Peking još nije komentirao; sada je možda trenutak da Xi Jinping odluči da on, u stvari, nema alternativu kvazi-marionetskom režimu u Moskvi. Ako Putin padne, Xi bi možda želio sprečiti manje poželjne opcije, poput one koja je naklonjena Zapadu. Duboke posljedice, potencijalno, za Kinu.
Pogledajte čečenskog vojskovođu Ramzana Kadirova, koji poput Prighozina vodi veliku privatnu miliciju. On ispovijeda apsolutnu lojalnost Putinu, ali bi mogao pomoći da se izazove problem na Sjevernom Kavkazu. Hajde da vidimo da li će Kadirov, koji ima ozbiljne zdravstvene probleme, ostati u Groznom ili blizu njega ili će se pojaviti negde drugde da igra ulogu. Čini se da su njegovi ljudi uključeni u potiskivanje Wagnera. Kadirovljeve ambicije su, nevjerovatno, bile u Moskvi. Ali pokretanje Sjevernog Kavkaza moglo bi imati široke posljedice – za Južni Kavkaz, za Levant, za Rusiju.
Gledajte i Belorusiju. Nepredvidivi predsjednik, Aleksandar Lukašenko, mogao bi iznenada odlučiti pobjeći, izazivajući dalje posljedice. Putin bi ga čak mogao pokušati ukloni i zamjeni. A ko zna? Lukašenko bi čak mogao promjeniti stranu i okrenuti se Zapadu.
Da li je ono što se dogodilo u posljednja 24 sata promijenilo vaš pogled na Putina?
Evo suštine: čak i ako je sada ugašena, dozvoljeno je da se pojavi alternativa. Sve se to odvijalo u realnom vremenu, na videu, mjesecima i mjesecima. Putin nije ranije intervenirao i dozvolio je da stvari dođu do ove tačke. Zapanjujuce. Ili je pao u potpunu nekompetentnost ili ima manje operativne kontrole nego što je puštala njegova medijska mašina. Ili oboje. Očekivao sam da će biti bolji u autoritarizmu 101. Očekivao sam da shvati da je to jedina prijetnja u realnom vremenu. Očekivao sam da će prekinuti utakmice, prekinuti sukobe rivala jedni protiv drugih kako bi ih kontrolirao, jer je to za njega lično postalo opasno. Precjenio sam ga. Ipak, ne bih želio da napravim drugu grešku pa da ga sada potcijenim.
Koja je tu ispravna istorijska paralela?
Već sam spomenuo 1917. jer ju je sam Putin evocirao, a ne sovjetsku imploziju 1991. koju je proživio i o kojoj je često razmišljao. Ali izuzetan aspekt za mene nije samo jezivi osjećaj daleke prošlosti koja se opet čini tako blizu, već tehnološka i medijska revolucija. Gledam tu ukrajinsku TV produkcijsku kompaniju koja vodi ovaj rat, gledam produkciju saslušanja od 6. januara ovdje u Sjedinjenim Državama — saslušanja Liz Cheney je vodio TV producent, sa snažnim efektom — i mislim: „Ovako sada najefikasnije obavljate nacionalnu sigurnost: pametnim telefonima, video zapisima, memovima.” Sve te pisane i poslane e-poruke o politici, svi ti sastanci direktora i zamjenika iz raširenih birokratija nacionalne sigurnosti, svo to špijuniranje, plašt i bodež – i, bum: Telegram i par palaca.
Može li Ukrajina to iskoristiti?
Nisam bio među onima koji su bili uvjereni da će Ukrajina uzeti gomilu momaka koji su radili u ekvivalentima od 7-11, obučiti ih nekoliko mjeseci kako da koriste najsofisticiranije oružje na svijetu i poslati ih u frontalne napade na neke od najjače utvrđene pozicije koje ćete ikada vidjeti. Odnosno, započnite ofanzivu u kojoj neprijatelj zna gdje ćete tačno da udarite, i ima više nego dovoljno vremena da se pripremi i uporno se pripremio.
Na ukrajinskoj strani nemate baš veliki broj dobro obučenih vojnika koji su vješti u operacijama kombiniranog naoružanja, što je jedna od najtežih stvari za svaku vojsku, ali uglavnom civili, koji su, uz svu svoju hrabrost i volju, ne svojom krivnjom, imaju najteži zadatke. Nisu sve ukrajinske novoobučene brigade poslate u akciju. Ipak, do sada nije bio impresivan. Da, Ukrajina još nema F-16; oni bi trebali doći. Ali kako bi avijatičari sa njima mogli uspješno letiti u borbene misije u čeljusti ruskih S-300 i S-400, pucajući sa ruskog tla, ne znam.
Gledali smo kako ruske snage u odbrani uče i prilagođavaju se, vrlo efikasno koriste borbene helikoptere. Ovo nije trebalo, ali izgleda da je iznenadilo neke analitičare. Ruske mine su bile u izobilju i smrtonosne, a korištene su sa određenom sofisticiranošću i u ogromnim količinama.
Ali šta ako PrigozHin uspije da dezintegrira rusku vojsku? Šta ako uspije destabilizira režim u Moskvi? Šta ako, čak i ako je spušten, destabilizacija i dezintegracija ipak rezultiraju, u nekom obliku, u određenoj mjeri? Ovo bi mogao biti poklon koji Ukrajina zaslužuje, dar koji je svojom hrabrošću i žrtvom više nego zaslužila. Ovaj scenario – ruski nacionalista koji se odriče rata – je najbrži put Ukrajine ka nekoj vrsti pobjede. Onda bi, naravno, pitanje Krima došlo u prvi plan i središte.
Koje opcije imaju Washington i njegovi NATO saveznici? Samo sačekaj i vidi?
Ako se na Washington, NATO, Ukrajinu gleda kao na podršku PrigozHina, u dogovoru sa Prighozinom, to bi moglo imati efekat podrivanja svih šansi koje on ima da kataliziraj kraj agresije. Dakle, odgovor je bio ispravan da se samo pusti da se to razotkrije, uz malo nepristojnog komentara iz Kijeva, ali inače suzdržanost ugriza za jezik u D.C. i Bruxellesu.
Iza kulisa je, naravno, 24/7 vrlo pažljivo praćenje svega i svačega, i intenzivne konsultacije. Dvanaest sati, 24 sata, 36 sati, grickanja noktiju. Ali nakon svih Sturm und Drang, mogli bismo se vratiti tamo gdje smo počeli: Putin na vlasti u Moskvi i Ukrajini suočeni s kontraofanzivom koju će biti vrlo teško izvesti.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
