ANALITIKA
Prije
pet godina, ujutru 17. septembra 2011. jedini stalni stanovnik parka Zukoti na
Donjem Manhattanu bila je bronzana statua biznismena posađena na klupu na
zapadnoj strani parka. To je, naravno, bilo prije nego što su se stotine
demonstranata okupili u parku i podigli kamp koji će postati središte protesta
protiv 1% najbogatijih u SAD
Piše:
Jesse Myerson, thebosniatimes.ba
Prije
pet godina, ujutru 17. septembra 2011. jedini stalni stanovnik parka Zukoti na
Donjem Manhattanu bila je bronzana statua biznismena posađena na klupu na
zapadnoj strani parka. To je, naravno, bilo prije nego što su se stotine
demonstranata okupili u parku i podigli kamp koji će postati središte protesta
protiv 1% najbogatijih u SAD. Do 24. septembra, kada su mediji prenijeli snimak
newyorškog policajca koji suzavcem napada pripadnike pokreta Occupy Wallstreet
/ Okupirajmo Wallstreet, preimenovani park Liberty plaza dobio je prijemni
centar, kuhinju, dio za čuvanje djece, zonu posvećenu kulturi i umjetnosti,
medicinski i pravni tim, press centar i biblioteku.
Sve
što je stvarano nastajalo je kroz improvizaciju koja je bila aktivni sastojak
pokreta. Od prvih javnih istupa osnivača do umnožavanja sličnih mjesta širom
zemlje, razvojem pokreta su upravljali intuicija, eksperiment, slučajnost,
dobra sreća i spoljašni pritisak. Pritisak se pojačao kada je policija
pokrenula ofanzivu i počela da zatvara kampove. Država je ubrzo porušila najveći
dio vidljivih postignuća pokreta, što je u javnosti proizvelo utisak da OWS
nije uspio da izgradi ništa trajno ili korisno. Ali 5 godina kasnije mnogi
priznaju da je upravo taj pokret postavio nejednakost kao jedan od političkih
prioriteta – što je pripremilo teren za historijski uspjeh izborne kampanje
jednog 74-orogodišnjeg socijaliste – i označio početak nove ere burnih protesta
i građanske neposlušnosti.
Nekome
će se učiniti da je to previše zasluga za jedan pokret koji je na kraju ipak
propao. Zato vrijedi pažljivije ispitati šta su pripadnici pokreta izgradili –
i šta nastavljaju da grade – izvan parkova. OWS nije samo „promijenio agendu“ i
popularizacijom 99% vratio klasu u politički narativ. Jednako je važno to što
je pokret izgradio trajnu infrastrukturu – mreže za komunikaciju, fizičke
prostore koji stoje na raspolaganju organizatorima i modele obuke i analize. Ta
infrastruktura se često zanemaruje ili potcjenjuje, ali ona je presudno važna
za širenje i dugoročni uticaj pokreta. OWS se pojavio na sceni u trenutku kada
se američka ljevica nalazila na najnižoj tački i izgradio strukture koje su je
vratile u život. Njegovo najvažnije nasljeđe su temelji koje je ostavio budućim
pokretima kao osnovu na kojoj mogu dalje raditi i graditi.
Početi
ispočetka
Kada
je počinjao 2011. godine, pokret iza sebe nije imao institucije, političke
partije i publikacije, kao ni mreže za komunikaciju ili mjesta za okupljanje.
Antiglobalizacijski pokret koji je djelovao prethodnih desetak godina i
antiratni protesti koji su počeli polovinom dvehiljaditih stvorili su nešto od
alatki i sistema podrške za društvene pokrete. Radničke organizacije kao što su
sindikati zaposlenih u komunikacijama, radnika u čeličanama i medicinskih
sestara pružili su podršku pokretu, a neke od lokalnih podružnica davale su i
materijalnu pomoć. Ali pokret nije mogao računati na podršku infrastrukture
neke ozbiljnije političke ljevice. Bez alatki i prostora koji su neophodni za
strateški razvoj pokreta, OWS nije imao izgleda da izraste u snažnu političku formaciju.
Ali
pokret je bio osvježavajuća promjena u odnosu na anemične proteste i
demonstracije na koje su aktivisti navikli u prethodnim godinama. Yotam Marom
se sjeća da je učestvovao u pokušajima organizacije socijalističkih protesta i
prije OWS-a, ali prethodne javne demonstracije i aktivizam su „ostavljali
utisak nečeg slabog, malog i nevažnog. Pozivao sam prijatelje da dođu i nadao
se da se neće pojaviti, jer mi je bilo neprijatno“. Onda su se jednog dana u
parku Zukoti „stekli uslovi, pravi ljudi su se pojavili u pravom trenutku, neko
je posuo malo magičnog praha i čudo se dogodilo“, kaže on.
Svakog
sata pristizali su novi ljudi. Većina njih nikada nije ništa organizovala;
mnogi nisu imali nikakvo aktivističko iskustvo. Dobro organizovan sistem, kaže
Marom, identifikovao bi prirodne lidere među njima i uključio ih u proces obuke
za vođstvo. Ali takav proces tada nije postojao. „Pretvarali smo se da smo
pokret bez vođa“, sjeća se Marom. Novi lideri su obučavani tako što su bacani u
vodu, da sami nauče da plivaju ili da potonu, a odsustvo boljeg sistema je
dovelo do toga da „lideri koji su se sami nametnuli nisu nikome polagali
račune. To je ugrozilo kolektivni i demokratski duh pokreta“.
Vođstvo
je bilo ozbiljan problem. Zato su Marom i još nekoliko aktivista sa sličnim
idejama poslije zatvaranja parkova pokrenuli projekat Wildfire, sa ciljem da
poboljšaju strateško planiranje, političko obrazovanje i razvoj vođstva u
pokretima koji su nastajali posle OWS. Otkada je projekat iniciran početkom
2013., njegovi aktivisti su radili sa omladinskom organizacijom Dream Defenders
koja se bori za slobodu crnih ljudi u Floridi, sa studentskom mrežom koja
zagovara zamenu fosilnih goriva, sa orgnizacijom Occupy Our Homes koja se bori
protv zaplene stanova i nekoliko drugih, da bi ih pripremili za krizne
situacije i opremili „alatkama i veštinama koje će im biti potrebne u
svakodnevnom radu“.
Projekat
Wildfire nudi obuku u osnovnim vještinama kao što su javno nastupanje i
direktna komunikacija. U procesu obuke koriste se i druge naučene lekcije iz
vremena OWS-a – na primjer, da sukobe ne treba suzbijati. „Uobičajeni pristup u
procesu strateškog planiranja podrazumijeva da se
emocionalna/politička/interpersonalna pitanja ostave po strani i da se
okupljeni koncentrišu na ’posao’“, objašnjava Marom. U projektu Wildfire „prvo
ulazimo u sukobe. Pokušavamo, koliko god je to moguće, da sukobe iskoristimo na
produktivan način, kao sredstvo koje će učesnike naučiti da se sukobljavaju oko
strateških pitanja“.
Istovremeno,
Wildfire nastoji da prevaziđe antipatiju prema vođstvu koja je obilježila
pokret OWS. „To je dijelom bila posljedica straha od neprijatelja pokreta,
rezigniranosti, utiska da ionako ne možemo pobijediti“, kaže Marom. Takva
kultura, koja dominura na širem polju ljevice, predstavlja „prepreku koja
onemogućuje izgradnju jakih pokreta“.
Novi
plan rada za radikalnu ljevicu
Decentralizovani
model pokreta pokazao se kao ograničavajući faktor. Ali upravo to je privuklo
mnoge koji su bili zgađeni uobičajenim oblicima političkog djelovanja.
Neposredno prije nego što će se dogoditi OWS, Tammy Shapiro je razmišljala o
odustajanju od aktivizma. Činilo joj se da u ponudi više nema ničega osim
neprofitnih organizacija koje rade isključivo po unaprijed pripremljenom
politčkom scenariju i strogo kontrolišu svaki aspekt poruka koje šalju.
„Odbijalo me je to što finansijeri i veliki novac kontrolišu rad neprofitnih
organizacija isto koliko i politiku u Washingtonu“, sjeća se ova nekadašnja
organizatorka projekta J Street U, pokreta mladih američkih Jevreja protiv
izraelske okupacije. „Primijetila sam da bogati donatori uvek imaju veću moć
nego ljudi koji direktno učestvuju u pokretu“.
Početni
uspjeh OWS-a otkrio joj je „snagu drugačijih oblika organizacije“, kaže ona.
Decentralizovani stil pokreta, koji je ostavljao dosta prostora za eksperimente
ne lokalnom nivou, stvorio je paradigmu u kojoj je vidjela smisao i vratio joj
vjeru u posao koji je već htjela da napusti. Uključila se u InterOccupy,
kolektiv koji je radio na uspostavljanju komunikacije između grupa u različitim
dijelovima zemlje. Koristili su razne alate, web-stranice, društvene mreže i
tehnologiju za online konferencije, što je omogućilo utisak pripadnicima
pokreta iz različitih gradova da imaju zajednički fizički prostor za sastanke.
Učesnici su bili podijeljeni na zasebne podgrupe, formiran je red čekanja na riječ
i omogućeno je glasanje telefonom.
Zahvaljujući
tako uspostavljenoj mreži za komunikaciju, InterOccupy je mogao da publikuje
redovne biltene u kojima su primaoci obavještavani o izazovima sa kojima se
pokret suočava na različitim mjestima, o isprobanim rješenjima, planiranim
akcijama i tako dalje – i sve to bez ikakve hijerarhijske strukture. Tammy
Shapiro je u tome prepoznala „potencijal decentralizovanog sistema“. Sljedeće
godine je dobila priliku da isti model primijeni na nov način, iako su mnogi od
njenih saboraca u međuvremenu proglasili da je OWS mrtav. „I dalje imamo
mrežu“, sjeća se da je govorila u oktobru 2012. na jednom skupu izvan grada.
„Pokret nije mrtav“. Njena vjera je uskoro stavljena na probu, kada je stigao
uragan Sandy.
U
toku Occupy Sandy ne samo da su mreže koje su izgrađene prethodne godine preko
noći oživjele, nego je i učinak pokreta bacio u zasjenak tradicionalne
hijerarhijske organizacije kao što su FEMA, Crveni krst i druge, koje su
zakazale kada je pomoć bila najpotrebnija. „Oni što ne može FEMA, može Occupy
Sandy“, glasio je naslov u New York Timesu iz novembra 2012. „Occupy Sandy je
za mene i mnoge druge ljude u New Yorku bio dokaz da način na koji radimo dobro
funkcioniše“, kaže ona. „Da naš način organizovanja donosi rezultate“. Ali nije
bilo lako prenijeti mogućnosti decentralizacije ljudima koji nisu učestvovali u
OWS ili Occupy Sandy. „Razumjeli smo sve na jednom intuitivnom nivou, ali nismo
imali razvijen jezik, nismo imali modele“, objašnjava Tammy. „Nismo imali
spreman plan rada za doba umreženih društvenih pokreta.“
Bez
jasne artikulacije organizacinog modela pokreta nije bilo lako identifikovati
njegove slabe tačke i raditi na njima. Tammy Shapiro i još nekoliko aktivista sličnih
uvjerenja organizovali su Movement Netlab (MNL), „trust za rad i razmišljanje“,
da bi to promijenili. U jednom od projekata su pokušali da definišu različite
uloge koje prihvataju učesnici u masovnom decentralizovanom protestu. Na primjer,
pokretu su potrebni instruktori, ljudi koji stvaraju kulturu, ljudi koji
povezuju druge ljude i tako dalje. U drugom projektu su mapirali životni ciklus
pokreta. MNL dijeli pokrete na nekoliko zasebnih „momenata“. U prvoj fazi raste
bijes javnosti zbog aktuelne krize. Onda okidački događaj inicira spontanu
masovnu reakciju, čime počinje „herojska“ faza ekspanzije i medenog mjeseca,
kada se čini da je sve moguće. Kada se to završi, pokret prolazu kroz bolnu
fazu kontrakcije i konačno ulazi u fazu refleksije i evolucije. Zatim ciklus
počinje iznova – s tom razlikom što je pokret u međuvremenu ostvario određene
dobitke i sada je bolje pripremljen da iskoristi sljedeći talas.
Shapiro
i MNL su radili sa pokretom za klimatsku pravičnost na praktičnom testiranju
hipoteza o tome kako se masovni decentralizovani pokreti mogu organizovati na
način koji najviše doprinosi zajedničkom cilju. Na primjer, u fazi pripreme za
Klimatski marš 2014., Tammy Shapiro je izgradila komunikacijski sistem koji se
oslanjao na InterOccupy strukturu. Svaki od više od 100 centara (Radništvo za
klimu, Umetnici za klimu. Instruktori joge…) imao je sopstvenu web-stranicu, Facebook
i Google grupu – „sa povezanim, ali zasebnim online ulazima“. To je ljudima
omogućilo da pristupaju pokretu iz zajednica sa kojima se najviše poistovjećuju
i tako unesu svoje partikularne identitete u širi pokret, umjesto da ih ostave
pred vratima. Štaviše, to je omogućilo grupama koje su često u sukobu – na primjer,
radnički sindikati i grupe koje se bore protiv frekinga – da se autonomno organizuju
za marš koristeći one poruke koje su primjerene njihovom članstvu.
Okupacija
izborne politike
Winnie
Wong, koja je takođe učestvovala u pokretu Occupy Sandy, dobila je još jednu
ideju kako da iskoristi decentralizovane mreže. Pošto se uvjerila u uspješnost
takvih mreža u pružanju pomoći žrtvama uragana, zapitala se kako bi se one
pokazale u vođenju direktne političke borbe. „Htjela sam da se oprobamo na šire
postavljenim strateškim i taktičkim ciljevima, da pokušamo da okupiramo
Demokratsku partiju, za koju vjerujem da je saučesnik u mnogim štetnim
politikama protiv kojih se borimo“. Tako je nastao pokret People for Bernie
koji je lansirao slogan „Feel the Bern“. „Organizovani smo u radne grupe“, kaže
Winnie Wong, sa 8 do 10 članova. „Jedni drugima dajemo dozvolu za autonomno djelovanje
u ime kolektiva“. Ako dođe do neslaganja („što se rijetko događa“, tvrdi Winnie
Wong) o tome da li je određeni materijal primjeren za korištenje ili ne, sukob
se brzo razrješava u chatu na Facebooku. „Mislim da sam u pokretu Occupy
naučila kako da rješavam sukobe.“
Grupa
je, zapravo, pokrenuta 2014., pod imenom „Ready for Warren“. Misija je bila
„razvoj izborne baze za ljude koji su se identifikovali sa glavnim ciljevima i
porukama koje je formulisao OWS“, kaže Winnie Wong. „Izabrali smo Elizabeth
Warren, progresivnu senatorku iz Massachusettsa, da bude predstavnik 99%“.
Uskoro su se mnoge istaknute liberalne organizacije priključile pozivu da se
Elizabeth Warren kandiduje protiv Hillary Clinton na primarnim izborima 2016.
U
aprilu 2015, kaže Winnie Wong, „bili smo prvi koji su podržali Bernie Sandersa,
znatno prije nego što su druge grupe stale iza njega“. Pokret People for Bernie
iniciran je otvorenim pismom u znak podrške Sandersu koje su potpisali mnogi od
organizatora protesta u parku Zukoti i na drugim mjestima (autor ovog teksta je
jedan od potpisnika). U stilu Tammy Shapiro i InterOccupy, grupa je odmah
napravila web-stranicu i više od 50 Facebook grupa i Twitter naloga „… za
Berniea“, čime je „praktično formiran veliki decenztralizovani prostor u koji
su mogli ući i zajedno ga koristiti ljudi iz čitave zemlje. Zainteresovanima
smo odmah proslijedili lozinke za naloge“, kaže Wong. „Znali smo da ne možemo
mi biti odgovorni za kreiranje poruka. Bilo je potrebno da ljudi sami formulišu
poruke, da se uključe u diskusiju o pitanjima koja su im važna“. Još nema
planova da se plutajući označitelj „Bernie“ zamijeni nečim drugim. „Naš cilj
nije bila pobjeda Bernie Sandersa. Naš cilj je izgradnja pokreta“, kaže Winnie
Wong. Što je najvažnije, mreža People for Bernie je okupila simpatizere i
spremila ih za reaktiviranje kada dođe pravi trenutak.
Okupacija
za aboliciju
Ovog
ljeta zemlju je zapljusnuo novi talas protestnih kampova. Od Dekolonizacije Los
Angelesa do chikaskog Trga slobode i newyorškog Trga abolicije, aktivisti su
ponovo izgradili mesta produženog protesta, ovog puta da bi zahtijevali sprječavanje
rasističkog postupanja policije i ukidanje masovnih pritvora. Ti protesti su
direktno proistekli iz pokreta Black Lives Matter, a neki od njih navode
kampove organizovane za vrijeme protesta u Fergusonu 2014. kao direktnu
inspiraciju. Važan dio je i infrastruktura koju je postavio OWS.
Inicijalni sastanci za organizaciju Trga abolicije, koji je
samo nekoliko blokova udaljen od parka Zukoti, održani su u Centru 1. maj u
Episkopalnoj crkvi u sjevernom dijelu Bushwicka u Brooklynu.
Kolektiv koji upravlja projektom uglavnom čine nekadašnji
učesnici u pokretu OWS koji znaju koliko je nedostatak trajnog mjesta
okupljanja bio poguban za pokret. Prethodno su koristili znatno veći prostor na
drugoj lokaciju u Bushwicku, gdje su bile prostorije više lokalnih pokreta i
organizovani su sastanci, forumi, zabave i slično.
„Naš
zadatak je da obezbijedimo prostor za grupe posvećene pitanjima socijalne
pravde“, izjavila je Sandra Nurse, veteranka pokreta OWS i kolektiva 1. maj.
„Prostor je organizovan tako da se zainteresovane grupe osjećaju dobrodošlima u
svako doba dana, kad god im je to potrebno“. Zahvaljujući Centru 1. maj grupe
koje direktno rade na organizaciji nisu ograničene na korišćenje tuđih
prostorija izvan radnog vremena ili na rad na otvorenom gdje policija može da
ih nadzire i zlostavlja. Prije 5 godina pokret OWS je imao velikih problema
upravo zbog nedostatka prostora – masovna hapšenja su spriječila formiranje
trajnog kampa.
Na
Trgu slobode u Chicagu su uspjeli da urade ono što pokretu Occupy Chicago nije
uspjelo: okupirali su javni prostor. Uz pomoć grupe #LetUsBreathe organizatori
su transformisali zapuštenu praznu gradsku parcelu i držali je pod kontrolom 41
dan. Šatori su podignuti prekoputa navodne tajne policijske lokacije na Trgu
Homan. Pored upućivanja poziva da se zatvori kompleks na Trgu Homan, grupa
#LetUsBreathe koristi Trg slobode kao mjesto na kojem se „zamišlja svijet bez
policije“ i organizuju se „velike ulične zabave“. Organizatori su u međuvremenu
obustavili okupaciju i predali prostor zajednicama iz susjedstva.
Jedna
od glavnih organizacionih razlika između OWS i Black Lives Matter, veruje Tammy
Shapiro, jeste to što je ovaj drugi pokret sračunato otvoren za stožerne
organizacije sa formalnom liderskom strukturom. BLM je tako izbjegao
fetišizaciju organizacije bez vođstva koja je frustrirala Yotama Maroma u parku
Zukoti. Taj fetiš je nastao „samo zato što tada nismo imali radni okvir i
strukturu koje smo izgradili u MNL“, objašnjava Tammy Shapiro.
„Decentralizovana mreža zahtijeva velike količine distribuiranog vođstva. Ali
vođstvo je u svakom slučaju prisutno“, kaže ona. Naučene lekcije su temeljno
promijenile ljevicu u poslednjih 5 godina. „Najveći dobitak (od pokreta OWS)
jeste osjećaj mogućnosti koji su ljudi tamo stekli i ponijeli ga sa sobom.
Nismo vjerovali da ćemo postati veliki ili snažni. To je imalo katastrofalne
posljedice“, kaže Yotam Marom. Danas aktivisti „vjeruju da je pokret moguć i to
iz osnova mijenja način njihovog rada.“
(TBT,
In These Times)