REPORTAŽA
Hrvatski novinar,
a vjerovatno tajni njemački “skaut” koji je “otkrio” Aleksandra Vučića,
boraveći tri mjeseca u Beogradu da bi istražio hrvatsko-srpske odnose, boravio
je na privatnom imanju Milorada Dodika u Laktašima da bi ga “oprao” i
preporučio Evropi. Evo šta je napisao za zagrebački Globus tokom svog druženja
sa Predsjednikom RS-a
FOTO: Hudelist
(Privatni arhiv)
S predsjednikom
Republike Srpske Miloradom Dodikom sastao sam se 21. augusta u Aleksandrovcu
kod Laktaša, mjestu kraj Banje Luke u kojemu on, zajedno sa svojom porodicom,
živi. Susreli smo se i prije dvije godine, uoči općih izbora u Bosni i
Hercegovini, a sada sam ga posjetio mjesec dana uoči referenduma o Danu
Republike Srpske. Danas mi se Milorad Dodik čini još mrvicu samouvjerenijim i
optimističnijim nego što je bio uoči općih izbora u BiH, kada smo se družili
skoro pola dana i kada mi je izložio svoj veliki, životni plan osamostaljenja
Republike Srpske. Iako su otad protekle gotovo dvije godine, nije zaboravio ni
jedan jedini detalj iz onoga našega zajedničkoga leta helikopterom iznad BiH
(detaljno sam ga prepričao u svojoj reportaži objavljenoj u Nedjeljnom
Jutarnjem), tokom kojega mi je, na pomalo dirljiv način, dao do znanja da bi u
svom projektu osamostaljenja (pa, jednoga dana, i odcjepljenja od BiH)
Republike Srpske htio nas Hrvate imati za svoje prve saveznike.
U helikopteru
Toga dana, 1. oktobra
2014., uzletjeli smo s helidroma na banjolučkome brežuljku Paprikovac tačno u
17 sati. Dodik je žurio na predizborne mitinge u Ljubinju i Trebinju, na sasvim
suprotnom, jugoistočnom dijelu BiH. Za vrijeme leta pokazivao mi je, kao
turistički vodič, iznad kojega bosanskohercegovačkoga grada ili rijeke trenutno
prelijećemo – tj. gdje je Jajce, a gdje Mrkonjić Grad, gdje je rijeka Vrbas, a
gdje Pliva… A onda je, nakon što smo preletjeli Kupreško polje i Široki Brijeg,
učinio neobičnu gestu. Iako nije bilo na ruti i iako smo, zapravo, već nekoliko
minuta kasnili na miting u Ljubinju, naredio je pilotu da skrene sa zacrtane
trase na drugu stranu, prema Međugorju, kako bi meni, Hrvatu i katoliku,
priuštio veličanstveni prizor pogleda na večernju misu u tom najpoznatijem i
najposjećenijem marijanskom svetištu u BiH – i to pogleda od kojega zastaje
dah, s visine od 500-600 metara. Htio me, naravno, time malo i “kupiti”, da se
u svom tekstu malo jače založim za politički pakt Srba i Hrvata na planu
osamostaljenja i odcjepljenja jednog i drugog, tj. i srpskoga i potencijalnog
hrvatskoga, entiteta iz Bosne i Hercegovine. A samo koju minutu kasnije, kad
smo iz zračnog prostora iznad Međugorja zaokrenuli, za 90 stepeni, prema
Ljubinju, Dodikov se pogled – uperen iz helikoptera dolje, na hrvatski dio
Hercegovine – skamenio. U svakom kadru, kamo god da pogledaš, moglo se vidjeti
najmanje deset (a ponegdje i dvadeset) džamija. Onako lijepih, čistih, bijelih
bjelcatih i apsolutno dominantnih u tom prostoru.
Dodik ih je svako
malo brojio, ali ih nikako nije uspijevao izbrojiti. Stanje se ništa nije
promijenilo ni kad smo ušli u zračni prostor koji pripada Republici Srpskoj.
Dodik mi je tada zdvojno rekao:
– Vidite,
dovoljno je da imate jednu pored druge tri, četiri ili, najviše, pet
muslimanskih kuća, ovako usamljenih, izvan sela, i ti ljudi već grade svoju
vlastitu džamiju. Ma sve vam to financira Saudijska Arabija. Prije svega ta
država, a onda i Iran i Erdoganova Turska. Sada, dvije godine poslije, upitao
sam ga kakvo je stanje u ovome trenutku. Dodik je tome još dodao: – Sada je u toku
opća ekspanzija Arapa u Bosni i Hercegovini. Kupuju zemlju i grade stanove u
Sarajevu. A Europa sve to mirno i komotno sa strane promatra…
Dakle –
referendum 25. septembra u ovome je trenutku ante portas. Njega treba shvatiti
kao “tuk na utuk” Srba iz Republike Srpske na odluku Ustavnog suda BiH (a što
ju je iznudio bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović) da Srbi iz
Republike Srpske više ne smiju slaviti 9. januar kao svoj Dan Republike.
Prema cilju
Dan prije nego
što sam se vidio s Dodikom, u Aleksandrovcu, obavio sam širi razgovor sa svojim
znancem iz Banje Luke, inače nekom vrstom Dodikova savjetnika, koji mi je vrlo
plastično objasnio pozadinu toga referenduma i oslikao mi sadašnju političku
atmosferu u Republici Srpskoj i cijeloj BiH. I time me, na neki način,
pripremio na razgovor s Dodikom. Na moje pitanje: “Koliko je Milorad Dodik
danas bliži svom cilju u odnosu na jesen 2014., kada je pobijedio na
predsjedničkim izborima u BiH – a taj je cilj osamostaljenje i odcjepljenje
Republike Srpske?” – on mi je odgovorio:
– On je svakim
danom sve bliži tom cilju, prvenstveno zbog diskriminatorne politike Bošnjaka.
Poslije javne i otvorene potpore Turske, prije pokušaja državnog udara u
Turskoj, Izetbegović i društvo su sve agresivniji, sve češće prijete i
vrijeđaju Srbe. Podsjećam vas da je 7. maja o.g. u središtu Banje Luke tadašnji
predsjednik turske Vlade Ahmet Davutoglu javno rekao: “Ovo je bila, jest i bit
će Turska!” Na takve prijetnje moralo se odgovoriti, na bilo koji način. Mi
Srbi dovedeni smo u poziciju da strahujemo za svoj opstanak. Bošnjaci nam žele
određivati sve, pa čak i to tko se od nas i kada rodio, i u tom kontekstu treba
promatrati i ovu odluku Ustavnog suda BiH o Danu RS, nakon apelacije što ju je
tom Sudu bio uputio Izetbegović, protiv koje je uperen naš referendum.
U zajedničkim
institucijama BiH stalno je preglasavanje, čak i oko banalnih pitanja koja
nikoga ne vrijeđaju, a još manje ugrožavaju. Bošnjaci jednostavno takvim
ponašanjem žele demonstrirati silu, da pokažu da je BiH njihova država, a da su
Srbi i Hrvati tu samo gosti.
Dodik je tokom
cijeloga našega jednosatnog razgovora bio opušten i dobro raspoložen. Pili smo kafu
i neku bosansku “ljutu”, od kruške. Dodik je vrlo brzo govorio, uspio sam na
svoj notebook pohvatati samo neke riječi, fraze i (polu)rečenice. No, toliko
sam već proniknuo u Dodikov “film”, odnosno njegov način razmišljanja, da bih
intervju s njim mogao napisati čak i da se fizički uopće ne sastanemo. Evo samo
nekih od najbitnijih natuknica što mi ih je nabacio tijekom našega razgovora.
Prvo, BiH je
nakon raspada Jugoslavije ostala – kako mi Dodik reče – “nasilno jedinstvena”.
Drugo, “mi Srbi pristali smo da ostanemo u BiH, jer u tom trenutku nije bilo
drugog izlaza – ali to je za nas bilo moranje, a ne želja”. Treće, nakon
donošenja Daytonskog sporazuma “visoki međunarodni predstavnici, koji su
centralizirali BiH, kumulirali su velik broj funkcija na razini BiH koje nisu
predviđene ni Ustavom ni Daytonskim sporazumom”. Četvrto, “ovdje se pravi fama
da je BiH sveta krava, a ona je, zapravo, eksperiment, i to eksperiment koji
nije uspio”.
Peto, međunarodna
zajednica favorizira, u BiH, Bošnjake, što, po Dodikovim riječima, dovodi do
“atmosfere nametanja”, pri čemu se već davno “prešao prag izdržljivosti”.
Šesto,
predstojeći je referendum za Srbe u Republici Srpskoj “osvajanje slobode”, nasuprot
“konceptu političkih elita”, što ga, uz pomoć međunarodne zajednice, nameću
Bošnjaci, na čelu s Bakirom Izetbegovićem. I tako dalje, i tako dalje…
Zabrana Dana
republike
Dodik mi je
posebno napomenuo da su u Ustavnom sudu BiH koji je donio odluku o zabrani
slavljenja Dana Republike 9. jnuara u Republici Srpskoj četiri suca bila protiv
uvođenja te zabrane, a njih petorica “za”. “Protiv” su bili dvoje Srba i dvoje
Hrvata, a “za” dva bošnjačka suca i njih tri iz inozemstva. Ti stranci bili su
Nijemac, Makedonac i Moldavac.
– Referendum će
se, sigurno, održati, u to nema dvojbe, a nakon njega mi ćemo, u Republici
Srpskoj, donijeti nove zakone u kojima će jasno biti rečeno da je Dan Republike
ono što narod hoće, a ne Bakir!
Zamolio sam
Dodika da mi, u najkraćim crtama, izloži što će se sve u Republici Srpskoj i
BiH, vezano za referendum, dogoditi, i što sve on osobno, i njegova vlast u
RS-u, u tom pogledu namjeravaju učiniti.
Scenarij je,
otprilike, ovakav: Prvo, 25. septembra o.g. održat će se referendum o Danu
Republike, na kojem će gotovo sto posto građana RS-a zaokružiti “za”. Drugo, sedam
dana nakon referenduma održat će se lokalni izbori u RS-u, koji će, po
Dodikovim riječima, “determinirati političke procese” u najbližoj budućnosti.
Treće, nakon toga Dodikova vlast u RS-u donosi zakone o Danu Republike, koji
fiksiraju 9. januara kao dan kada je rođena Republika Srpska (riječ je o datumu
9. januara 1992.). Četvrto, dana 9. januara 2017. proslavit će se, pompozno i
spektakularno. Peto, nakon svega toga, kaže Dodik, “idemo dalje, razgovaramo na
nivou BiH i pritom odbijamo nametnuta rješenja”. A šesto, 2018… E, te
prijelomne godine Bakir Izetbegović više neće biti član Predsjedništva BiH (jer
će se te godine održati novi opći izbori u BiH, nakon kojih na najviše i
najodgovornije funkcije u toj zemlji dolaze sasvim novi ljudi), a Milorad Dodik
bi tada, ovisno o razvoju prilika i u BiH i mnogo šire, u Europi i svijetu,
mogao aktualizirati dokument ili Deklaraciju pod nazivom “Republika Srpska –
slobodna i samostalna budućnost i odgovornost”, što ga je njegova politička
stranka, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), gromoglasno proglasila u
Istočnom Sarajevu 25. aprila 2015. U Deklaraciji, u čl. 5, piše, crno na
bijelom:
“Ukoliko do kraja
2017. godine ne bude vidljivih procesa i mjerljivih rezultata uspostavljanja
pozicija Republike Srpske u skladu sa Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma,
Narodna Skupština Republike Srpske treba u toku 2018. godine raspisati
referendum o samostalnom statusu Republike Srpske.” U čl. 6. istoga dokumenta
piše ovo:
“Na osnovu
rezultata referenduma, organi vlasti Republike Srpske shodno ulozi strane
utvrđene Aneksom 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, Federaciji BiH predložit
(će) mirno razdruživanje i obostrano istovremeno priznanje.” A u članku 7.
Deklaracije navedena je ovakva formulacija: “Da se na prostoru BiH od tada
samostalnih država formira Unija država BiH, sa otvorenim granicama, slobodnim
kretanjem ljudi i roba.”
Upitao sam
Milorada Dodika što će se 2018., po njegovu mišljenju, doista dogoditi i kakav
rasplet u toj “godini D” realno možemo očekivati.
Odgovorio mi je
da su teorijski moguće tri mogućnosti.
Ostvarljiva
opcija
Prva je opcija da
se lideri BiH dogovore o nekoj relativno skladnoj budućnosti ipak, koliko-toliko,
jedinstvene Bosne i Hercegovine. Zbog vrlo narušenih odnosa između triju
konstitutivnih naroda u BiH (i njihovih vođa) ta se opcija čini najmanje
vjerovatnom (ili praktički nevjerovatnom).
Druga je opcija
da se, dogovorom lidera BiH, uspostave tri federalne jedinice u BiH, s
dominantnim narodom u svakoj od njih, i s minimalnim funkcijama na zajedničkoj
razini. A treća je opcija – kako mi reče Dodik – “da se raziđemo u miru”.
Odnosno, “da budu tri države na ovom prostoru”. Po Dodikovim riječima, “sve tri
opcije treba ozbiljno razmotriti kao mogućnost”.
Kada bi sam Dodik
birao, pretpostavljam da bi se glatko i bez razmišljanja odlučio za opciju br.
3. Međutim, moj odlično upućeni znanac iz Banje Luke upozorio me da je
objektivno realna i ostvarljiva opcija br. 2 te da iznad ili preko toga Dodik,
neovisno o svojim željama i projekcijama, neće moći ići.
Na moje konkretno
pitanje: “Kako biste vi definirali, u ovome trenutku, ključni politički cilj
Milorada Dodika?” moj mi je sugovornik, Dodikov insajder, odgovorio:
– U ovom trenutku
Dodik ne planira odcjepljenje. On je dovoljno mudar, pragmatičan i svjestan
činjenice da bi to izazvalo i veoma opasne potrese u cijeloj regiji. On želi
preurediti BiH po konceptu Velike Britanije. Znači, da postoje tri federalne
jedinice (bošnjačka, hrvatska i srpska), a da BiH ima samo Ministarstvo
vanjskih poslova i Ministarstvo obrane. Sve drugo bilo bi u nadležnosti federalnih
jedinica. Moj mi je sagovornik tome još dodao: – U međunarodnoj zajednici ili,
bolje rečeno, u njezinu većem dijelu postoji, zasad, samo prešutna saglasnost
za ovakvo preuređenje BiH, po konceptu Velike Britanije. S druge strane, i
objektivni bošnjački politički analitičari slažu se da je sadašnja BiH nemoguća
država i da se nešto mora napraviti na njezinu preuređenju.
Potpora Srbije i
Rusije
Na moje pitanje
što će onda biti s Dodikovom idejom o konačnom osamostaljenju i odcjepljenju
Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, moj mi je sugovornik odgovorio:
– Konačno
odcjepljenje Dodik ostavlja za neke buduće generacije, jer se ne zna kako će, u
vremenu što je neposredno pred nama, izgledati ni Europa ni svijet. On želi
sada samo stvoriti preduvjete za tu vrstu referenduma. Posebno mi je naglasio
da za opciju odcjepljenja RS od BiH Dodik u ovome trenutku može računati na
čistu i bezrezervnu potporu samo Srbije i Rusije – a to je ipak premalo i
preskromno za projekt takvih razmjera. Ako bi ga doista htio oživotvoriti,
morao bi se izboriti, među ostalim, i za potporu Njemačke – međutim očekivati
da Rusi u dogledno vrijeme uopće krenu nagovarati (a onda i da nagovore) Angelu
Merkel da otvoreno i bez ijedne zadrške stane iza Dodikova maksimalističkog
projekta čini se u ovome trenutku, najblaže rečeno, science-fiction mogućnošću.
Svojeg sugovornika, najobavještenijega političkog analitičara u Republici
Srpskoj, upitao sam i kako gleda na izjavu Bakira Izetbegovića da Dodik ovim
aktualnim referendumom, o Danu RS, želi srušiti Daytonski mirovni sporazum,
sklopljen prije 21 godinu. Odgovorio mi je ovim riječima:
– Izetbegović je
najveća opasnost za opstanak BiH. On je prije samo nekoliko dana na grobu oca
Alije, povodom godišnjice njegove smrti, rekao da ono što nisu uspjeli uraditi
u ratu oružjem, treba da urade sada u miru političkim sredstvima. S tako tvrdim
pregovaračem kakav je Dodik Izetbegović najradije više ne bi pregovarao, pa su
mu oči uprte u Erdogana i američku ambasadu u Sarajevu, gdje želi Dodika
predstaviti kao opasnog šovinista i separatista.
Milorad Dodik
napomenuo mi je da je nedavno objelodanjeni popis stanovništva BiH, koji je bio
proveden još 2013., a po kojemu je broj Bošnjaka prvi put u povijesti prešao 50
posto svega stanovništva, lažiran te da će – citiram ga – “Republika Srpska
uskoro objaviti svoj popis koji će prikazati stvarno stanje u RS, a ovaj lažni
Srbi nikada neće priznati”. Ako sam dobro shvatio, u alternativnom, srpskom
popisu stanovništva BiH ima 11 posto manje Bošnjaka (ili, u vjerskom pogledu,
toliko manje muslimana) nego u službenom.
“Bolesna zemlja”
Kao i u jesen
2014., i ovaj put sam htio čuti mišljenje i direktora Caritasa Banjolučke
biskupije mons. Miljenka Aničića, zamolivši ga da mi, u najkraćem, prokomentira
sadašnji položaj Hrvata u Republici Srpskoj – naravno, u svjetlu svih ovih
najnovijih događaja i razvoja situacije kako u RS-u tako i u cijeloj BiH.
Mons. Aničić mi
je za početak istaknuo: – Činjenica je da je ova zemlja bolesna u svojim
temeljima. Biskupi su prigodom potpisivanja Daytonskog sporazuma upozorili da
stvari na temelju tog sporazuma neće funkcionirati. U ovoj zemlji, doduše, šute
oružja – ali nije mir. Ovdje se i sa strane domaćih i inozemnih političara
održava stanje kontroliranog kaosa. Ova zemlja treba temeljite reforme, koje će
obuhvatiti opravdane interese pripadnika sva tri naroda, kao i pripadnika
manjina, pojedinaca, ali i kolektiviteta. Ovako doživljavamo sad s jedne, sad s
druge ili treće strane istupe političara, da li stvarno opravdane ili u službi
dnevne politike, koji imaju u vidu interese samo jedne grupe. Parcijalni
pristup neće dovesti do nekog pozitivnog rezultata.
Izgleda da naši
političari – mislim na političare sva tri naroda – nikako ne mogu ili neće
shvatiti da metoda “kako preveslati drugoga i postići nešto za svoju grupu” ne
vodi nikamo! Na moje konkretno pitanje koliko je Dodik danas bliži svom cilju,
osamostaljenju i odcjepljenju Republike Srpske, u odnosu na jesen 2014., kada
je, doduše tijesno, pobijedio na predsjedničkim izborima, mons. Aničić mi je
odgovorio:
– Mislim da nije
ništa bliži. Koliko znam, za političara je najvažniji cilj da ostane na vlasti.
Jasno, i ostajanje na vlasti se može tumačiti u funkciji cilja osamostaljenja.
Ne mogu i ne želim tvrditi da mu to nije želja – sudeći po njegovim vlastitim
izjavama o BiH i o njegovu odnosu prema BiH, taj mu je cilj vjerojatno vrlo
blizak – ali želim vjerovati da je dovoljno iskusan, realističan i odgovoran,
konačno i prema svom vlastitom narodu, i da zna da nas to može voditi u novu
katastrofu, a siguran sam da većina pripadnika svih triju naroda, nakon
dramatičnih iskustava prošlog rata, takvo što (odcjepljenje RS od BiH – op. a.)
ne želi.
Stvaranje zle
krvi
Mons. Aničić mi
je svemu tome još dodao:
– Činjenica jest
da je tema osamostaljenja danas vrlo aktualna u više zemalja u Europi. Međutim,
u većini tih zemalja su ustavna polazišta, ali i razina demokratskih standarda,
drugačija. Bosna i Hercegovina je u tom pogledu najosjetljivije područje. Dok će
drugdje takva tema o odcjepljenju dijela zemlje izazvati možda negodovanje i
diskusije, ali u granicama prihvatljivog, ovdje ona stvara zlu krv. Mislim da
na tu temu u BiH i razni centri moći u Europi i Americi naćule uši i postanu
nervozni, puno više nego drugdje. Premda ne poduzimaju ništa da se pitanje BiH
počne cjelovito rješavati, ipak ne vjerujem da će ostati ravnodušni na
jednostrane poteze.
U tom smislu ni
američki potpredsjednik Joe Biden u svoj iznenadni posjet Beogradu nije naletio
slučajno, niti se bavio samo pitanjem Kosova. Ne vidim nikakvih znakova da bi
Amerika stala iza samostalnosti RS, kao svojedobno iza Kosova. Bez toga ili bez
dogovornog razlaza ne vidim nikakve mogućnosti osamostaljenja bilo kojeg dijela
BiH. Što se položaja Hrvata u Republici Srpskoj i BiH, kao i mogućega
političkog savezništvu Srba i Hrvata (a naspram Bošnjaka) tiče, mons. Aničić mi
je rekao: – Ne mogu prepoznati nikakvu politiku Hrvata u BiH. Ovo što imamo
priliku vidjeti jest političko glavinjanje – od mandata do mandata. Što Hrvat u
RS osjeti od politike svojih političkih predstavnika u BiH? Gdje su Hrvati? Što
su njegovi politički predstavnici učinili u vrijeme nakon rata kad su se ti
Hrvati grčevito borili za povrat svoje imovine i kad je postojalo više volje za
povratak u RS, jasno kao punopravnih građana? Kome se ti ljudi mogu danas
obratiti, kad imaju problema, a imaju ih? Jedno vrijeme se činilo da će
predstavnici RH u Europskom parlamentu uspjeti pokrenuti neke inicijative, kako
bi Bosna i Hercegovina počela rješavati nagomilane probleme. Sada, zbog
situacije u Hrvatskoj ni s tim se ne može računati, bar ne u sljedećim
mjesecima.
Stari problemi
Mons. Aničić mi
je pritom eksplicitno naglasio: – Nisam protiv savezništva Hrvata i Srba –
valjda bi se to moralo pokazati u životu ljudi – ni protiv drugih savezništava,
ako nisu uperena protiv temeljnih prava treće strane, odnosno ako imaju
konstruktivne prijedloge za dobro svih. Za vrijeme rata smo se zalagali za
razgovore među zaraćenim stranama, očekujući od toga poboljšanje situacije za
ljude na terenu. To nam je želja i danas. Iskreno rečeno: pogoršanje političke
klime, prouzročeno najavljenim referendumom, sigurno nije dobro za Hrvate. Već
sam rekao da jednostrane poteze ne smatram dobrim. Ali mislim da su problemi
Hrvata i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH daleko stariji i kompleksniji
nego što je referendum. Odlazeći iz Aleksandrovca, upitao sam predsjednika RS
Milorada Dodika može li aktuelno kompliciranje i pogoršanje političke situacije
u RS i BiH, dovesti, možda, i do rata. Odgovorio mi je: – Republika Srpska neće
voditi rat, ali će se braniti!
(TBT, Globus)