TEME
Od Brozove smrti
pa negdje do 1987, Beograd je, sjećate se, bio prijestolni grad preporoda i
burevjesnik novog vremena. Za našu Francusku znala je cijela Evropa. Svijeće
demokratije i velike nade u Srbiji su gorjele. A danas? Srbija je svuda
naružena i omražena, što i Vi sami priznajete
FOTO: (AP)
Dragi Dobrice,
Šta se ovo dešava
sa Srbijom, kad njen prvi pisac, u intervjuu “Politici”, igra
dobošara i zove na gubilište? Ima li drugog izlaza i moramo li, zaista, po peti
put u ovom vijeku, da izginemo?
Sad je baš,
ocjenjujete Vi, historijska prilika da Srbi “završe borbu za svoje
oslobođenje i ujedinjenje koju vode dva vijeka”. Zbog toga su, po Vama,
izdajnici svi koji tako ne misle, a defetisti oni koji opominju da je Srbija za
takav poduhvat nespremna i da bi totalni rat u koji nas gura sadašnji režim bio
fatalan.
I bez rata,
biološki smo ugroženi.
Najveći broj
srpskih majki ispraća sinove jedince u armiju. Imamo više penzionera nego đaka,
rjeđe se rađamo nego što umiremo.
Koji je to ideal,
Dobrice, dostojan pregnuća da na bojna polja uputimo mlade i najskuplje glave
Srbije? Vi pominjete neku krnju Jugoslaviju, bez Hrvatske i Slovenije.
Ako Makedonci i
Muslimani ne budu htjeli takvu Jugoslaviju, onda će, kažete Vi, srpski narod
“stvoriti svoju državu na svojim etničkim prostorima”. Kojim to
prostorima i kako? Novim ratom sa Makedoncima i Muslimanima? Otkako Vas
poznajem, nikada niste bili tako neprecizni, površni i neodgovorni.
Ratom ništa ne
postižemo, ali rat je, na nesreću, počeo i moramo naći načina da ga prekinemo.
Kako? Možda tako, Dobrice, što ćemo se napregnuti da proniknemo u njegove
korijenje, da odredimo ratne podstrekače i njihove ciljeve. Možda ćemo tako
naći odgonetku i shvatiti da nacionalna sreća ni Srba ni Hrvata danas nije u
monolitnosti, u jedinstvu i u psihologiji tora, koju i Vi, na žalost,
podupirete. O sreći, naravno, ne može biti ni govora, o spasu je riječ, a do
njega ćemo, izgleda, stići jedino ako i mi i Hrvati budemo što je moguće
masovnije i žešće nejedinstveni, neposlušni i protiv sadašnjih režima
pobunjeni.
Od Brozove smrti
pa negdje do 1987, Beograd je, sjećate se, bio prijestolni grad preporoda i
burevjesnik novog vremena. Za našu Francusku znala je cijela Evropa. Svijeće
demokratije i velike nade u Srbiji su gorjele. A danas? Srbija je svuda
naružena i omražena, što i Vi sami priznajete. Doduše, Vi tvrdite da ona nije
boljševička i da su slijepi svi: i Francuzi, i Englezi, i Amerikanci, i Nijemci…
Svi nas, po Vama, kleveću bez razloga, a predrasude, neobaviještenost ili
mržnja ne dopuštaju im da uvide kako je Srbija prva srušila titoizam i
boljševizam u Jugoslaviji. Kada, Dobrice? Možda 9. marta ove godine
Pamtite, svakako,
i to da su 1987. u Srbiji bili snažni zahtjevi za višestranačkim izborima.
Znate, naravno, i šta je sve režim preduzeo da do takvih izbora ne dođe.
Zamislite, međutim, šta bi se desilo da je Srbija tada postala republika
višestranačke demokratije. Zadobili bismo svu naklonost Evrope i svijeta, a
ovdje, u Jugoslaviji, svi bi krenuli ne protiv Srbije već za Srbijom!
To je, dragi
Dobrice, bila historijska šansa da mirno i mudro, podržani od demokratske
javnosti i u svijetu i kod kuće, riješimo i srpsko nacionalno pitanje.
Umjesto da krene
tim smjerom, vlast čovjeka koji je, kako Vi kažete, “od svih srpskih
političara u posljednjih pet decenija najviše uradio za srpski narod”,
izmetnula se u žandarma svake višestranačke i nekomunističke ideje u cijeloj
Jugoslaviji. Od prijestolnice slobode i nade, Beograd se pretvorio u metropolu
odbrane jednog bivšeg svijeta i propale vjere.
Vi, Dobrice,
govorite o “slovenačkoj divljoj mržnji prema srpskom narodu”. Ali, zapitajmo
se, kako se desilo da nas tako strašno zamrznu oni koji nas nikad nisu mrzili?
Do 1914. u tom narodu pod Alpima nije bilo imena kao što su: Bogdan, Lazar,
Miloš, Uroš, Nemanja… Slovenci su usvajali najsrpskija imena iz ljubavi i
zahvalnosti prema Srbima i Srbiji. Oni 1941. nisu izdali. Sa istim žarom, kao i
mi, branili su Jugoslaviju.
Od 1941. do 1945.
nijedna srpska glava nije pala pod Triglavom… Neću da dužim. O ovome smo,
sjećate se, nas dvojica često razgovarali. I šta se dešava? Braneći i titoizam
i boljševizam, iako je od njih najviše postradala Srbija, ovdašnji režim,
dozvolit ćete da ga nazovem maloumnim, ustremio se, poslije Brozovog odlaska,
na Sloveniju. Svaka antititoistička i antikomunistička ideja iz Ljubljane ovdje
je na nož dočekivana. Zvanična Srbija psuje i pljuje mlade Slovence koji
odbijaju da nose štafetu i tu palicu, na trgu u Ljubljani, iz poruge, izlažu u
obliku presječenog penisa. Histerija drma Srbiju kad mladi Slovenci pronalaze i
tjelesne sličnosti između Broza i Hitlera, kad piše “Mladina” da se
JNA ponaša rasipnički i da vojnici argatuju na izgradnji zamka admirala, kao da
su njegovi lični kmetovi…
Ljudi kratke
pameti u Ljubljani uzvraćaju tako što počinju pomagati albanske teroriste na
Kosovu i Metohiji. Čine to namjerno, znaju da će povrijediti očni živac Srbije.
Ovdašnja vlast odgovara bojkotom slovenačke robe. Mržnja narasta kao lavina.
Pucaju sve spone između dva naroda. Vi, Dobrice, nastojite tih dana da spasite
neke mostove. Odlazite u Ljubljanu kod tamošnjih pisaca i njih dovodite u
Beograd. Uzalud. Čaša žuči je prepunjena onog trenutka kada se titoizma odriču
i slovenački komunisti, kada proklamuju višestranački sistem i miniraju
Trinaesti kongres jugoslovenske kompartije. Prvi čovjek srpskog komunizma taj
“zločin” nije mogao da oprosti i donio je odluku o progonu Slovenije
iz Jugoslavije! Taj čovjek, odnosno njegov primitivni i srpskoj tradiciji
neprimjereni propagandni rat protiv jednog malog naroda, uveliko je zaslužan za
ovaj vulkan čemera i zla koji se srušio na našu vojsku pod Triglavom u junu i
julu ove godine.
Opirući se slomu
komunizma i nastojeći da njegov, a time i svoj kraj što je moguće više odgodi,
vlast u Srbiji baca udicu: prvo nacija, pa demokratija! Najpreči su, govore
oni, nacionalni interesi, nacionalno ujedinjenje, izgradnja nacionalne kuće
koja nam je od 1945. oburvavana i rušena. Tek potom, slijedit će pospremanje u
samoj kući.
Veliki dio našeg
naroda i naše inteligencije, na svu žalost, zagriza taj mamac obmane i nesreće.
Samo rijetki opominju da ne mogu rušioci srpstva da budu njegovi obnovitelji, i
da je, naprotiv, odlazak komunista i povratak demokratije preduslov da bismo,
kako valja, riješili i srpsko nacionalno pitanje.
Usamljenike koji
govore da faraon ne izbavlja iz ropstva faraonskog niko nije čuo. Jednom
rečenicom (“Niko ne smije da vas bije!”) opijena nacija bogotvori
svog mesiju i vožda. Djetinjaste duše, čedna i lakovjerna, Srbija mu se bacila
pod noge a on je Srbiju uzjahao. Tada, eto baš tada i baš tako, počelo je naše
propadanje.
Nacija, pa
demokratija! Tim bičem šiba se evropsko usmjerenje i napredna misao. Svuda se
zameće kavga i otvaraju svi frontovi, istovremeno. Požar se nigdje ne gasi,
samo se umnožavaju vatre i sukobi. Propagandna mašina srpskih komunista, a
Televizija Beograd i novinska kuća “Politika” naročito, postaju
fabrike mržnje koje će teško uzdrmati biće naše nacije. Nikada u historiji naš
nacionalizam nije bio tako prizeman i opskuran, sav u mulju kiča i potonjeg
neukusa. Prostakluk i mržnja postaju stubovi patriotizma, a glupost jedinica
pameti. Najgori izbijaju na čelo kolone, a najbolji se žigošu za
“izdajnike vjere i nacije”. Kao narodni spasitelji promovišu se
neuračunljivi, poluinteligentnih, koji se hvališu pokoljima ili propovijedaju
da je srpsko sve od Ankare do Beča i od Tirane do Sent Andreje i Temišvara.
Takav
nacionalizam srpskih komunista, boljševički i po formi i po sadržaju, došao je,
kao poručen, sličnoj prostoti i jadu u Hrvatskoj, Raškoj, Sloveniji, Bosni,
Makedoniji. Mrak je odgovarao mraku, talog talogu, i savršeno je proradio zakon
spojenih sudova jugo-ludil
Pred svijetom je,
u ovom tužnom nadmetanju, poražena gotovo samo Srbija. Zašto? Zbog toga,
Dobrice, što je posljednja pristala na višestranačke izbore i što je na
biralištima komunistička vlast onako trijumfalno pobijedila. Proglašeni smo za
posljednji boljševički bunker Evrope i za izvor svih nesloboda i zala u
današnjoj Jugoslaviji.
Nedavno, na
jednoj književnoj tribini, surovo ste, dragi Dobrice, optuženi kao onaj koji je
“sa obje ruke gurnuo Srbiju u boljševizam”. Davne 1944. godine toliku
moć Vi niste imali. Moć da pružite danas makar jednu ruku Srbiji i povučete je
iz ponora Vi, međutim, imate. Na žalost, ne samo što tu ruku ne pružate, nego
sav svoj književnički ugled i kapital pobunjenika protiv titoboljševizma i
borca za nacionalna prava našeg naroda ulažete u očuvanje postojećeg režima
koji uspješno proizvodi samo bijedu, smrt i međunarodnu izolaciju. Zašto,
pobogu?
Čovjek koji je
napisao “Vreme smrti” ne smije, nikada, smrt da propovijeda. Kako ste
se osjećali 28. jula uvečer, u nedjelju? Srpska televizija je, koristeći Vaše
riječi u “Politici”, psovala mirovni miting u Sarajevu! “Kako
divno reče veliki pisac…” Tako se, atakujući na mir i razum, zaklanjaju
iza Vas naši bojovnici smrti, a sumnjam da su ijednu Vašu knjigu pročitali ili
da su je razumjeli.
Nikada se srpskom
narodu nisu obraćali i u njegovo ime govorili plići mozgovi. U jednoj rečenici
kažu da su Hrvati i Slovenci umobolni zato što JNA proglašavaju za okupatorsku
vojsku! Pa, ako je srpska, onda je, zbilja, ona za Hrvate i Slovence
okupatorska. Ako nije srpska, a nije, u čijem interesu ti plitkoumni podstiču
vojnike koji nisu Srbi da bježe iz zajedničke armije? Danas se zaklinju da su
za Jugoslaviju, a već sutradan licitiraju koga će sve i kako da otpuste iz
Jugoslavije. Prije podne su za sporazum sa Muslimanima, a poslije podne ih
guraju Hrvatima.
S kim ste,
Dobrice, i gdje ste to zalutali?
U kratkom
ljudskom vijeku dovoljno je jednom biti komunista i jednom se naći naspram svog
naroda, slobode i demokratije. Dovoljan je, sasvim, boravak na Brionima i na
“Galebu”. Šta će Vam, poslije svega, čamac iz Požarevca?
Vlast Vam, kao ni
meni, nije potrebna. A slava? O tome će odlučivati čitaoci naših knjiga, ali
tek kada umremo. Naš život je samo građa za nepristrasne, buduće sudije.
Nećete, Dobrice,
imati moć da određujete te sudije i da utičete na presudu. Život razmazi neke
ljude, steknu određene navike i zaborave da sve prolazi.
Mogu se složiti
sa Vama u tome da “volji i mašti mladog svijeta” prepustimo Srbiju.
Ali, priznat ćete, to niste izgovorili iskreno ili, pak, ne poznajete
“volju i maštu” naše omladine.
Ne otkucava bilo
srpske mladosti ni u salonima, ni u sklerotičnoj Akademiji nauka, ni na
Dedinju. To srce tuče pred fakultetima, pred uredima za nezaposlene, u
gimnazijama, u kasarnama, u čekaonicama zapadnih ambasada gdje se čeka bjekstvo
iz ovakve Srbije.
Režim je,
Dobrice, 9. marta ubio nadu srpske mladosti. Toga dana je ova zemlja, sve dok
ne odu martovski dželati, ostala bez svoje budućnosti. Pod okriljem režiranog
rata, vlast u pustinju pretvara sve oaze demokratije nikle iz martovske pobune.
Uspješno, čak veoma uspješno, za sada. Noć pada na Srbiju, a stid i očaj
rastržu je iznutra. Iz tog poniženja mora da grune prkos i udari grom.
Omladina neće
rat, jer hoće kompjutere, i hoće posao, i stan hoće, i da živi pristojno i
slobodno. Neće rat i zbog toga što za ciljeve i po komandi devetomartovskih
ubica ne želi da pogine. Neće rat, jer razmišlja i osjeća sasvim drukčije nego
srpski predsjednik. “Ne znamo da radimo, ali zato umijemo da se
tučemo”, kaže on. Budalaština, svinjarija!
Ne podcjenjujte,
Dobrice, te divne i pametne mlade ljude. Znaju više i vide dalje i od Vas i od
mene. Znaju da u ratu, za koji ih i Vi mobilišete, ne bi ginuli ni za spas
Srbije ni Srba izvan Srbije. Ginuli bi, prije svega, za jedan strah i za jednu
ambiciju. Za strah od mira, jer bi u miru vlast prošlih ljudi i poredak
neznanja i opšte hipokrizije morali brzo da propadnu. Ginuli bi i za ambiciju
jednog čovjeka da stvori Jugoslaviju po svom ukusu i po svojoj mjeri i da, kao
novi državotvorac, uđe u historiju.
Djedovi i očevi
neka slušaju svoje unuke i sinove i Srbija će biti spašena, i bijeda pobijeđena,
i mržnja sahranjena, i rat će da prestane. Ni hrvatskoj omladini se ne gine. I
tamošnju djecu su zlom otrovali ili nasilno mobilisali prošli ljudi iz prošlog
vremena. I tamo jedna luđačka i primitivna vlast strepi od mira. I tamo su na
sceni bolesne ambicije i suženi umovi.
Ko bi ratovao kad
bi oni koji ginu bacili oružje? Na bojnom polju ih, sigurno, ne bi zamijenili
oni koji su rat režirali.
Jedno, kao pisci,
obojica moramo da znamo. Naše knjige nas nikada neće amnestirati od krivice za
ono šta smo činili, a nismo smeli da činimo, i za ono što nismo činili, a
morali smo da činimo.
(“Politika”
i “Borba”, 31. jul 1991.)
(TBT, nedeljnik)