ANALITIKA
Iran, Sirija, Rusija, Izrael-Palestina: francuska
diplomatija izgleda kao prirepak na brodu američkih neokonzervativaca. Reagirajući
veoma oštro na medijski najznačajnije događaje, njen odgovor se najčešće svodi
na vojne intervencije i moralne lekcije
Piše: Dominique de Villepin, thebosniatimes.ba
Francuska se osjeća pomalo nesigurno u pogledu
svog trenutnog mjesta u svijetu i u iskušenju je da izvrši vanjskopolitički
zaokret: od degolističkog isticanja nezavisnosti, uticajnosti i ravnoteže ka
pristupu koji je militaristički, moralistički i okcidentalistički. Ako je
Francuska militaristički nastrojena, nije to zato što često pribjegava vojnim
intervencijama (u Libiji, Maliju, Centralnoafričkoj Republici i Iraku), već
zato što ima vodeću ulogu u njima, makar bila i jedini učesnik, i to bez
odgovarajuće strategije. Vojna intervencija često uspjeva u tome da osjećaj
bespomoćnosti zamjeni privremenim osjećajem pobjede: umjesto nekadašnjih ratnih
priča, medijske reportaže stvaraju još veći spektakl patnje.
Opravdanje za takvu politiku glasi: moralno je
tako postupiti. Svi mogući odgovori na krizu svode se na osudu, sankcije i
isključivanje. Moralizovanje ispunjava prazninu u kojoj je nekad bila
diplomatija, s obzirom na to da je u demokratskom uređenju teže primorati ljude
da prihvate tajnovitost i pravdanje postupaka pomoću krupnih nacionalnih
interesa. Razgovaramo samo sa onima koji su nam nalik, a ostale, poput Irana i
Rusije, odbacujemo iako ih to može odvesti u još veće zatvaranje i
autoritarnost.
Ovakav moralni pogled na svijet vodi porijeklo iz
okcidentalizma koji je došao na mjesto ideologije francuske izuzetnosti kada je
riječ o opravdanjima. U Francuskoj mnogi smatraju da su ispostava civilizacije
na umoru i svojevoljno se svrstavaju sa SAD, kao „predvodnikom slobodnog svijeta”,
čije želje mogu samo da nagađaju. To je povratak stavu koji je Francuska imala
u vrijeme socijalističkog premijera Gi Molea (1956/57), Suecke krize i
atlantskog svrstavanja, i produžetak odgovora Treće republike na krizu u Fašodi
iz 1898. godine, u okviru francusko-britanskog nadmetanja u Africi, ili
reakcije Drugog carstva na Krim sredinom 19. vijeka (1). Svako doba ima svoje
načine prikrivanja tišine ispraznom retorikom. Političari se tu ne računaju
mnogo. Svi naredni momenti liče na trenutke egzistencijalne sumnje – gubitak
Alzas-Lorene 1870, poraz 1940. i muke dekolonizacije. Francuska je osjetljiva
nacija kojoj nikad nije bilo lako da razluči svjetske probleme od vlastitog
propadanja.
Kolektivni strah današnjice je globalizacija.
Francuski gubitak samopouzdanja izvire iz osjećaja nemoći. Evropske integracije
znače dovođenje u pitanje nacionalne suverenosti, a globalizacija lišava
ekonomske vlasti jednu zemlju koju je oblikovala merkantilistička politika.
Demokratiji kojom upravljaju mediji najviše odgovaraju inertnost, interesne grupe
i sterilno stanje izazvano dvopartijskim sistemom. Francuski manjak
samopouzdanja ima veze i sa promjenama kojima se, izgleda, ne može upravljati –
način života se korjenito izmijenio u posljednjih četrdeset godina usljed
slabljenja porodičnih, vjerskih i društvenih struktura pred nastupanjem
individualizma i konzumerizma. Stanovništvo Francuske danas, zahvaljujući
migracijama, otjelovljuje raznolikost cijelog svijeta, ali i njegove sukobe.
Sumnja potiče i iz težine prošlosti u svijetu u kome historija gubi na značaju;
Francusku koči nasljeđe kojim se ponosi, mada sramna sjećanja robovlasništva,
kolonizacije i kolaboracije daju materijala i za mržnju prema njoj.
Višepolarni svijet
Tragedija je tim veća što više radikalne globalne
promjene zaoštravaju pitanja identiteta i mijenjaju sve uloge. Kako svijet
postaje višepolaran, nove velike sile zauzimaju svoje mjesto, iako su to često
stare nacije koje su prošle poniženja i više nemaju namjeru da daju ni pedalj
zemlje: Kina u sukobima oko Južnog kineskog mora (vidi tekst Didijea Kormorana
u br. 12 srpskog izdanja LMD), Rusija u istočnoj Ukrajini i bivšim sovjetskim
republikama, a Indija u Kašmiru.
Globalizacija u digitalnom dobu uvećava obim
interakcija i međuzavisnosti, ali i slabi nacionalne države i ostavlja ih na
milost i nemilost rasnoj, verskoj, jezičkoj ili grupnoj histeriji, kao što je
islamizam, evropski populizam ili kineski i japanski ultranacionalizam. Mnogo
je propalih država – Libija, Irak, Sirija – i onih koje su na ivici propasti, a
zajedničko im je to što su izazov za poredak koji se smatra zapadnim.
Suverenitet, kao temelj identiteta države, sve
više slabi, što povratno ugrožava međunarodno pravo. Sjedinjene Američke Države
su ga jednostrano prekršile 2003. godine, pozivajući se na moralnu odgovornost
da štite druge i uzrokuju promjenu režima. Rusija je učinila isto na Krimu,
pozivajući se na samoopredeljenje naroda Ukrajine. Suverene države više nemaju
monopol na vlast – danas moraju da se nadmeću sa ogromnim multinacionalnim
korporacijama koje igraju po svojim pravilima, kao i sa raznim NVO,
organizovanim kriminalom i transnacionalnim aktivističkim organizacijama poput Wikileaksa
i Greenpeacea. Živimo u nepredvidivom svijetu bez pravila.
Francuska ne smije više da se bavi svojim mjestom
u lancu ishrane – tj. mjestom u Savjetu sigurnosti UN i atomskim naoružanjem –
već treba da jača svoju ulogu zastupnika, sagovornika i posrednika. Francuski
identitet ne treba da se zasniva na odbrani postojećeg poretka, već na jasnoj
svijesti o potrebi izgradnje opšte zajednice u kojoj je svaki život važan.
Snaga Francuske leži u njenoj otvorenosti prema svijetu, frankofonoj zajednici
i kulturnim doprinosima. To znači da francuska vanjska politika treba da
postane diplomatija koja stvara mreže među lokalnim zajednicama, obrazovnim
ustanovama i naučnim institutima. Drugim riječima, radi se o demokratskoj
diplomatskoj misiji koja odnose među državama dopunjuje odnosima među ljudima.
Nije dovoljno reagirati
Rješavanje kriza mora biti glavni zadatak, jer
puko reagovanje na njih nije dovoljno. Kada smo suočeni sa teškim situacijama –
od Treće intifade do nasilja u Ukrajini – treba da potežemo ona često
zaboravljena politička pitanja, kao što je položaj Tuarega u Maliju ili sunita
u Iraku.
Napuštanje politike nagonskih reakcija zahtjeva
nove metode i načela: poštovanje međunarodnog prava, uprkos svim njegovim
nedostacima; upotreba sile samo u krajnjem slučaju; isticanje regionalnih
igrača kao najodgovornijih. Stvar je u tome da se politika stavi na prvo mjesto,
a iz toga slijede dijalog (pa i sa onima sa kojima se ne slažemo) i poštovanje
procesa koji se tiču vremenskih rokova, kontakta i kompromisnih rješenja. Ipak,
specifično francuski doprinos u svijetu koji uvažava samo kratkoročne poteze
upravo je u tome da se uzmu u obzir historija, geografija i kultura.
U Iraku i Siriji, Islamska država (ID) djeluje
kao oportunistička pojava sa totalitarnim težnjama, primajući u svoje redove
sunite zastrašene šiitskim milicijama, koja je u ruševinama Bliskog istoka
izvojevala sebi teritoriju koristeći islam za vlastiti račun. Stoga je rat
protiv terorizma krupna greška koja samo legitimizuje ID jer joj omogućuje
vidljivost na svjetskom nivou, jača podršku koju ima među sunitima i oslobađa
odgovornosti regionalne sile koje imaju svoje planove.
Potrebna je dugoročna strategija borbe protiv ID
koja bi joj, na prvom mjestu, prekinula tokove novca od prodaje nafte i šverca,
kao i pristup finansijama iz Zaliva, potom, vazdušnom podrškom Kurdima u Iraku
i Siriji, Jordancima i Libancima, spriječila njeno dalje širenje, i koja bi,
naposljetku, omogućila političku izolaciju ID i tako je lišila bilo kakve
podrške. U Iraku, to znači da nije dovoljna samo vlada nacionalnog jedinstva,
već i ustavna reforma koja bi sunitima omogućila pristup većem broju vojnih i
državnih položaja. U Siriji, to znači kraj građanskog rata posredstvom
postepenih političkih promjena, uz jake garancije međunarodne zajednice i
mogućnost intervencije. U svemu tome neophodno je organizovanje regionalne
konferencije na kojoj bi sudjelovali Iran, zaljevske monarhije i Rusija.
Ukrajinska kriza
Ukrajina zavisi od Rusije u pogledu gasa, a od
Evrope u pogledu trgovine, i toliko je podijeljena da je maltene propala
država. Šta su pokazale „evromajdanske” demonstracije (2) u Kijevu?
Pokazale su da je ljudima dosta korumpirane elite, privredne stagnacije i
neefikasne vlasti. Spas su potražili u tješnjim vezama sa Evropom, ne
odbacujući Rusiju. Međutim, takvo tumačenje ne uzima u obzir nepovjerenje
između Rusije i Zapada, koje se samo uvećalo nakon „narandžaste
revolucije” iz 2004. i gasnog rata iz 2009. godine.
Sa druge strane, posljedice tog nepovjerenja su
još veće usljed postupaka SAD i podjela u Evropi. Sporazum o pridruživanju
između Ukrajine i Evropske unije, koji je loše predstavljen i samo je pojačao
rusku bojazan o proširenju NATO-a, ispostavio se kao neprihvatljiv Rusiji koja
se osjeća poniženo nakon raspada SSSR-a i traži simboličku osvetu. Ukrajina je
isuviše važna da bi ostala na nivou zamrznutog sukoba. Jedini put naprijed,
kako sam i rekao predsjedniku Putinu, jeste u nastavku dijaloga u novoj
kontakt-grupi čije bi stalne članice bile Ukrajina, Rusija, Njemačka, Francuska
i Poljska – kao i UK i SAD. Takva grupa bi mogla postepeno da pregovara o
ustavnoj reformi, vojnoj neutralnosti, ekonomskom oporavku i administrativnim i
pravnim reformama u Ukrajini.
Osim toga, treba nam i vizija koja se tiče borbe
sa krizama budućnosti. Bliski istok već skoro trideset godina preživljava krizu
modernizacije, u kojoj su se sekularni, postkolonijalni nacionalisti
sukobljavali sa islamistima koji odbacuju zapadnu modernost, kao i sa mlađim
slojevima srednjih klasa koji žele demokratska prava, jednakost šansi i
otvorenost ka svijetu. Evropa i Bliski istok se određuju prema svojim
suprotnostima. Nedosljednost Evrope je pogoršala stanje u Sjevernoj Africi i na
Bliskom istoku, s obzirom na to da je stajala na stranu čas revolucionara
„arapskog proljeća”, čas autoritarnih režima zbog straha od islamista.
Tranzicija u regionu može biti samo duga i teška. Evropski ekonomski i
politički doprinos morat će da premaši obećanja „Dovilskog partnerstva sa
arapskim zemljama u tranziciji”, koja pritom nisu ni održana (3). U tome
su za Francusku ulozi naročito visoki, s obzirom na to da dio njenog
stanovništva čine i oni koji potiču iz Severne Afrike i koji pamte alžirski rat
za nezavisnost.
Ne možemo da stojimo po strani dok
izraelsko-palestinski sukob ugrožava čitav region. Međunarodna zajednica je
dvije decenije održavala iluziju pregovora o dvodržavnom rješenju, iako je to
sve manje izvodljivo – kako u glavama ljudi tako i u stvarnosti – zbog
palestinskog terorizma i izraelske izgradnje naselja u palestinskim oblastima.
Nakon izraelskog bombardovanja Gaze 2014. godine, krajnje je vrijeme da se
međunarodna zajednica dovede u položaj sa koga može da nametne mir prihvaćanjem
palestinskog članstva u Međunarodnom krivičnom sudu, potpunim priznanjem
Palestine u UN i mirovnim planom na osnovu sporazuma iz Osla, kog bi se
pridržavale sve strane, uz stavke koje pokrivaju međunarodnu intervenciju i
upravljanje.
„Politika na prvom mjestu”
Afrika je za Francusku drugi ključni region, koji
će do 2050. godine imati stanovništvo od dvije milijarde – zato je u pitanju
glavno mjesto svjetskog demografskog rasta – od kojih će mnogi govoriti francuskim.
Francuska sada dozvoljava drugim silama da učestvuju u afričkom ekonomskom
oporavku, a svoju nekoherentnu politiku zasniva na vojnoj intervenciji. Treba
da stavimo „politiku na prvo mjesto” i zagovaramo – i zaista podržavamo –
stvaranje vlada nacionalnog jedinstva, ustavne garancije za manjine i političku
opoziciju i dobro upravljanje.
Nadolazeći strateški sukob između SAD i Kine će
se odigrati u Aziji, čak i ako bude ublažen njihovom međusobnom ekonomskom
zavisnošću. Trgovinski sukob između TTIP (Transpacifičkog partnerstva), u kome
su SAD glavni igrač, i Regionalnog ekonomskog partnerstva (RCEP), koje drži
Kina, obuhvata skoro polovinu svjetskog stanovništva i trgovine (4). Sjedinjene
Američke Države i Kina budno motre jedni na druge, a američkoj bisernoj ogrlici
suprotstavlja se pomorski put svile.
U igri su i neriješeni regionalni sukobi, najprije
usljed bolnih kineskih iskustava sa Japanom i nacionalizma u Južnom kineskom
moru koji raspiruje režim koji bi da sačuva jedinstvo uprkos sve sporijem
rastu. De Gol je ponovo uspostavio diplomatske odnose sa Kinom 1964. i
Francuskoj dao privid različitosti, ali koliko će to potrajati? Francuska ne
smije da krene putem SAD, već treba da iskoristi prednosti Kine koja se otvara
ka svijetu i hoće da preuzme veću odgovornost (u pogledu epidemije ebole,
globalnog zagrevanja i borbe protiv terorizma).
Šta može Francuska
Umjesto da živi fantaziju vlastite prošlosti,
Francuska mora da bude ono što jeste – demokratija u svijetu u kome se
demokratija ne smije uzimati zdravo za gotovo; evropska zemlja u Evropi čija
sudbina nije izvjesna; univerzalistička kultura u svijetu koji je izgubio dodir
sa univerzalnim. Jezgro Francuske je ideja napretka, nastala na osnovu dva
vijeka pronalazaštva, preduzimljivosti i složenog društvenog modela. Francuska
vizija kulture temelji se na progresu, na viziji o unapređenju života putem
razvijanja umetnosti i nauke. Iz naše vere u progres sledi odbacivanje
postojećeg reda i jalovog nereda.
Manjak samopouzdanja Francuske nije nikakvo iznenađenje
otkad je napredak tehnologije smijenio napredak čovječanstva, kultura postala
nasljeđe ili roba, blagostanje ekonomski imperativ, a liberalna demokratija
jedini horizont. Moramo se vratiti na put napretka, kako u nacionalnim, tako i
u internacionalnim okvirima.
To znači napredak evropske ideje. Ako se evropski
progres zaustavi, Evropa će propasti. Evropa se ne širi i ne produbljuje već se
raspada usljed krize eura. Ona čuva svoje granice, zastrašena nestabilnim ili
autoritarnim susjedima. Evropljani ne pristaju na briselske regulative jer im
nedostaje demokratskog legitimiteta. Poslijeratni odnos Francuske i Njemačke
mora da se promjeni, s obzirom na to da je Njemačka sada ponovo jedinstvena i
ojačana ekonomskom moći i proširenjem EU ka istoku. Njemačka je sada prirodno
središte evropskog ekonomskog prostora, ali ne želi da preuzme političko
vodstvo. Već dugo sam zagovornik francusko-njemačkog saveza i usklađivanja
politike, institucija i zakonodavstva, što bi moglo da počne sa jedinstvenim
tržištem rada i praksa, kojem bi se mogle pridružiti i druge zemlje, tako
čineći jezgro Evrope integriranih krugova: evrozone, Evropske unije i
panevropskog prostora koji povezuje Evropu sa Rusijom, Turskom i Sjevernom
Afrikom, a sve kako bi se uvećala naša težina u višepolarnom svijetu.
Evropa ima sredstva koja su joj neophodna za
izlaženje iz deflatorne spirale, ali to zavisi od volje Evropske centralne
banke, rasta nadnica u Njemačkoj i evropske infrastrukture i plana za ulaganje
u inovacije. U tome su najvažniji poresko usklađivanje – naročito poreza na
kapital – i društveno usklađivanje, u šta spada i osiguranje za nezaposlenost
mlade radne snage na nivou cele EU. Osnivanje Evropskog univerziteta u svakoj
zemlji bi omogućilo postepenu integraciju i obrazovnog sektora. Mora postojati
komisija koja u cjelosti odgovara Evropskom parlamentu, ili predsednik Saveta
Evrope koji se bira na opštim izborima – drugim riječima, moraju postojati
prave garancije evropske demokratije.
Evropa ne može imati uticaj na svjetskom nivou
bez zajedničke vanjske i odbrambene politike. Treba raditi na pragmatičnim
idejama poput zajedničke politike naoružanja i zajedničke komandne strukture
koja bi bila nezavisna od SAD, čiji se interesi polako razlikuju od evropskih
kako se okreće Aziji. NATO je prepreka: usprotivio sam se ponovnom ulasku
Francuske u integrisanu komandu. Međutim, s obzirom na to da sada nije moguće
promijeniti tu odluku, jer bismo tako djelovali neodlučno, Francuska mora da
postavi svoje uslove: promjena relativne važnosti Evrope i Severne Amerike,
ravnopravna raspodjela poslova i odbrambeni karakter Organizacije.
Sve to i dalje ne rješava pitanje diplomatije za
demokratsko doba. Nova svjetska oligarhija, otuđena od naroda, kao i sve
moćniji autoritarni režimi koji se predstavljaju kao sklonište od globalizacije
(Rusija, Kina, čak i Erdoganova Turska), ugrožavaju demokratiju i slabe njenu
moć. Tako je ona lišena moći ka spolja (jer promjene vlasti i važnost javnog
mnijenja čine naše demokratije kratkoročnim, nestabilnim i moralizujućim) ali i
ka unutra, gdje ne istupa iz zadatih okvira i često je podređena novcu i
klasnoj moći. Zapadne demokratije su se 1989. prevarile kada su pomislile da su
dobile Hladni rat, iako je on iznutra dobijen upornošću disidenata, i vjerovale
su da su nepobjedive.
Nova demokratska diplomatija bi se oslonila na
prednosti naših demokratija, naročito u Evropi. Pokret Occupy, „arapsko
proljeće” i drugi pokreti su nedavno jačali prije svega zbog rastućih
srednjih klasa i ekonomske krize. Međutim, uspeli su samo u tome da sruše vlade
i režime u nekoliko zemalja koje se graniče sa Evropom. Iako to nije slučajno
tako, jer se radi o evropskim uticajima, ipak se pokazuje i nesposobnost Evrope
da podrži i usmjeri demokratske promjene koje se odigravaju u njenoj
neposrednoj blizini. Zašto smo se toliko ponosili ovim pokretima za
demokratiju, a u isto vrijeme zanemarivali takve pokrete na domaćem terenu? Djela
nam moraju govoriti više od svih tih lijepih riječi.
Diplomatija se u demokratskoj epohi ne može
zasnivati na tajnovitosti i logici interesa, pa zato mora koristiti pritisak
javnog mnijenja kao resurs. Da bi se vanjska politika potakla i izgurala iz
domena predsjedničkog hobija, treba razvijati neposrednu diplomatiju među
ljudima. Potrebno nam je još snage i jedinstva, i to preko nacionalnog savjeta
sigurnosti koji uključuje sve učesnike – potrebna nam je pluralistička
nacionalna debata. Naš život u nacionalnim okvirima određuje globalni kontekst
ekonomskog oporavka i ponovnog stupanja u svijet Francuske koja gubi svoj
ekonomski zalet, konkurentnost i samopouzdanje.
Upotrijebimo sve prednosti Francuske: kvalitetne
diplomatske službe, likeje u drugim zemljama, univerzitete i velike škole i naš
društveni model. Budimo vrijedni vlastite snage: Francuska mora biti zemlja
koja usmjerava, posreduje i omogućuje, zemlja ekonomske inovacije, društvenog i
humanog razvoja, zemlja kulture i otvorenosti.
/Dominique de Villepin je bivši francuski
degolistički premijer/
(TBT, Le Monde)