KOLUMNA
Jedna pozitivna strana nedavnog puča jeste da je uspio,
nakon godina razdvajanja, ujediniti turske demokratske političke stranke oko
zajedničkog cilja štićenja demokratije od budućih unutarnjih prijetnji
Piše: Carl Bildt, thebosniatimes.ba
Istanbul, grad na zapadu Turske, jedan je od najvećih
evropskih gradova. Kao Konstantinpol bio je centar Rimskog i Bizantijskog
carstva, a nakon što je okupiran i preimenovan od strane Mehmeda II 1453., bio
je glavni grad Osmanskog carstva skoro 500 godina.
Kroz svoju historiju grad koji na zapadnoj strani Bosfora
dijeli Evropu i Aziju bio je epicentar odnosa između geopolitičkog Zapada i
Istoka. Istanbul će vjerovatno zadržati tu ulogu uzimajući u obzir važnost
odnosa između većinski kršćanske Evrope i velikog islamskog svijeta.
Turska država je iznikla iz ruševina Osmanskog carstva, a
njen politički život često je bio nestabilan, isprepleten sukobljavajućim
vizijama i težnjama, uspjesima i padovima. Ipak, u protekla dva stoljeća,
reformatori koji teže da moderniziraju Tursku svoju inspiraciju nalazili su u
Evropi.
To je sigurno radio prvi predsjednik ove države, Mustafa
Kemal Ataturk, koji je uspostavio autoritarne reforme 20.-ih i 30.-ih godina
kako bi sekularizirao zemlju, a isto to vrijedi i za Recepa Tayyipa Erdogana
koji se u proteklih trinaest godina, prvo kao premijer a onda i predsjednik,
istakao kao važna ličnost na svjetskoj sceni.
Erdogan i njegova stranka (AKP) uložili su prvu deceniju
svoje vladavine uspostavljajući zadivljujuću ekonomiju i, da, demokratske
reforme. Turska je ispunila dosta više uslova za moguće članstvo u EU – proces
koji je jačao njihovu motivaciju da napreduju u demokratskim reformama. Nada da
će ova zemlja napokon prevazići historiju isprekidanu vojnim diktaturama počela
je jačati.
Međutim mnogo toga se promijenilo u posljednjih par godina.
Pregovori za ulazak Turske u EU su skoro sasvim zaustavljeni, dijelom
zahvaljujući otvorenom neprijateljstvu nekih članica Unije. Motivi iza te
mržnje su različiti ali je ishod isti – otuđivanje Turaka koji se sada osjećaju
odbačeno od Evrope u kojoj su nekoć tražili inspiraciju. Nije začuđujuće što
neki Turci sada traže inspiraciju i priliku u drugim zemljama. Štaviše,
situaciju unutar Turske se pogoršala posljednjih godina jer tursko društvo postaje
opasno podvojeno pod utjecajem eskalirajućih sukoba u Siriji i Iraku. Prijetnje
od kurdskih pobunjeničkih grupa ponovo su izašle na vidjelo nakon dugog
primirja, a Daesh je pokrenuo niz terorističkih napada u Istanbulu i Ankari.
Činjenica da je Turska prihvatila skoro tri miliona izbjeglica pod ovakvim
uslovima dokazuje koliko je jaka ova zemlja.
Turska politika od 2013. pati i zbog nemilosrdnog i
razarajućeg tihog građanskog rata između AKP-a i njihovih nekadašnjih saveznika
u Gulenovom pokretu.
AKP i Gulenovci su donedavno bili ujedinjeni s ciljem da
smaknu kemalističku „Duboku državu“ – navodnu mrežu antidemokratskih
nacionalističkih špijuna koji su se uvukli u državne sigurnosne strukture s
misijom da očuvaju Ataturkovu sekularnu viziju.
Tihi rat dobio je glas nakon propalog vojnog udara u julu za
koje mnogi smatraju da je bio organiziran od strane Gulenovih snaga, iako sam
Gulen odbija te optužbe. Da je udar uspio, Turska bi vjerovatno ušla u
beskonačni građanski rat, a sve nade za demokratijom bile bi ugašene.
Jedna pozitivna strana nedavnog puča jeste da je uspio,
nakon godina razdvajanja, ujediniti turske demokratske političke stranke oko
zajedničkog cilja štićenja demokratije od budućih unutarnjih prijetnji.
Manjak empatije za Tursku na Zapadu tokom ovog traumatičnog
perioda je zapanjujući. Nema zemlje na Zapadu kojoj je u cilju da se nakon
svega ovoga Erdogan prvo sastaje sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Nikoga ne treba čuditi da Turska pokušava smaknuti Gulenovce
s njihovih funkcija. Svaka država suočena s pobunjenicima unutar zemlje
napravila bi isto. Da se razumijemo, ne trebamo ignorirati zloupotrebu zakona
nakon udara, ali se moramo zamisliti u poziciji turske vlade. Teško je u ovom
momentu znati da li vlada hapsi previše ili premalo ljudi, ali bilo koja greška
će dovesti do novih problema.
Ako ništa, visoki zvaničnik Turske na sastanku sa Generalnim
sekretarom Vijeća Evrope Thorbjørn Jaglandom obećao je da će Turska kao članica
Vijeća ispoštovati vladavinu zakona.
Turska je na historijskoj raskrsnici ali je još rano reći u
kojem se pravcu kreće. Ako se stare težnje ka polarizaciji i autoritarizmu
nastavi, zemlja će možda doseći prijelomnu tačku. Ali ako nacionalno
ujedinjenje zasnovano na zajedničkih težnjama ka demokratiji prevlada, turska
politička klima će se popraviti, otvarajući vrata za nove mirovne pregovore sa
Kurdima, nastaviti progresivne političke reforme i stvoriti nove nade za buduću
integraciju sa Evropom.
I nemojte se zavaravati: odnos Zapada prema Turskoj je
važan. Zapadne diplomate morale bi ojačati odnose sa Turskom da bi osigurale
ishode kakvi oslikavaju demokratske vrijednosti i koji su u interesima obje
strane.
Demokratska i evropska Turska mogla bi biti most preko kojeg
se u muslimanski svijet donose reforme i modernizacija, a otuđena i autoritarna
Turska mogla bi dovesti do sukoba i razdora sa istokom Evrope. Dešavanja na
Bosforu će utjecati na sve nas.
(TBT, Project Syndicate)