ANALITIKA
Nema razloga da Rusija ne bude sretna s rezultatom
neuspjelog puča. Erdogan, snažniji nego ikad, gnjevan je na Sjedinjene Države i
olahko razoružava vojsku svoje zemlje. Oba scenarija stvaraju savršenu priliku
za Rusiju
Piše: Nick
Danforth, thebosnitimes.ba
U vrijeme teške krize tursko-američkih odnosa, turski
predsjednik odletio je u St. Petersburg kako bi se sastao sa predsjednikom
Rusije. Kako su obojica entuzijastično izjavili, sastanak će zasigurno otvoriti
nove puteve za izgradnju odnosa između ove dvije zemlje. Ali bez obzira na
nadanja i strahove posmatrača, nema razloga da se očekuje da će ovaj susret
polučiti velike promjene u vanjskoj politici Turske.
Nakon pokušaja vojnog udara u Turskoj državni mediji su
odmah uporedili entuzijastičnu podršku Rusije turskoj vladi sa suzdržanom
reakcijom zapadnjačkih političara i medija. Ruski predsjednik Vladimir Putin je
16. jula nazvao Erdogana, a ruske novine pustile su (lažnu) priču o ruskoj
obavještajnoj službi koja je spasila Erdoganov život upozorivši ga na vojni
udar. U međuvremenu, američki predsjednik Barack Obama ga nije nazvao do 19.
jula, a dotad su svi turski mediji već progurali (lažnu) priču kako je
Washington organizirao neuspjeli udar.
Naravno, nema razloga da Rusija ne bude sretna s rezultatom
neuspjelog puča. Erdogan, snažniji no ikad, gnjevan je na Sjedinjene Države i
olahko razoružava vojsku svoje zemlje. Oba scenarija stvaraju savršenu priliku
za Rusiju.
Na sastanku u Moskvi, 2. decembra 2015., na ekranima iznad
službenika ministarstva obrane listaju se satelitski snimci. Rusko ministarstvo
obrane izjavilo je da posjeduju dokaz da je turski predsjednik Tayyip Erdogan i
njegova porodica sticali korist od krijumčarenja nafte iz dijelova Sirije i
Iraka koji se nalaze pod kontrolom ISIS-a.
Ljudi u AK Partiji koji vjeruju da Sjedinjene Države kuju
zavjeru da svrgnu Erdogana mogli bi pomisliti da je ruska podrška izuzetno
vrijedna čisto radi političkog opstanka. A što se tiče vojske, hapšenje i
otpuštanje stotina visoko pozicioniranih oficira i na hiljade drugih pripadnika
oružanih snaga će još više zakomplicirati već našpanovanu stratešku situaciju
Turske. Već duže od godinu dana, turska vojska se bori protiv kurdskih
pobunjenikadok su pobunjenici u Siriji, podržani od strane Turske, suočeni s
preprekama ISIL-a, formacija sirijskih Kurda i sanga Assadovog režima.
I prije 15. juna Ankara je počela sređivati regionalne
odnose. Pristupajući razgovorima s Rusijom i Izraelom u posljednjim mjesecima,
turska vlada je pokušala izvući se iz izrazito izolirane pozicije, upućujući
mirovne signale čak i Assadovom režimu. „Assad je u suštini ubica,“ rekao je
visoki zvaničnih AKP-a. „Ali on ne podržava kurdsku autonomiju.“
Ali bez obzira na ove političke i strateške poteze, sukob
interesa ograničava mogućnosti obnavljanja odnosa Turske i Rusije.
Nekoliko puta tokom Hladnog rata turski lideri pokušali su
poboljšati zategnute odnose sa Moskvom. Kasnih 50.-ih Adnan Menderes, čovjek
koji je Tursku uveo u NATO, poprilično ubjedljivo je odigrao na kartu Rusije kada
je došlo do sukoba oko američke finansijske pomoći. 1970.-ih, premijer Bülent
Ecevit pokušao je zbližiti Tursku i Sovjetski Savez nakon sukoba s Washingtonom
zbog problema proizvodnje opijuma u Turskoj i Kipru. Njegova ljevičarska
politika učinila je da taj potez izgleda još iskrenije. Ali čim bi Sovjetski
Savez postao prijetnja turskoj sigurnosti, svaki turski lider povukao je
granicu zbližavanja sa susjedima na istoku.
U suštini, Ankara je bila u najboljim odnosima sa Moskvom
kada je Rusija bila na dnu – tokom 20.-ih i 30.-ih godina. Nakon Prvog
svjetskog rata, Mustafa Kemal Atatürk koristio je boljševičko oružje da bi
porazio evropske kolonijalne sile čiji je cilj bio okupirati Anadoliju. Tako je
Sovjetski Savez postao savezna anti-imperijalistička sila i izvor novih ideja
za državnu ekonomiju. Ali odnos je uvijek zavisio od toga da li nakon stoljeća
konflikta sa Osmanskim carstvom Rusija predstavlja prijetnju za egzistenciju
Turske.
Kao zaključak, za sve one koji se boje da će se
antizapadnjačka Turska udružiti sa Rusijom postoji jedna smirujuća činjenica –
što Rusija postaje agresivnija, to su manje šanse da će postati saveznik
Turske.
Najbolji primjer toga jesu tenzije u Siriji. Izgleda da
Moskva smatra da će se odnosi sa Ankarom poboljšati kada se ta vlada odrekne
interesa u Siriji i prihvati Assadovu pobjedu. Na press konferenciji nakon
sastanka, Putinov jedini komentar o Siriji bio je da se „demokratska promjena
postiže samo demokratskim putem,“ odnosno kritika na tursku strategiju
podržavanja anti-Assadovih snaga u ime sirijske demokratije. Čini se da ruska
vlada čeka da nakon vojnog udara Turska promijeni svoju taktiku u Siriji i
smanji broj svojih pijuna. Unilateralni ustupci Turske nisu dovoljni za
osnaživanje dugotrajnih odnosa. Posebno ukoliko anti-Assadovi pobunjenici budu
dovoljno sposobni u borbi protiv režima u sjevernom dijelu Sirije, prilike da
će Rusija obnoviti odnose sa Turskom će ovisiti o njenoj volji da ponudi
stvarne ustupke Ankari unutar i u okolini Halepa, kao i u slučaju sa sirijskim
Kurdima.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Esma Latić )