Piše: Junaid S. Ahmad, thebosniatimes.ba
Čak i u vrijeme dok se Pakistan bori s posljedicama teških poplava, mnoštvo ljudi nastavilo je izlaziti na ulice kako bi se zalagalo za radikalne promjene. Atentat koji se desio početkom ovog mjeseca na bivšeg premijera Imrana Khana na jednom od ovih protesta dovela je zemlju do prekretnice.
Danas je Khanova popularnost kao političkog vođe na vrhuncu – i upravo je to razlog zašto je sada u nevolji. Smijenjen je sa funkcije u aprilu nakon što mu je izglasano nepovjerenje koje su mu izrežirali politički protivnici, on je pokazao neumornu odlučnost da im uzvrati.
Ono što je uslijedilo može se nazvati historijskim događajem. Pakistan je doživio da mnogi civilni političari budu svrgnuti s vlasti šutke, kada su obični građani bili prilično ravnodušni prema takvim intrigama elita. Prokletstvo nacije je bilo to što su ponekad civilni političari na vlasti i njihovo očito pljačkanje zemlje zapravo učinili da vojna vladavina izgleda bolja, ili u najmanju ruku ništa gora od njih.
Khanovo svrgavanje izazvalo je bijes među velikim segmentima stanovništva, koji su vjerovali da je “Khanov eksperiment” sada mrtav. Njegova odluka da uzvrati je iskreno čudesna u zemlji u kojoj su bogatstvo i moć tako opsceno monopolizirani od strane civilne i vojne elite koje preziru Khana.
Širom zemlje, Khan je održavao skupove kako bi osnažio stanovništvo koje bi inače moglo pasti u očaj zbog obnove starog političkog poretka. Na ljetim vrućinama i razornim poplavama, Khan se nije pomaknuo ni milimetar od svog jednostavnog osnovnog zahtjeva: da zemlja održi izbore kako bi se odredilo ko treba vladati zemljom.
Očajnički traži promjenu
Ipak, ono što izgleda kao prilično banalan zahtjev je anatema za tradicionalne glavne političke stranke. Posebno pakistanska muslimanska liga (N), čiji je lider Shehbaz Sharif imenovan za premijera bez mandata naroda, u paničnoj je situaciji. Dugo je navikla da dominira najmoćnijom i najmnogoljudnijom pokrajinom u zemlji, Pendžabom, koju je na dopunskim izborima u julu preuzeo Khanov pakistanski Tehreek-e-Insaf (PTI).
Uspon Khanovog PTI-a nije bio mali podvig, jer je relativno mlada stranka razbila uporište dvostranačkog duopola koji je decenijama dominirao političkim životom zemlje. Jasno je da Pakistanci očajnički žele promjene.
Pakistanske vladajuće elite pokušale su gotovo sve da obuzdaju ovaj trend, nastojeći zabraniti glasanje Pakistanaca u inostranstvu, koji velikom većinom podržavaju Khana. Policija je Khana napadala apsurdnim optužbama za “terorizam”, a državna izborna komisija ga je nedavno diskvalificirala iz učešća na izborima. Umjesto da se bavi ogromnim društvenim i ekonomskim problemima s kojima se Pakistan suočava, režim je očigledno fiksiran na uništavanje Khana.
Ali vlada nije jedini igrač u ovoj sagi. Khan uživa široku podršku u redovima pakistanske vojske, što možda objašnjava zašto je snažno militarizirana država nacionalne sigurnosti toliko oklijevala da uguši narodne mase. Ako bi takva naređenja bila izdata, postoji realan rizik da bi se oružje vojnika moglo okrenuti u suprotnom smjeru, što bi izazvalo pobunu unutar vojske.
To su iste oružane snage koje su u protekle dvije decenije bile prisiljene da se žrtvuju i ginu za američki “rat protiv terorizma”. Do sada ih sigurno više privlači Khanovo obećanje da će biti prijatelj SAD-a u miru, ali ne i u ratu, nego bilo kakve nove naredbe koje bi vrhovna vojna komanda mogla smisliti u dogovoru s Washingtonom.
U međuvremenu, nezakonita pritvaranja, mučenja i ubistva dešavaju se pod nadzorom ove vlade. Novinar visokog ranga Arshad Sharif, koji je razotkrio korupciju u režimu, ubijen je prošlog mjeseca u čudnim okolnostima nakon što je pobjegao u Keniju. Pakistanske političke grupe su potpuno razotkrivene zbog svog licemjerja, laži i oportunizma.
Neizvesnost pred nama
U ovom trenutku možemo samo nagađati o motivaciji za atentat na Khana koji se desio prošle sedmice. Bio je ranjen u nogu, u, kako su njegove pristalice nazvali pokušaj atentata. Da je obučeni strijelac iz pakistanskih obavještajnih agencija htio ubiti Khana, vjeruju mnogi posmatrači, onda bi to bio ishod.
Umjesto toga, neki kažu da je pucnjava možda bila upozorenje za Khana i njegove pristalice, od kojih je jedan umro nakon što je zadobio rane u pucnjavi. Ali ovo objašnjenje izgleda slabo, jer cijeli svijet do sada zna da praktično ništa ne može odvratiti Khana od otvorenog sukoba sa silama, bilo u Islamabadu ili Washingtonu.
Bez obzira na motivaciju, ovo bi se moglo loše odraziti na Khanov zamah za promjenom. Bivši premijer je naglasio da njegovi skupovi i marševi moraju ostati mirni, i zaista, dosadašnje demonstracije su bile nevjerovatno disciplinirane.
Istovremeno, ne smijemo izgubiti iz vida veće geopolitičke igre moći koje su ovdje na djelu. Khan je optužio Washington da stoji iza zavjere da ga zadrži izvan centara moći. U vrijeme kada su SAD ponižene od strane svojih bivših marioneta – uključujući Saudijsku Arabiju i Indiju, koje su odbile da se slože s “novim hladnim ratom” koji SAD vode protiv Kine i Rusije – Washington očito želi da oživi odnose sa pakistanskom vojskom.
Khan nije revolucionarni socijalista, ali vjeruje da Pakistan ima pravo na održavanje vlastite nezavisne vanjske politike. Iz tog razloga, on će ostati prepreka Washingtonu.
Iako je ishod ove haotične situacije krajnje neizvjestan, jedna stvar je kristalno jasna: politička bitka koja se između Khana i ogromne većine Pakistanaca s jedne strane i moćne i bogate civilne i vojne elite (koju sponzorira Washington) s druge strane kulminira. Uprkos legitimnim kritikama na koji način je Khan vladao dok je bio na vlasti, progresivci moraju biti u stanju da shvate gdje su sada.
(TBT, MEE)