KOLUMNA
Zašto
u našoj tužbi protiv SR Jugoslavije/Srbije nikad nije korišten dokazni
materijal iz dokumenta Službe državne bezbjednosti Srbije koji sam 1989. godine
objavio u zagrebačkom tjedniku “Danas”, koji je bio pod oznakom “državne tajne”
i zbog čega je MUP Srbije podnio krivičnu prijavu protiv mene?
Piše:
Vlastimir Mijović, thebosniatimes.ba
Ivica
Dačić, ministar vanjskih poslova i Vučićev dopremijer, ujedno i višegodišnji
lider Socijalističke partije Srbije (SPS), na čijem čelu je zamijenio Slobodana
Miloševića, ovih dana je ocijenio da je Haški tribunal, presudom Radovanu
Karadžiću, priznao da nema krivice Srbije u genocidu i ratnim zločinima u ratu
u BiH 1992-1995.
“Nema
krivice Miloševića, SR Jugoslavije i Srbije, srušene su laži o genocidu i
ratnim zločinima koje su bile osnov za kažnjavanje Srbije i srpskog naroda.
Siguran sam da će kad tad doći vreme za priznanje, kao u slučaju Iraka, da je
Srbija bila napadana na osnovu lažnih i pogrešnih optužbi. Svjesno ili
nesvjesno, Haški sud je ovom presudom to već učinio”, saopćio je Dačić, a
prenijela agencija Beta.
Svako
se češe tamo gdje ga žulja. Srbija već dvije decenije pokušava da lažima skine
ljagu koja je na nju zasluženo pala zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, a
naročito zbog zločina koji su, u ime velikosrpskih nacionalističkih planova,
izvršeni nad desetinama hiljada civila, staraca i nejači.
Licemjerje
međunarodnog poretka, a dobrim dijelom i nesposobnost stručnog tima koji je
pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu zastupao tužbu BiH protiv SR
Jugoslavije/Srbije, doprinijeli su da Beograd bude amnestiran za ono što je
učinio. Odlukom pomenutog suda, iz februara 2007. godine, Beograd je oslobođen
optužbi za agresiju, zločine, genocid u Srebrenici…
U
tom smislu, Dačić je to logično uvezao sa presudom Karadžiću i izveo zaključak
da onda ni Milošević, inače nepobitni šef čitavog paklenog poduhvata, u Hagu ne
bi bio osuđen da proces nije prekinut njegovom smrću.
Slijedi
još samo zvanični zahtjev, valjda potpisan Vučićevom ili Nikolićevom rukom, za
izvinjenje Bosne i Hercegovine, odnosno svih onih koji tvrde da je naša država
bila izložena beogradskoj agresiji i zločinima, koji su kovani i dirigovani u
Miloševićevom kabinetu. Vjerovatno ćemo i nešto tako dočekati.
Mnogo
je razloga za sumnjičavost prema skoro deceniju staroj odluci Međunarodnog suda
pravde, koji nije dosljedno i pravno korektno protumačio činjenice koje su mu
predočene. Tome, međutim, moramo dodati još nešto, još važnije: neke optužujuće
činjenice i dokumenti uopšte nisu dospjeli do sudskog vijeća.
Ne
znam ko je i kako to spriječio ili propustio da učini, ali mislim da je ta
presuda mogla biti potpuno drugačija da je kao dokazni materijal prezentovan
jedan moj članak koji sam objavio 24. oktobra 1989-te u zagrebačkom tjedniku
“Danas”. Pod naslovom “Strogo kontrolisana republika”, u tekstu sam plasirao
navode iz jednog dokumenta Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, odnosno
njegove Službe državne bezbjednosti. U tom dokumentu, koji je nosio oznaku
STROGO POV. (DRŽAVNA TAJNA), opisuju se aktivnosti koje se u nekoliko
podrinjskih opština, s naše strane ove rijeke, pod dirigentskom palicom
zvaničnog Beograda, vođene na destabilizaciji BiH i na pripremi budućeg
oružanog napada na nju.
Zbog
objavljivanja tog dokumenta, što sam učinio s punom sviješću da činim krivično
djelo odavanja državne tajne, ali i osjećaja da od javnosti ne smijem da
sakrijem tako važne i opasne aktivnosti, MUP Srbije je protiv mene uputio
krivičnu prijavu Tužilaštvu u Zagrebu. Time su potvrdili vjerodostojnost
iznešenih podataka.
Zagrebačko
tužilaštvo se, međutim, oglasilo nenadležnim povodom te tužbe i uputilo
tužitelje na mjesto mog stanovanja, Sarajevo. No, tad su u Beogradu već imali
vremena da mućnu glavom, pa se nisu oglašavali s novom tužbom, kako bi se
kompromitirajući podaci o mutnim radnjama i njihovoj pripremi intervencije u
BiH zataškali.
No,
sjetila se toga, čini mi se 1999-te, Vasvija Vidović, advokatica koja je u Hagu
branila srebreničkog komandanta Nasera Orića. Pitala me da li bih došao u Hag
da svjedočim o navodima iz dokumenta označenog kao DRŽAVNA TAJNA. Pristao sam
bez dvoumljenja.
No,
nikad me u Hag nisu pozvali. Ni naš tim zadužen da brine o tužbi protiv SR
Jugoslavije/Srbije nije se zanimao za taj tekst niti za moje eventualno
svjedočenje. Na sve je pala paučina.
Zašto?
Na
to pitanje ne znam odgovor. Kad sam jednom prilikom za to upitao Vasviju
Vidović, ona mi je odgovorila nešto uvijeno, što nisam mogao da razumijem. No,
i danas dobro razumijem da bi navodi iz tog teksta, odnosno iz beogradske
službene zabilješke o djelovanju njenih agentura u Podrinju, bili važan dokaz
da je na BiH iz susjedstva vršena jedna dugo i pomno pripremana agresivna
operacija. Stoga pozivam one koji u BiH često pominju mogućnost obnove tužbenog
procesa protiv Beograda, sa novim dokazima, da se zainteresuju za taj moj tekst
i dokument s oznakom “državne tajne”.
Ja
sam spreman da svjedočim, kao što sam te 1989-te bio spreman na teške
posljedice i sudski progon, samo da bih javnosti stavio do znanja kakvi se
pakleni planovi u Beogradu kuju protiv BiH.
(Na
linku koji dodajem ovom tekstu možete pročitati obiman i kompletan tekst koji
je u novembru 1989-te objavio sarajevski magazin “Naši dani”. U njemu su
detaljno opisani događaji pokrenuti mojim tekstom “Strogo kontrolisana
republika” i pokušajima srbijanskog MUP-a i njihove Službe državne bezbjednosti
da mi, u dosluhu sa Miloševićevim pijunima u državnom i partijskom vrhu BiH,
dođu glave.)
https://issuu.com/magazinspektar/docs/nasi_dani
(TBT)