REPORTAŽA
Musem, godišnja
okupljanja Berbera i nomada krajem svakog maja u gradu Tan Tanu i obližnjim
naseljima na jugu Maroka, prilika su za upoznavanje sa najvećom vrućom
pustinjom na svijetu Saharom i ljudima koji u njoj žive
FOTO:
(Wikipedija)
Prema domaćinima,
Musem, koji bi kod nas zvali vašar, odvija se pod pokroviteljstvom kralja
Maroka Muhameda Šestog i najveći je u sjeverozapadnoj Sahari. U oko 800 šatora
napravljenih od kamiljih i konjskih dlaka smješteni su učesnici Musema,
pristigli iz raznih krajeva zemlje, susjednih država saharskog područja, i udaljenijih
sa Bliskog istoka. U poznatom gostoprimstvu žitelja ovog dijela Sahare uživaju
i strani gosti, političari, profesori, diplomate, novinari. Musem je obnovljen
2004, a naredne godine je Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje nauku
i kulturu (Unesko) tu manifestaciju proglasila za “remek-djelo usmenog i
nematerijalnog nasljeđa čovječanstva”. Od tada se Musem stalno obogaćuje
novim kulturnim sadržajima, izložbama zanatskih radova, predstavljanjem
običaja, narodnih nošnji, muzike i igara, večerima poezije. Priređuju se i trke
konja i kamila, te demonstracije borilačkih i ratničkih vještina žitelja ovog
dijela Sahare.
Organizator
Musema je Almugar fondacija na čijem je čelu Fadil Benaijaš, ambasador Maroka u
Španiji i blizak prijatelj kralja Muhameda Šestog. Ambasador Benaijaš tumači da
je Musem postojao stotinama godina. “Predstavljao je mjesto sastanka
nomadskih plemena Sahare koja su dolazila iz dijelova južnog Maroka i Alžira,
Malija, Senegala, Mauritanije… Dolazili su da podjele svoje kulture i
tradicije.” Grad Tan Tan je udaljen 900 kilometara na jug od marokanske
poslovne prijestolnice Kazablanke. Sa sjevera do Tan Tana vodi nacionalni
auto-put broj Jedan (N1), iz Gulmima, glavnog grada regiona Gulmim-Es Semara i
uz rijeku Dra, koja je sa 1.100 km, najduža u Maroku. Od Gulmima počinje kotao
pustinje Sahare i 130 km do Tan Tana je upečatljivo samo zbog sumorne praznine
i tvrde hamade, ravne okamenjene zemlje bez ijednog prirodno izniklog stabla
drveta.
Život u Sahari
određuju surovi zakoni pustinje koja se prostire na 9,4 miliona kvadratnih
kilometara i oskudne padavine, koje su prema godišnjem prosjeku veoma niske na
sjevernim i južnim obroncima, a gotovo nepostojeće u centralnim i istočnim
dijelovima. Život je težak i gustina stanovništva je najniža u svijetu. Ljudi
koji naseljavaju ovaj prostor zovu se Beduini, koji su znani i kao
“stanovnici pustinje”. Beduini su naviknuti na teškoće pustinje.
Stanovnike zapadnih dijelova Sahare zovu i Sahravi. Sahravi su gostoljubivi,
druželjubivi i solidarni. Nomadska plemena u saharskom dijelu Maroka
predstavljaju uporišta saveza, međusobno se ujedinjujući u zajednice poput
familija. Tu zajednicu karakteriziraju prastari običaji i tradicije, kompleksna
i nepisana beduinska društvena pravila o različitim aspektima života, rođenju,
starosti, gozbi, religiozni ceremonijama i ritualima povezanim sa svetim
mjesecom Ramazanom. Postoje rituali vezani za darežljivost, gostoprimstvo i
zabavu, za uređenje doma, bilo šatora ili savremenih kuća, obrazovanje, solidarnost…
Tu su i saharsko umijeće kuhanja, popularna jela i piće i tradicionalna odjeća
ženska “mlahfa” i muška “dara”.
(The Bosnia
Times, Danas)
