Nakon što je Centralna izborna komisija (CIK) ipak odlučila proglasiti Opće izbore u Bosni i Hercegovini i tako legitimirati ovu godinu kao izbornu, nasatala je opća kakofonija stranačkih saopćenja i izjava strnačkih prvaka, a da verbalna prepucavanja i prozivke koje traju od početka (izborne) godine nisu ni bila prestala. Tako da ni stranačke glavešine ne čuju jedan drugog niti baš bendaju šta jedan drugom porčuju i kažu. Opet se ni novinari ne trude istači ono bitno iz njihovih istupa, već po šablonu objavljuju i prenose ta saopćenja i izjave. Tako je prenesena izjava predsjednika SDP-a Nermina Nikšića sa obilježavanja 79. godišnjice Bitke za ranjenike na Neretvi i 77. godišnjice Pobjede nad fašizmom, sa akcentom na temi izbora a ne antifašizma iako je mnogo bitnija sama činjenica da neko, posebno lider SDP-a, obilježava ovu partizansku epopeju. Jer bitka protiv fašizma, odnosno slavljenje antifašista, upravo se odvija na globalnom planu. Čak je rat u Ukrajini „crna agenda“ te bitke.
ŠUTNJA LJEVIČARA
Zbog ovakvog skoro ignoranstkog odnosa prema tekovinama NOB-a u Bosni i Herecgovini vlada ideološko-patriotska konfuzija koja više pogoduje poraženim negativcima iz Drugog svjetskog rata, ustašama i četnicima, nego pozitivcima partizanima.
Tako Nikšić uopće nije prijetio da Bakir Izetbegović proziva, pa čak i optužuje ljevičare na „patriotskoj osnovi“. On je nedavno izjavio kako ljevičari ne žele preuzeti odgovornost i da stoga, na primjer, izbjegavaju pregovore o izbornboj reformi, kao što su izbjegavali odgovornost uoči agresija na BiH. Izetbegović tvrdi da su se ljevičari držali devize „ovo nije naš rat“, a da je samo Stranka demokratske akcije (SDA) smjela preuzeti odgvornost organiziranja otpora. Zbog ovakvih Izetbegovićevih stavova Nikšić je prilikom izborne kampanje na prošlim izborima morao dokazivati da je bio pripadnik Armije BiH jer su ga stranački botovi na društvenim mrežama prozivali da je četnik. Pošto nije replicirao Izetbegoviću, najvjerovatnije da će uskoro morati opet dokazivati svoj patriotizma objavljivanjem kopije vojne knjižice.
Još niko od ljevičara nije argumentirano reagirao ni na Izetbegovićevu „patriotsku“ kvaficikaciju bosanskih stranaka. On ih je svrstao u nekakve četiri kategorije, od kojih je SDA samo „ona prava“ itd.
Naravno da se reakcija na ovakve Izetbegovićeve pridike ljevičarima više ne očekuje od Željka Komšića, koji mu je postao ideološki pobratim. Čak i što Izetebegović tvrdi da su ljevičari napravili „slučaj Komšić“ to ovome ne smeta i ne reagira.
Ali će se zato svi drugi morati očitovati jer bi ovakva polemika oko patriotizma mogla biti presudna u izbornoj kampanji. Čak je to postala svjetska tema nakon invazije Rusije na Ukrajinu. Stoga je za očekivati da bar u onoj mjeri ukojoj se rat u Ukrajini reflektira i na Bosnu i Hercegovinu u istoj mjeri bosansko-hercegovački lideri tritiraju tu temu. Posebno je to važna tema za opoziciju koja je dobila iznenadnu priliku da raskrinka aktere krize u Bosni i Hercegovini i njihove relacije sa agresorskom silom koja se okomilana Ukrajinu, kao i njihovim jatacima.
Prvi na udaru bi morao biti Milorad Dodik. Sama činjenica da je on nekad dao crkvenu ikonu Svetog Nikole, kao ukradeno kulturno vlasništvo iz Ukrajine, ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, zorno otkriva činjecu da je Dodik mogao imati saznanja o pripremanju Rusije za agresiju na Ukrajinu dovljno ga može kompromitirati na međunarodnoj sceni. Jer nema nikakve sumnje da se Vladimir Putin najmanje 7-8 godina pripremao za vojni udar na Ukrajinu i da je u tom periodu svu svoju vanjsku politiku podredio tom cilju.
NEMA FAJDE OD RADOGANA
Isti taj ministar Lavrov će izjaviti da je i Adolf Hitler „imao jevrejske krvi“ kao i Volodimir Zelenski, što je dovelo do krize rusko-izraelskih odnosa da se sam Vladimir Putin morao izvinjavati izraelskom premijeru Naftali Bennettu. I ova izjava ima itekako snažan fitbek na ideologiju i politiku Milorada Dodika koji se dugi niz godina dodvoravao cionistima kako bi stekao njihove simpatije i podršku za otcjepljenje Republike Srspke od Bosne i Herecgovine. On je koristio mit o Srbima kao „trinaestom židovskom plemenu“ , kao što je uporedo satanizirao bošnjačku politiku po osnovu islamofobičnih mantri koje su godile „cionističkim ušima“ u Izraelu.
Dodikov prijatelj Lavrov je taj mit srušio za sva vremena i bez obzira na vojno-strateške interese koji uvjetuju dobre odnose Moskve i Telaviva, sporedni likovi poput Dodika više neće imati sagovornike u Izraelu.
Dragan Čović je već raskrinkan kao notorni kleptoman, ali je ostao skoro neokrnjen kad je ideološka agenda njegove stranke u pitanju. Međutim sudeći prema osvrtima zapadnih analitičara državna politika Hrvatske koju artikulira njen predsjednik Zoran Milanović, pokazuje ideološku zastranjenost koja dobrano tukne na ustašluk. Vrlo je teško analitičarima razlučiti radi li se, u slučaju Milanovića, o pishijatrijskom poremećaju ličnosti ili ideološkoj patologiji koja ima ustaško-fašističke korijene.
Od vladajućih struktura ostaje još nedefinirana i nedorečena treća strana čiju politiku artikulira Bakir Izetbegović. On se osjeća skoro povlašteno kad je u pitanju kriza u Ukrajini. Stoga se lakonski izjasnio o Zelenskom, kako bitku koju vodi za Ukrajinu ujedno vodi i za Bosnu i Hercegovinu. Ali je, što je vrlo indikativno, prešutio ulogu čečenskog vođe Ramzaja Kadirova koji se bori na agresorskoj strani u Ukrajini. Tako da se Izetbegovićevi stavovi o Ukrajini ne razlikuju bitno od stavova lidera islamskih zemalja. Čak i balansirajuća pozicija koju je zauzeo Recep Tayip Erdogan za sada odgovara Izetbegoviću. No sigurno će rat u Ukrajini do jeseni još dramtizirati geopolitičke odnose teško će biti Erdoganu zadržati ovakvu poziciju i igrati bolje reči simulirati ulogu pomiritelja. Zapravo saveznici Zelenskog dobrano sumnjaju u Erdogana zbog njegovog ranijeg saveza sa Putinom i stoga ga „drže na oku“. Zbog toga Izetbegović neće imati nikakvu korist od Erdogana u izbornoj kampanji.
Sve bi ovo moglo dovesti do situacije da faktori međunarodne zajednice u Sarajevu odustanu od komformitčog stava i odluče se podržati probosanske političke snage iz redova opozicionog bloka stranaka. I jedini razlog zbog kojeg će međunarodni predstvanici, posebno Engleska i Amerika, biti u dilemi da li da daju podršku opoziciji jeste problem što opozicija nema lidera profila Volodimira Zelenskog. Ni vremešni Nermin Nikšić, ni još stariji Mirko Šarović, kao ni nešto mlađi Branislav Borenović ili Elmedin Konaković nisu Zelenskom „ni do koljena“.
(TBT, Tim za analitiku)
