TEME
Maršal je službu osnovao po uzoru na
sovjetsku NKVD da bi “štitila narod”, ali se ona ubrzo pretvorila u
komunističku inkviziciju, koja je ubijala, mučila i iznuđivala lažna priznanja
ne samo od ideoloških neprijatelja, već i od drčnih komšija, ženinih ljubavnika
i intelektualaca koji su štrčali
FOTO: Tito, Ranković (Arhiv)
Maršal je službu osnovao po uzoru na
sovjetsku NKVD da bi “štitila narod”, ali se ona ubrzo pretvorila u
komunističku inkviziciju, koja je ubijala, mučila i iznuđivala lažna priznanja
ne samo od ideoloških neprijatelja, već i od drčnih komšija, ženinih ljubavnika
i intelektualaca koji su štrčali
“Ozna sve dozna” pošalica je koja se i
danas čuje u narodu, ali je u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji ona
služila ponajmanje za šalu. Bila je to fraza koji je utjerivao strah u kosti i
izazivao jezu pri pomisli na torturu tajne policije nad onima koji se slučajno
ili namjerno, u ljutnji, besu, bunilu ili pijanstvu, požale na Tita i njegov
režim.
Kasnije je služba mijenjala imena i metode:
UDB-a, SDB, DB, BIA, a mijenjali su se i oni čije je ime, lik i delo trebalo
čuvati od poganog jezika, ali i mnogo gorih stvari…
Borba protiv “narodnog neprijatelja”
Maršal Tito je pred kraj Drugog svjetskog
rata procijenio da novu, komunističku vlast u Jugoslaviji može da učvrsti samo
ako se obračuna sa ostacima bivšeg režima i njihovim pristalicama, zbog čega je
u Drvaru 13.maja 1944. naredio formiranje OZNE (Odjeljenja za zaštitu naroda).
Na čelo zloglasne kontraobavještajne službe
stvorene po uzoru na sovjetsku tajnu policiju NKVD (Narodni komesarijat
unutrašnjih poslova), i po prema instrukcijama ruskog pukovnika Timofejeva,
postavio je svoju desnu ruku, Aleksandra Rankovića, koji je nešto kasnije,
1946.godine, kada je OZNA reorganizacijom podjeljena na Upravu državne
sigurnost (UDB-u) i Kontraobavještajnu
službu JNA (KOS), preuzeo da vodi UDB-u. Dvadeset godina kasnije, 1966.godine, tajna
policija je preimenovana u Službu državne sigurnosti, a Resor državne
sigurnosti postala je pred sam građanski rat u bivšoj Jugoslaviji, 1991.godine.
Tajna policija je bila i ostala stub svih
režima, ne samo totalitarnih kakav je bio Titov u bivšoj SFRJ, već i
demokratskih, ali je u boljševičkim režimima ustoličenim poslije Drugog
svjetskog rata širom Istočne Evrope njena uloga bila na prvom mjestu politička,
i svodila se na obračunavanje sa ideološkim neistomišljenicima, dok je borba
protiv spoljašnjeg neprijatelja bila u drugom planu. U prvim poslijeratnim
godinama Ozna je imala zadatak da progoni i prisluškuje građane kako
razmišljaju i odnose se prema vlasti.
Tajna policija je „štitila narod od
naroda“, odnosno od unutrašnjeg neprijatelja – kako su označeni protivnici
vladajuće ideologije. Iako je mijenjala nazive, tajna policija je, primjećuje
historičar Srđan Cvetković, zadržala karakter klasične političke policije.
-I pored čestih kritika njenog rada,
posebno šezdesetih godina kada je pao Ranković, ostala je instrumentalizirano
partijsko tijelo – „mač revolucije“, kako ju je nazvao historičar Kosta
Nikolić, i osnovni stub sistema.
–U prvoj fazi revolucije imala je cilj da
obesmisli svako opoziciono djelovanje, da namesti izbore 1945.godine i poslije
toga pocjepa neke partije kao što je bila partija Dragoljuba Jovanovića, zatim
da organizuje pojedine sudske procese, da saslušava optužene i iznuđuje im
priznanja pod pritiskom. Imala je milionsku mrežu agenata, doušnika, rezidenata
i prožimala je svaku ulicu, zgradu, instituciju, preduzeće – kaže Cvetković.
U različitim periodima, shodno politici,
imala je i određenu ulogu. Mijenjala je svoj fokus u skladu sa promjenom te
politike i ciljnim grupama koje su se postavljale pred vlast, a koje je trebalo
eliminisati, ali je zauvijek ostala u službi vlasti i ideologije. Ozna se
dokazala već septembra 1944. kada je počela čistka širom zemlje, dobivši nalog
da u svakom mjestu do marta 1945. bez suđenja likvidira pristalice bivšeg
režima.
Namještena suđenja
Kada su počela suđenja “oznaši” su imali
zadatak da iznude dokaze i priznanje krivice pod prijetnjama, ucjenama,
torturom i mučenjima. Mnogi su priznavali krivicu koju nisu počinili, najčešće
da su pisali protiv Tita, pa su završavali na Golom otoku. Nerijetko su
prijavljivali oca, majku ili najbliže samo da bi se lišili mučenja…
Mnogima su, kaže Cvetković, dodijeljene
besmislene kvalifikacije koje nisu zasluživali, navodeći primer profesora
Pravnog fakulteta Dragoljuba Jovanovića, kojem je suđeno 1947. pod optužbom da
je engleski špijun.
-On je bio ubjeđeni ljevičar, može se reći
i rusofil. Prije rata je zbog toga bio na robiji tri godine, a poslije
oslobođenja osuđen je na devet godina i izbačen je iz svoje partije i sa
fakulteta samo zato što se pobunio protiv izbornih uslova na izborima u kojima
je učestvovao kao koalicioni partner komunista. Bez obzira na to principijelno
je ustao u odbranu demokratskih prava i kritikovao je zakon o javnim tužiocima,
zakon o kolektivizaciji sela i zakon o djelovanju tajne policije, smatrajući da
su joj 1946.data prevelika ovlaštenja. Jovanovića su „obrađivali“, ali bilo je
teško naći mu krivicu. Kada je Tito naredio da uhapse Jovanovića, Ranković se
branio kako mu je teško da dokaže njegova nepočinstva, o čemu je Milovan Đilas
pisao u svojim knjigama. Međutim, krivica mu je brzo nađena, a kontakti sa
ambasadom Velike Britanije bili su dovoljni da ga proglase engleskim špijunom –
objašnjava sagovornik Ekspresa.
Tajna policija je imala ključnu ulogu u
sudskim procesima protiv jakih političkih ličnosti poput Dragoljuba Jovanovića
ili Draže Mihailovića.
-Nakon afere ili istupa političara OZNA bi
napravila proces i u medijima organizovala napad, zatim ga isljeđivala i
iznudila mu dokaz. U sudskim postupcima su učestvovali povjerljivi tužioci koji
su na neki način bili vezani za tajnu policiju ili vojnu sigurnost, kao u
slučaju Draže Mihailovića u kojem je tužilac bio Miloš Minić, šef tajne
policije u Beogradu – kaže Cvetković
UDBA je odigrala i glavnu ulogu u
jedinstvenom primjeru zatvaranja državnih neprijatelja po logorima u
Jugoslaviji, a najpoznatije je bilo preduzeće Mermer – Goli otok, gdje su
zatvorenici prevaspitavali jedni druge.
–Čak su išli dotle da su angažovali poznate
neuropsihijatre i stručnjake da konstruišu taj monstruozni sistem mučenja u
cilju prevaspitavanja. Kako bi dokazali da su promijenili mišljenje,
zatvorenici su morali da učestvuju u mučenju drugih osuđenika, što ranije nije
postojalo u historiji logorskog života. Nijedan sistem se ranije nije dosjetio
da zatvori ljude na jednom mjestu da se međusobno muče uz nadzor službe. Neko
je rekao da je 1949. na Golom otoku prvi put probano samoupravljanje – kaže
historičar.
Represivni aparat, jako brutalan do
1953.godine, bio je pod nadzorom tajne policije. Obračun sa sa ostacima
poraženih snaga bio je pravi izazov za OZNU.
-Reč je o odmetnicima, mahom pripadnicima
jugoslovenske vojske u otadžbini, koji su posljednji pohvatani pedesetih
godina, poput grupe Vladimira Šipčića, likvidirane 1957. ili Medeničine grupe,
koja se krile po pećinama, šumama…OZNA se služila brutalnim tehnikama da ih
uhvati ucjenjujući njihove jatake koji su masovno streljani, a prikazivano je
da su stradali bježeći preko granice.
Neki izvještaji pokazuju da je do sredine pedesetih poginulo oko dvije hiljade
udbaša u obračunima sa odmetničkim bandama po srpskim planinama, Kosovu,
Hrvatskoj, Bosni… navodi Cvetković.
Da bi se novo rukovodstvo Jugoslavije na
čelu sa Titom dokazalo kao staljinističko, iako im je sovjetski lider
spočitavao suprotno, pored otvaranja Golog otoka, UDBA počinje da hapsi seljake
i utjeruje ih u kolektive – tzv. zadruge, sve po uzoru na kolhoze u Sovjetskom
savezu. Tokom 1950. godine osnovano je sedam hiljada zadruga, a više od 40.000
seljaka završilo je po zatvorima u Sremskoj Mitrovici, Trepči, Homoljima jer se
opiralo kolektivizaciji.
-Tu akciju je vodila tajna policija,
trebalo je pokupiti što više žita jer je bila gladna godina, a trebalo je
privoljeti seljake da uđu u zadruge i odreknu se privatne svojine. Međutim,
seljaci nisu željeli da se odreknu djedovine koju su njihovi preci dobili još
od Miloša Obrenovića, pa su tu nastali problemi. Čak ni porodica Aleksandra
Rankovića nije htjela u zadrugu u Draževcu. Tajna policija je primjenjivala
brutalne mere, pretresala ambare po Vojvodini, a lokalni policajci su imali
odriješene ruke kako bi za kratko vrijeme osnovali što više zadruga.
Kako
se napredovalo u Ozni
Partija i sigurnost su se potpuno
preklapali. Partijski funkcioner je obično bio i funkcioner sigurnosti, poput
Rankovića, koji je bio član Politbiroa. U tajnoj policiji nigdje u piramidi
nisu postavljani profesionalci, nego su partijski prvaci po automatizmu
zauzimali pozicije.
Tajna policija je bila sastavljena od
najpravovjerniji kadrova koji su se dokazali u ilegalnom predratnom radu i
borbi u ratu.
FOTO: (Arhiv)
-Takvi su bili Ranković i Krcun i vrbovani
su najodaniji partiji. Nije moglo da se desi da neko u tajnoj službi nije
ideološki vjeran i o tome se posebno vodilo računa. Morali su da imaju
partijski staž, jer tada nije bilo masovnog učlanjenja u stranke kao danas.
Postojao je kandidatski staž, dokazivanje, prijem u SKOJ, pa u partiju –
objašnjava Cvetković.
Zanimljiv je i fenomen lokalnih Udbaša koji
su sprovodili partijske i sigurnosne direktive, a u čemu je važnu ulogu imao i njihov
karakter. Ako je pripadnik tajne policije bio ambiciozan i želio da se dokaže
na partijskoj ljestvici, svakoj akciji je davao lični pečat, a partijsku
zaleđinu je koristio da se obračuna sa ličnim neprijateljima, da otme nečiju
kuću, ženu, ubije muža svoje švalerke, revanšira se nekom za kavgu prije rata…
-U njihovom djelovanju na lokalu primjećuju
se određene kvote. Što je više narodnih neprijatelja ubio i procesuirao i
utjerao više žita lokalni udbaš se brže probijao ka vrhu partijske i sigurnosne
ljestvice. Dušan Saša Gligorijević dogurao je do predsjednika partijskog
komiteta u Beogradu, visoko rangirane funkcija, a počeo je kao policajac koji
je u Zaječaru. Sličan je i primer predsjednika Srbije Dobrivoje Vidića
(1978-1982). Vidić je u Užicu sprovodio represivnu politiku, a u Vojvodini se
isticao u akciji istjerivanja otkupa, i to je partija znala da cijeni. Kad su
pali liberali u Srbiji poslije 1970.godine Vidić je zajedno sa Živanom
Vasiljevićem i Dražom Markovićem ušao u partijski vrh kao stari oznaš koji je
važio za čvrstu ruku – objašnjava Cvetković.
Staljinista i antistaljinista u istoj
ćeliji
Početkom pedesetih primjenjuju se
sofisticiranije metode. I dalje ima prisluškivanja, ubistava, ali su dozirana i
racionizovana, tajna policija ima rafiniraniju ulogu u praćenju, ideološkom
nastupu, više se radi na pridobivanju i kontroli, a manje na brutalnoj
represiji. Ideologizacija je učinila svoje i režim je uživao sve veću podršku
naroda, a rad tajne policije je formaliziran.
-To više nije poslijeratno vrijeme, već
vrijeme mira i približavanja zapadu, koje zahtjeva da se poštuju određeni
standardi. Poboljšani su uslovi zatvorskog života za političke zatvorenike od
kojih su na robiji bili cjenjeniji čak i teški kriminalci. Dešavale su se
apsurdne situacije. Recimo, istu ćeliju su 1949. godine dijelili zatvorenik
optužen za propagandu u korist Staljina i zatvorenik koji je navodno vodio
propagandu protiv Staljina. Jedan je osuđen pre, a drugi poslije 1948. godine.
To nije vic, već stvarni događaj kojem odgovara jedna scena u filmu “Tri karte
za Holivud”, a koja je historijski zaista realna – navodi naš sagovornik.
Kada je došlo do raskola između Tita i
Staljina, tajna policija je najobrazovanije političke pritvorenike, koji su
tavorili po srpskim zatvorima, odlučila da uzme za saveznike u obračunu sa
SSSR-om.
-U zatvoru u Sremskoj Mitrovici su
formirali posebno “naučno odjeljenje” u kojem su bili političar Kosta Kumanudi,
novinar Danilo Gregorić, Dragi Stojadinović (brat Milana Stojadinovića),
advokat Dragić Joksimović (branilac đenerala Draže Mihailovića)… Šef zatvorske
UDBE u Sremskoj Mitrovici odredio je da osuđenici za propagandu pišu pamflete
protiv Staljina, a ko je to mogao bolje da radi od onih koji su do srži
proučili staljinizam i pisali iz srca – otkriva historičar Cvetković.
U zatvorskim ćelijama su pripremani
elaborati, prevođene knjige, pisani razni izvještaji za potrebe partije.
-Neke od tih knjiga su sačuvane, jedna je o
27.martu, nije potpisana, ali se pretpostavlja da je autor Danilo Gregorić, a
druga je o političkim strankama u kraljevini Jugoslaviji, pisana u
komunističkom duhu, ali se vidi da ju je pisao neko ko je pripadao predratnoj
eliti – navodi Cvetković.
Pritvoreni intelektualci su sastavljali i
elaborate na engleskom jeziku, a najviše Kosta Kumanudi, koji je govorio šest
jezika.
-U njegovom dosjeu stoji da je previše
pedantan, prevodi suviše detaljno, lektoriše u dlaku, radi presporo. On je
pisao i redigovao mnoge rukopise za nastupe Milovana Đilasa pred Ujedinjenim
nacijama. Inače, Kumanudi je bio predratni gradonačelnik Beograda, ministar
finansija i visoki funkcioner Demokratske stranke, ali i jedan od najstarijih
političkih zatvorenika, koji je imao 75 godina kada je 1951. godine završio na
robiji.
Sukob oficira UDB-e i JNA
– Optužen je u grupi advokata koji su bili
kafanska opozicija, pisali elaborate i navodno planirali da osnuju ilegalnu
opoziciju i zbog tih namjera su pod plaštom špijunaže osuđeni na drastične
kazne. Kumanudi je dobio 10 godina robije, a u Mitrovici ga je čuvar dočekao
riječima: ”Stara magarčino, nećeš odavde izaći”.
FOTO: faksimil (Dokument o sukobu na
utakmici Partizan – Sarajevo)
Jedan od sačuvanih dokumenata svjedoči o
sukobu oficira UDB-e i JNA poslije ispada na utakmici Partizan-Sarajevo. U
izvještaju se navodi kako su na utakmici “neki drugovi pričali pred
građanstvom, ne pazeći gdje se nalaze, da su neki od igrača bili četnici i
ustaše”.
– Ako neko od drugova zna za nekog igrača
da je neprijatelj, te stvari treba iznositi tamo gdje je mesto, a ne pričati
pred građanstvom. Naši drugovi i kao komunisti i kao oficiri UDB-e treba na sve
gledati hladnije, a ne padati u vatru jer to nije odlika dobrog komuniste i
UDB-ovca – stoji u izvještaju koji se završava ovako:
– Ne traži se od drugova da budu navijači
“Partizana”, ali drugovi treba da vole taj tim, jer je to tim naše Armije, a mi
smo njen sastavni deo – navodi se u dokumentu UDB-e.
KAKO JE BILA ORGANIZOVANA OZNA
Tajna policija je bila organizovana na
sljedeći način: savezna OZNA, na čijem je čelu bio Aleksandar Ranković, imala
je četiri odjeljenja, posljednje je obično bila tehnička služba. Treće
odjeljenje je bila vojna kontraobavještajna služba koja je kasnije postala KOS,
a prvo i drugo odjeljenje bila su zadužena za istragu. Tako je bila podjeljena
i OZNA za svaku republiku.
U okviru srpske postojala je OZNA za
Beograd kao vrlo važna, a decentralizacijom poslije Rankovića je imala još veći
značaj. Na čelu srpske OZNE je bio Slobodan Penezić Krcun. Ranković je mijenjao
političke funkcije, ali je sve do smjene bio neformalni šef OZNE.
Centrala Ozne za Srbiju bila je u zgradi
današnjeg Zavoda za zaštitu intelektualne svojine kod Prirodno-matematičkog
fakulteta. U toj zgradi je saslušavan Dragoljub Draža Mihailović i sa trećeg
sprata te zgrade je, po navodima OZNA-e, skočio Milan Nedić. Zgrada današnjeg
Tanjuga na Obilićevom vijencu bila je sjedište OZNA-e za čitavu Jugoslaviju, a
preko puta je bilo sjedište za Beograd.
Najveći zatvor OZNA-e u Beogradu poslije oslobođenja
bila je zloglasna Glavnjača, na mjestu današnjeg Prirodno-matematičkog
fakulteta, koja je srušena 1955. godine i tu podignut PMF.
Drugi veliki istražni zatvor također je na
mjestu današnjeg fakulteta, Rudarsko-geološkog, u Đušinoj ulici. U podrum te
zgrade su privođeni ljudi i ispitivani, a zatim kamionima odvođeni u Lisičji
potok na streljanje.
BROJKE
-Oko milion ljudi je imalo represivno
iskustvo pod djelovanjem tajne policije.
– Na više od 200 tajnih lokacija u Srbiji
likvidirani su”neprijatelji današnjice”
– Oko 60.000 ljudi je u tom periodu
izgubilo život, 35.000 streljanjem bez suđenja, 3.000 je osuđeno na smrt, a
ostalo je postradalo u logorima.
– Oko 120.000 političkih zatvorenika od
1945. do 1953. zvanično je osuđeno pred vojnim i civilnim sudovima.
(The Bosnia Times, Autor: Mirjana Mitrović)