TEME
Kada mi je Tihić, u šali, dao mandat da ga
zamijenim u funkciji šefa države, uzeo sam mobilni telefon i pozvao Nikolu
Špirića, tada predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BIH.
FOTO: Tihić, MacKayn, Čović, Lagumdžija, Čavić (Agencije)
Danas kad se nakon decenije prisjetim da
li je nešto trebalo i moglo da se odvije drugačije u BiH, prisjetim se tog
majskog paketa ustavnih promjena
koji nije usvojen 2006. godine.
Pitam se kako i zašto su odbijeni, šta bi
bilo da su usvojeni. Kao što je poznato
Islamska zajednica BiH i dobar dio bošnjačkih intelektualaca , uključujući i
dio političke elite, prije svih Harisa Silajdžića, djelovali su protiv usvojenih ustavnih
amandmana u predloženom tekstu.
Ovo prisjećanje mi je u prvom planu, jer
smatram da je to bio produžetak historijskog iskustva, koji je doveo i do toga
da je bilo potrebno 30 godina od Berlinskog kongresa 1878. godine , a da
muslimani shvate da više nisu dio Osmanskog carstva, već da je uistinu Bosna i
Hercegovina sastavni i neodvojivi dio Evrope u svakom pogledu.
Već je decenija prošla kako je paket
ustavnih amandmana odbijen u Parlamentu BiH od strane jednog broja zastupnika
iz reda Bošnjaka. To naglašavam jer većina poslanika iz RS-a je glasala ZA te
ustavne amandmane.
Navest ću neke javnosti nepoznate
detalje oko nastanka tog paketa amandmana.
Kada je u
2006. godine uveliko trajala rasprava o sadržaju i konkretnim rješenjima za
promjene Ustava BiH, jednog četvrtka otišao sam u kabinet Sulejmana Tihića, tada
predsjednika SDA i člana Predsjedništva BIH. U razgovoru uz kahvu, Tihić mi se
požalio da su aktivnosti oko ustavnih promjena skoro prestale i da se dalje ne
može.
Tog trenutka sam ozbiljno, ali na šaljiv
način, rekao da mi omogući desetak minuta da budem šef države, kako bi bilo
otklonjeno to usko grlo i omogućio dalji rad u pronalaženju i oblikovanju
realnih rješenja. U to vrijeme sam obavljao dužnost ministra za ljudska prava i
izbjeglice u Vijeću ministara BIH, a u SDA-u obnašao funkciju predsjednika
kadrovske komisije.
Ta pozicija mi je omogućila da pokušam
osigurati da se, kroz raspravu i dijalog, učini prvi ozbiljan korak u izmjenama
Dejtonskog sporazuma.
Kada mi je Tihić, u šali, dao mandat da ga
zamijenim u funkciji šefa države, uzeo sam mobilni telefon i nazvao Nikolu
Špirića, tada predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BIH. Pitao sam ga
gdje mu je stranački šef Milorad Dodik i predložio mu da obavimo razgovor i,
ako pristane, da se sastanemo odmah nedjelju u podne. Poslije nekoliko minuta javio mi se Špirić i
rekao da je Mile na putu u Austriju gdje ide na skijanje, ali da pita koja bi
tema razgovora bila.
Rekao sam mu da tema razgovora može biti
bilo koje pitanje, uključujući i ustavne promjene. Ubrzo zatim javljeno nam je
da Dodik pristaje na razgovor u Doboju. Kada smo u nedjelju krenuli na put,
pola sahata prije termina sastanka, javljeno nam je u kojem ćemo se restoranu
sastati. To smo uradili kako bismo izbjegli svaku javnu pozornost, ako je to
uopće moguće, jer smo svjesni da ćemo biti nadzirani.
Sastanak je trajao oko dva sahata i
ukazujem to kao izuzetno bitan detalj koji pokazuje šta se sve može učiniti
kada postoji želja time i uzajamno povjerenje. Razgovor je bio otvoren i iskren
i pomogao je da se približe politički stavovi koji uvažavaju realnost i
iskazuju jasne opredijeljenost da osposobimo Daytonsku BIH za brži put ka
Evropi u skladu sa njenim standardima.
Ne želim ocjenjivati i detaljisati sadržaj
razgovora, iako sam vodio zabilješke. A
kad se ponovo prisjetim o čemu razgovarali vidim da je tad uistinu bio učinjen
korak dalje ka uspostavi modernizirane, decentralizirane evropske države u
skladu sa Daytonskim mirovnim sporazumom. Ta vizija je podrazumijevala da se to
ostvari vlastitim snagama bez posredovanja međunarodne zajednice. Osjećam da je
to bila prava bosanskohercegovačka sinteza političkih vizija i nacionalnih
interesa.
Posjedujem i danas te zabilješke, koje su u skladu sa prethodnim
dogovorom poslužile da Tihić i ja sačinimo zvaničnu zabilješku koja je trebala
biti osnova za finaliziranje Prijedloga ustavnih promjena.
Možda je interesantno da kažem da pri
pravljenju službene zabilješke, jer sam insistirao da se ništa ne mijenja od onog što sam imao zapisano, Tihić kasnije
na jednom od sastanaka lidera političkih partija, rekao Dodiku da mu nije jasno
u kakvom smo odnosu Dodik i ja, jer mu nisam dozvolio da se bilo šta promijeni
u odnosu na dogovor iz Doboja. Na to se Dodik nasmijao i bilo mu je drago ono
što je Tihić rekao.
Imao sam osjećaj da je u tim pregovorima
bio ispunjen pozitivan i realan odnos prema Daytonskoj BiH. Važno je reći, kako
je danas već uobičajeno, niko nikog nije „izdao“ i da dogovor nije bio na štetu
nijednog naroda u BiH.
Ovaj susret je iznenadio međunarodnu
zajednicu, jer niko nije bio upoznat sa našim sastancima i sadržajem razgovora.
Naknadno sam onima koji su to tražili od
mene objasnio o čemu se radi. Posebno, o motivima i namjerama naših sastanaka,
kako bih otklonio eventualne sumnje. Jer kod nas se, inače, na bilateralne
dogovore, gleda u kontekstu zavjere
protiv trećeg ili na štetu drugog.
FOTO:
Tihić, Izetbegović. Kebo(Agencije)
Stoga se rado prisjećam da sam prvi iz reda bošnjački političara govorio
na zasjedanju Narodne skupštine RS-a, a kao državni ministar za ljudska
prava i izbjeglice u Vijeću ministara. To se desilo na dan kada je Visoki
predstavnik za BIH Paddy Ashdown smijenio Mirka Šarovića tadašnjeg
predsjedavajućeg Predsjedništva BIH i predsjednika SDS-a. U svom izlaganju sam
rekao: ”da je, ako pravilno tumačimo Daytonski sporazum, pravo na povratak
jednako pravu na opstanak!“
To je, to što vidimo iz današnje
perspektive, bila politička hrabrost u to vrijeme. Kako ta vrsta hrabrosti mi
nije uvijek išla u korist, zaključio sam da sam, možda, prerano govorim. To je bila moja sudbina!
Nažalost važniji i harizmatičniji Bošnjaci
od mene su pripremali javnost , to se danas vidi sasvim jasno, za odbijanje ove
politike koja je rezultirala donošenjem i prihvatanjem tih amandmana od strane
srpskih lidera. Bošnjacima je to
tumačeno kao “odbrana vitalnih nacionalnih interesa Bošnjaka“.
Posebno tadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa
Cerić, koji je uvijek bio više okrenut politici nego vjeri, u svojim istupima i
djelovanju u javnosti i unutar IZBiH, pokušavajući biti „vođa“ muslimana-
Bošnjaka, bez izborne verifikacije tog položaja i bez jasnog i realnog gledanja
na budućnost, prednjačio je u takvom tumačenju tadašnji političkih odnosa. I
glasanje u Parlamentu BIH „zahvaljujući“ glasu poslanika SDA Mehmeda Žilića i
„rezervnog“ glasa poslanika SDP-a Seada Avdića, rezultiralo je „rušenjem“ majskog
paketa. Neka historija sudi o tom činu.
Ali, epizode u stvaranju potrebnog alibija za
ovakav stav su vrlo zanimljive.
Jedna od tih je ponašanje Mehmeda Žilića
koji je javno rekao da sam ga ucjenjivao kao predsjednik Kadrovske komisije SDA
da glasa u skladu sa odlukom Kluba poslanika SDA, što je netačno i smiješno.
Naime, u dnevnoj pošti sam anonimno dobio
kopiju njegove pristupnice Kontraobavještajnoj službi JNA iz 1987. godine.
Vjerujući da je prijateljski i politički korektno odlučio sam da mu dam tu
fotokopiju i da o tome ne govorim u javnosti.
Kada sam mu dao taj dokument, sutradan je
došao do mene da mi kaže da je njegova supruga rekla da sam postupio
prijateljski i komšijski , jer stanujemo u istoj zgradi. Oko toga se u javnosti
podigla velika prašina. Ja sam do sada održao datu riječ da o tome ne govorim
javno. To što sada objavljujem ove činjenice zato što mislim da u ovom trenutku
ne proizvode posebnu štetu poslaniku Žiliću, a kopija pristupnice koja je kod
mene i ostaje da svjedoči da je to
istina, i da sam održao riječ.
Kao legalisti mi ne pada na pamet da bilo
kome, uključujući i Mehmeda Žilića, osporavam ustavno pravo poslaniku da glasa
po svojoj savjesti, ali hoću da se o posljedicama tog čina sudi sa aspekta
historijske nauke.
Da naglasim, originalna zabilješka sa
sastanka u Doboju i kopija pristupnice KOS-u Mehmeda Žilića, ostaju i dalje u
mojoj arhivi, a možda ću ih objaviti u knjizi sjećanja koju već pripremam.
Ovo je bilo vraćanje u prošlost jedino sa
aspekta potrebe da gradimo budućnost BIH, zajedno i ravnopravno sa Srbima i
Hrvatima zajedno. Drugog puta nema!
Ovo moje iznošenje činjenica NEMA nikakve
veze sa sadašnjim događajima u Bosni i Hercegovini.
(The Bosnia Times, Autor: Mirsad Kebo)