Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes. ba
Nisam gledao posljednji intervju akademika Abdulaha Sidrana koji je emitirala FACE TV. Tek sam nakon nekoliko reakcija prijatelja izvršio uvid u intervju jer mi je sugerirano da je Sidran prozvao „braću“ koja zagovaraju „ekstremne teorije“ o vrbovanju bošnjačkih prvaka od strane bivših jugoslovenskih tajnih službi. Pod sugestijom prijatelja koji su sami prepoznali „braću Latiće“ pogrešno sam shvatio da se zaista radi o nama. Pod tim dojmom sam pustio tekst na portalu u kojem sam Sidranu uzvratio da demokratski princip lustracije, kojeg su Bošnjaci odbili provesti, tretira kao ekstremne ideje. Sidran mi je privatno poručio preko zajedničkih poznanika, a njegovih „prijatelja“ na Facebooku, da sam pogriješio jer nije mislio na „braću Latiće“, te se osjetio veoma povrijeđenim. Ne repliciram Sidranu, niti se pravdam zbog nesporazuma, jer je krivica obostrana i podjednaka. „Ništa se ne lijepi kao greška na grešku“, rekao bi Meša Selimović.
SIDRANOV „PONTONSKI MOST“
Međutim, ovaj bizaran povodom me je ponukao da uočim jednu vrlo ozbiljnu temu koju je Sidran pokrenuo u tom intervjuu i koja zaslužuje najozbiljniju analizu i intelektualnu debatu. Radi se o njegovoj inicjativi o sazivanju Svebosanskog sabora. On smatra da je to toliku nužna i urgentna tema da bi se moralo koliko je sutra, a najkraće za mjesec dana, pristupiti njenoj realizaciji. Spomenuo je desetak javnih ličnosti sa kojima se konsultirao i koji su voljni s njim raditi na tome.
Ako se i uzme u obzir da je jedan televizijski intervju prilično neprikladan za elaboraciju ovako goleme ideje, pa ako se tome doda još da je ovaj intervju vođen sa dosta stresa, jer je voditelj Senad Hadžifejzović bio pod ostrašćenom Sidranovom kritikom i zamjerkom što u emisiju dovodi srpske lobiste i političare iz Beograda, onda se svemu tome može pripisati da se ova vrlo delikatna ideja mogla gledaocima učiniti dosta prozaičnom i konfuznom. Pored toga Sidran se tako ponašao i tako tu stvar interpretirao da bi sazivanje takvog sabora išlo na ruku vladajućim bošnjačkim strukturama koje su potpuno obezglavljene i bezidejne uslijed političke krize koja potresa državu. Tako se moglo zaključiti kako je Sidran preuzeo na sebe zadatak da pravi nekakav „pontonski most“ da se pređe ambis nad koji je dovedena cijela nacija.
Takav pristup i takav Sidranov angažman je legalan, makar se mnogima ne sviđao. Čak sam uvjeren da mnoge intelektualce, koji poznaju Sidrana „iz bliza“, uopće ne iznenađuje takvo njegovo pozicioniranje kad je vlast u pitanju. I stoga se niko, ama baš niko relevantan nije oglasio o toj Sidranovoj ideji. Možda se ne bi oglašavao ni ja ovom kolumnom da mi se nije zarila njegova sljedeća rečenica .„Kada budemo pravili Svebosanski sabor, insistirat ću da se ne traže historijske krivice!“, rekao je Sidran.
Iako smatram da bi bilo zaista potrebno sazvati neki sabor, nije bitno kako se nominalno zove, zbog ovoga se potpuno suprotstavljam Sidranovoj inicijativi, jer ozbiljno sumnjam u njegove iskrene namjere. I to što ide na varijantu prefiksa bosanski, a ne bošnjački sabor, te što u to želi uključiti Srpsko građansko vijeće, Hrvatsko narodno vijeće i Kongresa bošnjačkih intelektualaca, sasvim je očekivano od Sidrana, mada je mislim da nije problem u prefiksu već u stavovima i proklamacijama koje bi taj sabor donio.
SIDRANOVA ZBORNICA
Preferiram čak bošnjački prefiks jer taj jedan jedini Bošnjački sabor, koji je održan u ratu, osim davanja imena nije ništa više ponudio naciji. A trebalo bi bar još da se usvoji nacionalna himna, kao i zastava, pa čak i da se da oficijelna definicija imena Bošnjak. Zbog toga su odmah poslije rata bošnjački intelektualci, najagilniji je bio Atif Purivatra, insistirali da se sazove i drugi Bošnjački sabor. No, vjerovali ili ne, to nije želio, niti je dozvoljavao Alija Izetbegović. Čak je i Haris Silajdžić ignorirao takve prijedloge. Živi sam svjedok razgovora na tu temu sa ovom trojicom aktera. Tada sam se čudio zašto Alija tako rezolutno odbija i pomisao o sazivanju novog Bošnjačkog sabora. Danas, možda znam odgovor na to. Možda bi ga znao i Sidran da se na nedavnom putovanju kroz Ameriku susreo sa Muhamedom Šaćirbegovićem, kao što sam ja učinio prije petnaestak godina kada sam ga posjetio dok je još bio u kućnom pritvoru, sa „ogrlicom“ na nozi i FBI-ovim čuvarom, Ukrajincem, ispred vrata od stana.
Ali ne! Sidran se rađe tajno sastajao sa svojim haverom i haškim uznikom Slobodanom Praljkom u Zagrebu i s njim raspravljao o Haškom sudu.
Jer da je Sidran našao za shodno da se susretne sa Šaćirbegovićem , ovaj mu možda ne bi otkrio tajne koje je otkrio meni , ali bi mu sigurno pojasnio problem bošnjačke politike prema Haškom sudu, koja, uzgred rečeno, nije jasna mnogim intelektualcima, poput Nevenke Tromp. To što je meni Šaćirbegović rekao kao uzrok njegove golgote, kad se bojao da će biti likvidiran, a ne samo izručen u BiH i uhapšen od strane crvenog dželata Zlatka Lagumdžije, koji mu je bio montirao optužnicu za pronevjeru novca od humanitarne pomoći . A, zapravo se radilo o novcu koji je Šaćirbegović prikupljao i utrošio na plaćanje usluga za podizanje Tužbe protiv Jugoslavije za agresiju na BiH.
Taj njegov posao se nije sviđao Aliji Izetbegoviću, zbog čega se u to vrijeme nije želio ni čuti s njim preko telefona, kao što se nije sviđalo ni Richardu Holbrookeu njegovo odbijanje da se pomiri sa imenom „Republika Srpska“, pa mu je ovaj prijetio osvetom.
Šaćirbegović se ponekad javi u televizijske programe iako se više ne bavi politikom. Daje neke nostalgične komentare i ne odaje dojam da je voljan doći u Sarajevo da bi pred nekim tijelom, svjedočio ovim dramatičnim političkim odlukama iako je tada molio da mu se to omogući. A bilo bi nužno da po „cijenu života“ negdje to posvjedoči.
No, i bez njega Sidran bi mogao razgovarati sa Munirom Subašić koja će mu sigurno ispričati kako su Alija Izetbegović i Edhem Bičakčić, kao federalni premijer, bili protiv izgradnje Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima, te da su predlagali da taj memorijalni kompleks bude sagrađen na nekoj lokaciji u blizini Kladnja. Dakle u Federaciji BiH, a ne u RS-u!
Ako bi se ovi moji navodi provjerili i potvrdili kod spomenutih osoba, onda nikoga više ne bi čudilo to što se Bakir Izetbegović tako ponio i ponašao sa revizijom Tužbe BiH protiv Srbije. To je bio kontinuitet bošnjačke politike prema Haškom tribunalu, zar ne?!
Zato mislim da bez ovih tema nema svrhe sazivati nikakve sabore. Mimo toga sve bi to sličilo zbornici u kojoj Sidran ima glavnu riječ kao ravnatelj – oslobođen od svake historijske odgovornosti !
(TBT)