SPECIAL
Provjera informacija sve je češće žrtva pritiska i lova na
klikove, a budući da je jedini rezultat toga još jedna prilika da skupite
klikove, čini se da će situacija postajati sve gora
FOTO ( 123RF)
POČELO je sa serijom objava na društvenim mrežama.
Preciznije, sa serijom objava o posjetu McDonald'su s namjerom kupovine
milkshakea. Za nekoliko sati, priča Josha Rabyja koju je objavio na svom
profilu na Twitteru pokrili su mediji s obje strane Atlantika.
“Priča čovjeka koji je pokušao kupiti milkshake u
McDonald'su postala je prava misija, a internet je se ne može zasititi”,
bio je naslov na portalu Indy100. New York Daily News dodao je riječ
“mučenje”. Naravno, cijela priča je bila frizirana kako bi zabavila
njegove sljedbenike na Twitteru.
To su kasnije izjavili i zaposlenici McDonald'sa, a njihovu
je verziju nakon toga potvrdio i sam Raby.
Industrija lažnih vijesti
Rabyjeva priča samo je jedna u nizu priča koje nisu onakve
kakvima se čine, ukratko, lažne su, a radi se o fenomenu koji je proizvod
rastućeg pritiska unutar redakcija koje su desetkovane, a zatim i rekalibrirane
s ciljem povećanja prometa.
“Osim profesionalnih novinara postoji cijela industrija
ljudi koji izbacuju lažne vijesti. Zapravo zarađuju poprilično na temelju
oglasa jednom kad ljudi počnu dijeliti njihove priče. Najčešće se zaštite tako
što se nazovu satiričarima ili sitnim slovima navedu da su njihove priče samo
zabava”, objašnjava Brooke Binkowski, urednica portala Snopes koji se bavi
raskrinkavanjem lažnih priča.
Facebook, izvor većine prometa, prepoznao je vlastitu ulogu
na ovom tržištu pa su u siječnju 2015. obećali da će prilagoditi algoritam kako
bi smanjili količinu lažnih vijesti na news feedovima korisnika.
Binkowski tvrdi da je tokom svoje karijere vidjela osjetan
pad uredničkog nadzora unutar redakcija: “Clickbait je sve. Redakcije
nekritički objavljuju neke od najgorih vijesti koje se pojavljuju, a to
pridonosi davanju sve veće težine, jednostavnim riječima – sranju. Nisu sve
redakcije takve, ali većina jest”.
To je divlji zapad
The Guardian je u razgovoru s novinarima otkrio da je
situacija slična u mnogim redakcijama širom Velike Britanije pa se sve češće
objavljuje velik broj neprovjerenih informacija.
Jedna osoba, koja je željela ostati anonimna, a radi za
jedan poznati britanski portal, tvrdi da je kompletna industrija “divlji
zapad”: “Imate urednika koji vam je za vratom i morate stići sve u
zadanim rokovima. Postoji mnogo mladih i zanimljivih novinara, a ako napravite
priču i ona postane viralni hit, to je prilično uzbudljivo. No, velike šefove
zanima samo ostvarivanje ciljeva. Postoji mnogo mladih novinara koji su
neiskusni i neće provjeravati svaku priču koju objave. Većina tih priča
objavljenih online i događa se online. Nema potrebe da izlazite na teren. Samo
sjedite za stolom i odrađujete to, a budući da vam urednici govore stvari kao
što su ‘BBC je ovo imao šest sekundi prije nas’ ne provjeravate činjenice i
riskirate”.
“Definitivno postoji pritisak da zbog klikova doslovno
istovarate priče, čak i one najsumnjivije. Klikovi su novac. Pogotovo u slučaju
bivšeg poslodavca koji je stvarao pritisak zbog ograničenih resursa. To je
cijelu situaciju činilo neizdrživom”, govori drugi novinar.
Lažna vijest? Još klikova
U februaru 2015., Craig Silverman je napisao: “Novinari
su oduvijek tragali za novim i često neprovjerenim vijestima. Uvijek su pratili
priče drugih novinskih organizacija. No, danas je letvica za vijest vrijednu
objave spuštena jako nisko. Za samo nekoliko minuta tweet ili vijest bez
konkretnog izvora može postati priča koju objavljuju deseci portala i pritom
stvaraju desetke hiljada dijeljenja. Jednom kad se stvori kritična masa,
repeticija počinje imati snažan utjecaj na istinu. Glasina postaje istinita
samo zbog toga što je sveprisutna”, ističe Silverman i navodi niz primjera
neprovjerenih vijesti koje su kasnije povučene ili ispravljene.
“Reporteri i urednici moraju biti pažljiviji nego ikad
ranije. Prevaranti postaju sve sofisticiraniji i brojniji i vrlo je važno biti
skeptičan i stvoriti učinkovit sistem provjere prije same objave”, govori
urednica New York Timesa Margaret Sullivan.
No, mnogi novinari tvrde suprotno i govore da urednike
zapravo i nije briga je li priča istinita ili lažna, klik je klik. Na kraju
krajeva, ako priča i jest lažna, to je još jedna prilika da istom vijesti
skupite još klikova.
Hoće li ikad postati bolje?
U augustu 2015. Brisbane Times, uz mnoge druge, objavio je
priču o Natalie Amyot, francuskoj turistkinji koja je na YouTubeu objavila
video u kojem traži muškarca s kojim je imala seks za jednu noć kako bi mu
javila da je trudna. Već drugi dan postalo je jasno da se radi o podvali.
U junu 2014., HuffPost i Mail Online objavili su vijest o
Victoriji Wilcher koja je izbačena iz restorana zato što su ožiljci na njezinom
licu navodno plašili mušterije. Naravno, brzo se doznalo da vijest nije
istinita, ali KFC je pretrpio mnogo negativnog publiciteta. U novembru prošle
godine i Independent i BBC objavili su vijest o čovjeku koji je Facebook
blokirao zbog imena Phuc Dat Bich. Odbio je dati intervjue, a nekoliko mjeseci
kasnije otkriveno je da je izmislio priču.
Provjera informacija sve je češće žrtva pritiska i lova na
klikove, a budući da je jedini rezultat toga još jedna prilika da skupite
klikove, čini se da će situacija postajati sve gora.
(The Bosnia Times, Index.hr)