ANALITIKA
Za šest mjeseci
tokom kojih je stajala sama protiv svih, Grčku su njeni partneri na bezbrojnim
i beskrajnim sastancima razapeli na stub srama. Evropska unija je tom prilikom
pokazala svoje nesnosno, osvetoljubivo i katkad iznenađujuće lice. Janis
Varufakis, grčki ministar finansija za vrijeme okršaja između Brisela, Berlina
i Atine, osvrće se na različita iskustva koja je doživio tokom pomenutog rata
do iznemoglosti, u tekstu objavljenom u LMD 2015. godine
FOTO: Varufakis
(Profimedia)
Tokom 2010. grčka
država je izgubila sposobnost da sama servisira dugove. Drugim riječima,
postala je insolventna i time lišena pristupa tržištima kapitala.
Pokušavajući da
izbjegne stečaj inače krhkih francuskih i njemačkih banaka koje su već
pozajmile milijarde grčkim vlastima, podjednako neodgovornim kao i one same,
Evropa je odlučila da uputi Atini najbitniji plan pomoći u historiji. Pod
jednim uslovom: da država sprovede budžetsku konsolidaciju (fenomen poznatiji
kao mjere štednje), nezamislivu po obimu u nekim prethodnim periodima.
Neiznenađujuće, postupak je izazvao pad nacionalnog dohotka bez presedana još
od Velike depresije. Time je pokrenut začarani krug: deflacija (1), direktna
posljedica mjera štednji, povećala je teret duga, pokazala da je pretpostavka
njegove otplate nerealna, te otvorila put ka opštoj humanitarnoj krizi.
“Trojka”
kreditora – Međunarodni monetarni fond (MMF), Evropska centralna banka (ECB) i
Evropska komisija kao predstavnik država članica koje su davale pozajmice Atini
– istrajavala je pet godina na tom zastoju, strategijom koju su finansijski
stručnjaci nazvali: „extend and pretend” (produžiti i pretvarati se), ili
strategijom „kao da”. Ona se sastoji u tome da se insolventnom dužniku
pozajmljuje sve više i više, kao da on nije to što jeste, sve kako se na kraju
ne bi pokazali gubici njihovih hartija od vrijednosti. Što su povjerioci bili
uporniji, to je Grčka više tonula u društvenu i ekonomsku krizu, i sve se manje
mogla reformisati. Za to vrijeme, potencijalni gubici za kreditore su se
uvećali i uvećavaju se i dalje.
To je razlog zbog
kojeg je naša partija, Siriza, pobjedila na izborima u januaru. Da je
stanovništvo mislilo da se Grčka oporavlja, nas ne bi ni izabrali.
Naš mandat je bio
jasan: prekinuti sa strategijom „kao da” i sa pratećim mjerama štednje,
koktelom koji se u Grčkoj već pokazao kao smrtonosan za privatni sektor, te
dokazati da se preko potrebne ključne reforme mogu izvesti uz narodnu podršku.
Dana 11.
februara, na svom prvom sastanku sa Evrogrupom (2), svojim sagovornicima sam
naprosto poručio: “Naša vlada će biti pouzdan partner i partner od
povjerenja. Učinićemo sve da iznađemo zajednički teren sa Evrogrupom, i to na
osnovu jedne strategije od tri tačke, kojom bi se dao odgovor na ekonomske
teškoće Grčke: 1) niz ključnih reformi usmjerenih na poboljšanje efikasnosti
naših institucija i na borbu protiv korupcije, utaje poreza, oligrahije i
kamate; 2) sanacija finansija Grčke države putem skromnog ali održivog
primarnog suficita (3), koji ne iziskuje previše truda od privatnog sektora; 3)
racionalizacija ili reprogramiranje strukture našeg duga radi postizanja tog
primarnog suficita i stope rasta potrebne radi optimizacije isplate naših
kreditora.”
Nekoliko dana
ranije, 5. februara, obavio sam svoju prvu posjetu gospodinu Wolfgangu Šojbleu,
njemačkom ministru finansija. Pokušao sam da ga uvjerim da bi mogao da računa
na to da ćemo formulisati prijedloge koji ne idu u korist samo grčkom narodu,
nego i čitavom evropskom stanovništvu: njemačkom, francuskom, slovačkom,
finskom, španskom, italijanskom, itd.
Ali avaj, nijedna
od naših plemenitih namjera nije pobudila ni najmanje pažnje kod ljudi koji
rukovode Unijom. Time smo započeli težak put koji će trajati narednih pet
mjeseci tokom pregovora koji su uslijedili…
Tako me je, 30.
januara, nekoliko dana nakon što sam nominovan za ministra finansija, posjetio
predsjednik Evrogrupe, gospodin Jeren Dijsselbloem. Jedva da je proteklo
nekoliko minuta kada me je pitao šta sam planirao da radim sa memorandumom,
ugovorom koji je prethodna vlada potpisala sa “trojkom”. Odgovorio
sam mu da je naša vlada izglasana upravo da bi pregovarala o tome; ukratko, da
bismo u opštim crtama tražili reviziju budžetske politike i mjera koje su
izazvale toliko štete u posljednjih pet godina: pad trećine nacionalnog dohotka
i mobilizaciju čitavog društva protiv same ideje reforme.
Odgovor g.
Dijsselbloema bio je neposredan koliko i kategoričan: “To neće moći. Ili
memorandum ili gašenje programa.” Drugim riječima: ili ćemo prihvatiti
politiku koju je nametnula prethodna vlada, uprkos tome što nas je narod
izglasao kako bismo je doveli u pitanje (budući da je toliko očajno propala),
ili će nam zatvoriti banke. Jer, pogledajte šta to konkretno znači za jednu
državu članicu koja se našla u situaciji da nema pristup tržištima kapitala: ECB
ukida sva finansijska sredstva bankama, koje onda nemaju drugog izbora nego da
zatvore vrata, a bankomate stave van upotrebe.
Ovaj neskriveni
pokušaj da se nova – i demokratski izabrana – vlada ucjeni, nije nipošto bio
jedini. Nakon sastanka Evrogrupe jedanaest dana kasnije, g. Dijsselbloem
potvrdio je svoj prezir prema osnovnim demokratskim principima. Međutim, g.
Šojble je uspio da ga nadmaši. Francuski ministar finansija Mišel Sapan došao
je da razgovara kako bi pozvao sve nas da zajedno iznađemo način da se pomiri
valjanost ugovora na snazi s jedne strane, i pravo grčkog naroda da nam daju
mandat radi pregovaranja o njegovim najbitnijim tačkama s druge. Intervenišući
odmah poslije njega, g. Šojble nije časio časa kako bi postavio g. Sapana tamo
gdje je namislio da mu je mjesto: “Ne možemo dozvoliti da izbori išta promjene”,
odsječno je rekao. Većina ministara se složila sa stavom šefa.
Čuti da
“Francuska nije ono što je nekad bila” umalo me je dotjeralo do suza
Na kraju tog
sastanka, nakon kojeg smo pripremali objavljivanje zajedničke izjave, predložio
sam da dodamo izraz “izmijenjeno” kod jedne tačke memoranduma. Riječ
je o jednoj rečenici u kojoj se naša vlada obavezuje da će poštovati uslove
ugovora. Gospodin Šojble stavio je odmah veto na moj prijedlog, tvrdeći da ne
dolazi u obzir da se ugovor može mijenjati na osnovu samog čina biranja nove
vlade. Nakon nekoliko sati zastoja i pokušaja da se iz njega izađe, g.
Dijsselbloem me je ponovo upozorio na “neposredni slom programa”, što
će značiti zatvaranje banaka 28. februara, ukoliko bih ja nastavio da
zahtijevam da se izraz „izmijenjeno” doda kod te tačke memoranduma.
Premijer Aleksis Cipras me je tada zamolio da napustim sastanak bez dogovora o
izjavi, i da umjesto toga ne obraćam pažnju na prijetnju g. Dijsselbloema, koja
se ionako neće sprovesti odmah. Međutim, ovo uopšte nije bilo pitanje vremena.
Ne mogu više ni
da izbrojim koliko puta nam se u lice mahalo prijetnjom zatvaranja banaka u
slučaju da ne prihvatimo program koji je već pokazao svu svoju neefikasnost.
Evrogrupa i kreditori ostali su gluhi na naše ekonomske argumente. Od nas su
zahtijevali da kapituliramo. Čak su me optužili da sam se usudio da im
“očitam lekciju”…
Tako, u suštini,
izgleda atmosfera u kojoj su se odigravali pregovori sa kreditorima: pod
prijetnjom. I to nije bila samo prazna izjava, to smo ubrzo shvatili. Ipak,
nismo bili spremni da spustimo gard i nadu da Evropa može promijeniti stav.
Mjesec dana nakon
izbora, prethodna vlada je u dosluhu sa guvernerom Grčke banke, bivšim ministrom
finansija iste vlade, izazvala mini-paniku kod banaka preko jednog javnog
upozorenja. Nekoliko nedjelja nakon našeg preuzimanja funkcija, ECB je počela
sve više da daje znake koji sugerišu da će zavrnuti finansije grčkom bankarskom
sistemu. U trenutku povoljnom za Evrogrupu, ona je počela da podstiče beg
kapitala, fenomen koji je “opravdao” zatvaranje bankomata, čime nam
je prijetio g. Dijsselbloem.
Ulazak tehnokrata
na pregovore samo je potvrdilo naše najgore strahove. U javnosti, kreditori su
tvrdili kako samo žele da vrate svoj novac i da vide Grčku na putu ka
reformama. U stvarnosti, oni su imali samo jedan cilj: da ponize našu vladu i
da nas natjeraju da kapituliramo, čak iako bi za nacije-kreditore to značilo
definitivnu nemogućnost da povrate svoj ulog ili gašenje programa reformi koje
smo jedino mi mogli ubijediti Grke da prihvate.
U više navrata
smo predložili da se naši zakonodavni napori koncentrišu samo na tri ili četiri
oblasti u skladu sa “institucijama”: mjere koje bi ciljale na
ograničavanje utaje poreza, zaštitu fiskalnog sistema od političkog i
ekonomskog lobiranja, borbu protiv korupcije kod javnih nabavki, reformu
pravosuđa, itd. Svaki put, odgovor je bio isti: “Naravno da ne!”
Nijedan zakon se nije smeo izglasati pre kraja detaljnog ispitivanja naše
situacije.
Od nas se još od
pregovora u okviru Briselske grupe (4), primjera radi, očekivalo da predstavimo
svoj plan reformi poreza na dodatu vrijednost (PDV). Prije nego što bismo
uopšte mogli da postignemo dogovor o tom pitanju, predstavnici
“trojke” bi odlučili da pređu na sljedeće pitanje reformi penzija. Ne
bi ni saslušali naše prijedloge, a onda bi ponovo prešli, recimo, na zakon o
radu. Onda kada se naš prijedlog odbaci i na tom polju, trebalo je prijeći na
privatizacije; a onda opet dalje. Tako su razgovori samo skakali s jednog
predmeta na drugi bez mogućnosti da se postigne dogovor, niti da se ozbiljno
pregovara o bilo čemu.
Tokom tih dugih
mjeseci, predstavnici “trojke” su se trudili da spriječe normalno
funkcionisanje razgovora, insistirajući na tome da moramo pokriti sve predmete
u cjelini, što se svodilo na to da se konkretno nije postiglo ništa. Mačka koja
juri vlastiti rep bila bi podjednako efikasna. U međuvremenu, bez formulisanja
ikakvog prijedloga i preteći nam prekidom diskusije ukoliko bismo se usudili da
objavimo vlastite dokumente, oni sami su se postarali da oni procure u javnost
kroz niz konferencija na kojima su se pretvarali kako su naši prijedlozi
“slabi”, “loše osmišljeni” i “malo vjerovatni”.
Nadajući se da će jednog dana pristati da se kockaju i da ćemo se naći na pola
puta, u to vrijeme smo se složili da ipak treba učestvovati u toj maskaradi.
Da bi se
pregovori odvijali pod dobrim uslovima, naši sagovornici trebalo je da također
budu manje podijeljeni. Pozicija MMF-a slagala se sa nama po pitanju
restrukturiranja duga, ali je Fond insistirao da uništimo ono malo što je
ostalo od zakona o radu, time uklanjajući sve zaštitne mjere kojima se čuvaju
zanimanja. Komisija se pokazala kao nešto mekša po socijalnim pitanjima, ali
nije htjela ni da čuje o restrukturiranju duga. ECB je također imala svoju
ideju o tome šta bi trebalo činiti. Ukratko, svaka institucija postavila je
svoju crvenu liniju koja se ne smije prijeći, čime se na kraju istkala jedna
velika paukova mreža u kojoj smo se našli zarobljeni.
Trebalo bi
dodatno proći i kroz „vertikalnu frakturu” naših sagovornika: kao što su
rukovodioci MMF-a i Komisije imali prioritete različite od svojih sljedbenika,
njemačkih i austrijskih ministara finansija, tako su i oni sami branili
prijedloge koji su u protivrečnosti sa ciljevima njihovih nadređenih.
Nesumnjivo
najgore bilo je prisustvovati ponižavanju Komisije ono malo ministara koji su
bili dobronamjerni prema nama. Čuti od ljudi na visokim položajima unutar
Komisije i francuske vlade da se “Komisija mora složiti sa stavovima
predsjednika Evrogrupe” ili da „Francuska nije ono što je nekad
bila”, umalo me je dotjeralo do suza. Da ne govorim o svom razočaranju
kada mi je njemački ministar finansija u svojoj kancelariji 8. juna rekao da ne
može pružiti ni najmanji savjet o najboljem načinu da se izbjegne greška –
napuštanje eura – koja bi ipak i te kako skupo koštala Evropu.
Na kraju juna,
abdicirali smo i prihvatili većinu zahtjeva “trojke”. Sa jednim
izuzetkom: insistirali smo na blagom restrukturiranju našeg duga, bez popusta,
kroz zamjenu hartija od vrijednosti (5). Dana 25. juna bio sam na svom
pretposljednjem sastanku sa Evrogrupom. Tu mi je predstavljena zadnja ponuda
“trojke”: da “uzmem ili ostavim”. Popustili smo na devet
desetina zahtjeva naših sagovornika i čekali smo da se makar naposljetku
potrude kako bismo postigli nešto što bar liči na pristojan sporazum. Umjesto
toga, oni su se još više osilili, primjera radi, u slučaju PDV-a. Više nije
bilo sumnje. Ako bismo ovo potpisali, taj tekst bi uništio posljednje tragove
grčke socijalne države. Od nas se očekivala spektakularna kapitulacija,
kapitulacija koja bi čitavom svetu pokazala kako smo poklekli.
Evrogrupa,
struktura neograničene moći koja „pravno ne postoji”…
Sljedećeg dana,
premijer Cipras najavio je da će predložiti da ultimatum “trojke” ide
na referendum. Dvadeset četiri časa kasnije, u subotu 27. juna, učestvovao sam
u svom posljednjem sastanku sa Evrogrupom, onom na kojem je pokrenut proces
zatvaranja grčkih banaka; jedan od načina da nas kazne što smo imali hrabrosti
da se posavjetujemo sa građanima svoje zemlje.
U toku tih
razgovora, predsjednik Dijsselbloem je najavio da će održati još jedan sastanak
iste večeri, ali bez mene. Bez toga Grčka nema predstavnika. Protestovao sam,
podvlačeći da ne postoji pravo na osnovu kojeg mogu isključiti ministra
finansija jedne zemlje članice evrozone, i zahtijevao sam pravno objašnjenje
takvog postupka.
Nakon kratke
pauze, sekretarijat nam je odgovorio: „Evrogrupa pravno ne postoji. Riječ je o
neformalnoj grupi i samim tim, nijedan pisani zakon ne uređuje postupke njenog
predsjednika.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima kao epitaf Evrope koju
su Konrad Adenauer, Šarl de Gol, Vili Brant, Valeri Žiskar D'Esten, Helmut
Šmit, Helmut Kol, Fransoa Miteran i mnogi drugi pokušavali da izgrade. Evrope
koju sam oduvijek smatrao, još od rane mladosti, svojim kompasom.
Nekoliko dana
kasnije, uprkos zatvaranju banaka i kampanji zajedničkog terora korumpiranih
medija, grčki narod jasno i glasno je rekao “ne”. Od sastanka šefova
država evrozone koji je potom uslijedio, premijer Cipras je naizgled bio
primoran da potpiše ugovor koji se ne može drukčije opisati nego kao predaja.
Sredstvo ucjene? Bespravna mogućnost izbacivanja iz evrozone. Bez obzira na to
šta će neko misliti o našoj vladi, ovaj trenutak će ući u istoriju kao trenutak
u kojem su zvanični predstavnici Evrope iskoristili institucije (Evrogrupu,
samit šefova država evrozone) i metode koje se ne mogu legitimizovati nijednim
ugovorom, u svrhu prekida s idealom jedne zaista demokratske unije. Grčka je
kapitulirala, ali je evropski projekt taj koji je pobijeđen. Nijedan narod iz
ovog regiona ne bi nikada više smeo da pregovara u strahu.
/Autor je bivši ministar finansija Grčke, poslanik
Sirize/
(The Bosnia
Times)