KULTURNO NASLJEĐE
Zajedno sa tekijom, na desnoj obali
Miljacke u selu Brodac, Isa-beg je podigao most na Miljacki i za održavanje ova
dva objekta zavještao nekoliko mlinova, hamam, han, više dućana, te veliki broj
obradivog zemljišta, njiva i vrtova u tom području
FOTO: (public)
Uzimajući temu Mevlevihana na Bendbaši kroz
neobjavljene osmanske izvore kao cilj svog istraživanja, bio sam svjestan da će
biti potrebno uložiti veliki trud da bi
se, stavivši onu posljednju točku, moglo reći: «Završio sam dobar posao». Sada
kažem da je trebalo uložiti izuzetno
veliki trud da se završi samo prva faza puno šireg istraživačkog projekta Mevlevihana
na Bendbaši kroz neobjavljene osmanske izvore.
Problemi koji su se pojavljivali u vezi sa
izvorima nisu proizlazili iz njihovog
nedostatka (mada je neke izvore bilo veoma teško naći ), već iz razloga što je
čitanje izvora tjeralo da se njihov broj povećava . Hoću reći, tema je takva da
sam iščitavajući građu u svome postupku išao sve šire, što mi je u jednom
trenutku izgledalo kao izuzetno zahtjevan posao i poduhvat. Razlog tome je
veoma složena problematika izvora po kojima će trebati objasniti: nastanak
tekije, kojem derviškom redu je pripadala, objasniti ili upotpuniti “silsilu”
tj. rodoslovno stablo mevlevijskih šejhova, istražiti njen vakuf kao i njen
nestanak.
Iz ovoga problema nastojao sam izaći
koncentrirajući se na dvije temeljne odrednice: saznati šta o tome pisani
izvori saopštavaju i uporediti ih sa već poznatom literaturom. Na samom početku
istraživanja shvatio sam, da sve ono što je bitno za spomenutu temu treba
dotaći tek u kratkim crtama a da najveći dio svoga rada trebam posvetiti prikupljanju
izvorne građe, tako neophodne u bilo kojem projektu, kako bi i ovaj projekat dobio
svoju «fizionomiju». U želji da započnem
obradu teme koja će na najbolji mogući način, i shodno mojim trenutnim
mogućnostima, ponuditi odgovore na pitanja koja
se nameću u vezi mevlevijske tekije na Bendbaši, ja sam izvršio
prikupljanje spomenute građe.
Nakon inicijative za ponovnu izgradnju
Isa-begove tekije od strane udruženja “Obnova Isa-begove tekije” 1999. godine,
čini se primjerenim, možda čak i neophodnim, ukazati na neke, za sad još uvijek
neriješene, probleme iz historije ovog objekta.
Do sada je uvijek kao najpouzdaniji izvor o
Isa-begovoj tekiji korištena i prezentirana Isa-begova vakufnama iz 1462.
godine. Po originalnoj vakufnami, Isa-begova tekija se sastojala od “tri
krila/sobe (buyūt), jedne štale, jednog dvorišta (harem) i ostalog što joj
pripada…”; zgrada se trebala koristiti kao tekija i konačište za siromašne (fukara),
bilo da su taleba, sejidi, gazije ili seyyahini( putnici-namjernici). Hrana
(meso, riža, hljeb i lonac/čorba) treba da se kuha za goste(misafire), koji tu
mogu odsjesti do tri dana; lonac/čorba (maraq) se takođe treba obezbijediti za hizmećare
tekije a višak podijeliti siromašnoj djeci Sarajeva (hazihi`l-qasaba). Zajedno
sa tekijom, na desnoj obali Miljacke u selu Brodac, Isa-beg je podigao most na
Miljacki i za održavanje ova dva objekta zavještao nekoliko mlinova, hamam,
han, više dućana, te veliki broj obradivog zemljišta, njiva i vrtova u tom
području.
Iako je Isa-begova vakufnama dostupna već
duže vrijeme, a Isa-begova tekija bila u više navrata predmet istraživanja, u
podacima koji su proizišli kao rezultat ovih istraživanja još uvijek postoji
popriličan broj nejasnoća i neriješenih problema. Tako, naprimjer, podaci koje
nudi neka literatura u vezi Isa-begove tekije nije u potpunosti u skladu sa
sadržajem Isa-begove vakufname, što navodi na zaključak da su neki dijelovi
vakufname svojevremeno pogrešno prevedeni, tako da oni koji su se kasnije
oslanjali na taj prevod, radije nego na izvorni tekst, također daju nejasne ili
pogrešne podatke.
Pitanje nastanka tekije na Bendbaši
Kolika je bila važnost tekije, vidljivo je
i po tome što se cijelo naselje koje je nastalo oko nje smjerom sjeverozapad –
istok, od Bendbaše do Baščaršije, nazivalo Mahalom Isa-begove zavije, koja je
po popisnom defteru iz 1515-16. godine, dovršenom u prvoj dekadi muharrema 922
hidžretske godine, tj. 5-14. februara 1516. godine (Istanbul Başvekalet Arşivi;
Tapu Tahrir defteri) imala 31 kuću, 21 neoženjenog i 2 kuće udovica. Po drugom popisnom defteru iz 1528-1530.
godine (Istanbul Başvekalet Arşivi; Tapu Tahrir defteri) i vakufnami
Muslihuddina Čekrekčije za njegovu džamiju na Baščaršiji iz 1526. godine,
saznajemo da je mahala zavije rahmetli Isabega ustupila svoje mjesto mahali
mesdžida Muslihuddina Čekrekčije. Također, napominjemo da se u neposrednoj
blizini Isa begove zavije, na mjestu današnje Vijećnice nekada nalazila i Turna
Dedeova tekija, o kojoj nažalost ne posjedujemo nikakvih dokumenata, ali čiji
naziv Dede (sam izraz dede predstavlja osobu koja je u vremenskom rasponu od
1001 dan završila edukaciju strogo koncipiranog mevlevijskog usula zajedno sa hizmetom
u tekiji, što se u mevlevijskoj terminologiji naziva čilla) asocira na njen mogući mevlevijski usul.
U vakufnami Mehmeda Čelebije, koja je
sastavljena i legalizirana početkom mjeseca ramazana 867. hidžretske godine,
tj. u prvoj polovini mjeseca maja 1463. godine, također se spominju vakufi
mesdžida i imareta u tekijskoj mahali u Tetovu. Iz originalne Isa begove
vakufname za njegove zadužbine u Skoplju saznajemo da je on u „blizini medrese sagradio jedan hanegah za putnike
namjernike, uboge, bogate i druge“. Po nekim novim podacima koje posjedujemo,
mevlevijsku tekiju u Skoplju, uz Sari Saltukovu tekiju na Buni, možemo ubrojiti
među najstarije derviške tekije izgrađene na tlu bivše Jugoslavije; što,
međutim, iziskuje dodatna istraživanja. Iz originalnih Isa begovih vakufnama
saznajemo da je Isa beg napravio po jednu zaviju u Skoplju, Solunu i Sarajevu, što nesumnjivo govori da je tekija
na Bendbaši u samom svom početku morala
biti mevlevijske orijentacije.
Uporednom analizom Isa begovih vakufnama za
njegove objekte u Sarajevu i Skoplju
dolazi se do zaključka da je vakufe koje je posjedovao u Sarajevu i u ostalim
dijelovima Bosne u slučaju bilo kakve promjene bio potčinio svom vakufu u
Skoplju. Iako je Isa begov vakuf za Skoplje stariji od vakufa za grad Sarajevo,
sarajevski vakuf je kroz sidžil proveden i ozvaničen, 1462. godine kada je
morala nastati, ili čak par godina i prije, mevlevihana na Bendbaši; a skopska
mevlevijska tekija oko 1469. godine kada je na šerijatskom sudu legalizirana
vakufnama za Skoplje, u čijoj šerijatskoj ovjeri je potpisano sedam kadija:
Mahmud Suali, hadži Sinan, derviš Mehmed, Mehmed ez-Zejreki, Numan, Mubarek i
Abdullah sin Alijin svi redom kadije iz Sarajeva, što je još jedan prilog
postojanju jake duhovne veze između ova dva najznačajnija grada tadašnjeg
Isabegovog krajišta. U vakufnami se među knjigama koje je Isa beg uvakufio za
grad Skoplje spominje i glavno mevlevijsko djelo od 27.000 stihova (bejtova)
poznato po naslovom „Mesnevi Manevi“, čiji je autor osnivač mevlevijskog reda
Dželaludin Rumi.
Pitanje o usulskoj orijentaciji tekije na
Bendbaši
Iako, u Isa-begovoj vakufnami nije
precizirano kojem derviškom redu pripada zavija uz musafirhanu, u kontekstu određivanja njenog
derviškog usula- pravca, do sada je većina istraživača bila složna u tome, da je tekija bila mevlevijskog
reda. Ali dok prva skupina istraživača
tvrdi da je njena mevlevijska orijentacija vezana samo za kasniji period njenog
postojanja, i svoje mišljenje bazira na tome da
Isa-begova vakufnama implicitno ne sadrži nikakve podatke o aktivnostima
ove tekije u ranim godinama njenog postojanja., druga je pak na stanovištu da
je Isa-begova tekija prerasla u značajan mevlevijski centar već u toku prva dva
stoljeća njenog postojanja. S obzirom da je Isa beg, po podacima koje sami
dokumenti daju, bio mevlevi, istovremeno je pripadao i ahijskom bratstvu –
esnafskoj londži kako u Sarajevu tako i
u Skoplju. Iz originalnih osmanskih dokumenata, saznajemo da je ona
zaista pripadala mevlevijskoj derviškoj orijentaciji, jer se u neobjavljenim
originalnim dokumentima Mevlevijska zavija na Bendbaši ovako navodi: Isa beğin
bina eylediği zavije-i Mevleviyye`nin ba-meşihat-name post-nişinliği rafi´-i
tevki` refi`-i`ş-şan-i Hakani… , ili Saray-Bosna`da Bend-başı nam mahall`da
vaki` Mevlevi han-gahi … , ili nefs-i Saray'da vaki’ zaviyyesi vakfin
tevliyyeti ber-vech-i hasbi kenduya tevcihisi babında….inayet ve ber minval
meşruh tevcih içün medine-i Konya'da vaki’ Hazreti Mevlana Celaluddin kuddise
sirruhu'l-‘ala sulalesinde es-Seyyid eş-şeyh el-hacc Mehmed dame takvahu …
itd.
Iz neobjavljenih osmanskih dokumenata
također saznajemo da je Isa begov sin „vojvoda istočnih strana“ Mehmed Čelebi,
u periodu od 1462-1468. godine kao gospodar Pavlovića zemlje, zaslužan za
razvoj Rogatice gdje je dao sagraditi jednu tekiju. Sam naziv „Čelebi“ (ime
koje su obično nosile mevlevije i mevlevijski šejhovi) uz njegovo ime asocira
na njegovu mevlevijsku orijentaciju. Među posjednicima timara koji pripadaju
Isa begu spomenuti su njegovi gulami (ratnici): čelebi Gazanfer, saki Karadža,
pir Mehmed i drugi, čiji mahlasi (pseudonimi) govore o njihovom derviškom
opredjeljenju (Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1455.
godine).
Da je u porodici Isa bega Ishakovića, a i u
okruženju njegovom, zaista egzistirao jak tesavvufski (derviški) život, govori
i činjenica da je čak i njegova unuka, kćerka hadži Mehmeda, hadži Aiša
uvakufila svoja dobra za tekiju Ismail Hakki Bursevi u Skoplju, koja je
pripadala džilvetijskom tarikatu inače jako bliskom mevlevijskom usulu. U
originalnoj vakufnami hadži Aiša izričito uslovljava sljedeće: „Ovaj moj vakuf
koji je prethodno pobrojan uvakufila sam za
tekiju i sveti mesdžid koje sam sama podigla, s tim da pripada redu džilvetija, te da se iz
vakufskih prihoda troši za njihovo popravljanje i održavanje.“ Među prisutnim
svjedocima čina legalizacije upisani su i hadži Derviš, Hajri-zade Hasan Čelebi,
Abdi Muezin sin Ahmeda Čelebija, Kara Bıyık-zade Šejh Abdullah, svi derviške
orijentacije.
Rodoslovno stablo mevlevijskih šejhova
U pokušaju da ustanovimo ko su bili šejhovi
mevlevijske tekije na Bendbaši, suočili smo se sa veoma oskudnim podacima,
posebno za prvi period njenog postojanja. No bez obzira na sve mi ćemo pokušati
dati listu šejhova koji su se smjenjivali u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši, pa
ćemo spomenuti samo one za koje imamo sigurne podatke:
*Atik dede (kraj XVI i prva polovina XVII
stoljeća),
*Tevekkuli dede (prva polovina XVII
stoljeća),
*šejh Abdul-fettah (umro 1709. godine),
*šejh Starac (umro 1757/58.),
*šejh Ataullah (umro 1759/60.),
*šejh Sarač Ahmed (umro 1770/71.),
*Mustafa Mlivar (umro 1777.),
*šejh Čelengir (umro 1798/99.),
*šejh Salih dede,
*šejh Ibrahim mevlevi,
*Osman dede bin Mustafa (umro 1814.
godine),
*šejh Lutfullah bin eš-šejh Osman mevlevi
(umro 1860. godine),
*Muhammed šejh Fikri (umro 1879.) i
*šejh Ruhi (umro 1924. godine).
Ovo rodoslovno stablo mevlevijskih šejhova
na Bendbaši treba svakako još dodatno istraživati kroz originalne dokumente, no
u listu mevlevijskih šejhova treba
uvrstiti i dvojicu mevlevijskih derviša pokopanih na Šehovoj Koriji, Sultana
Ahmeda i Abdala Mahmuda, koji su u drugoj polovini XVII stoljeća došli iz
centralne mevlevijske tekije Asitane iz Konje (oko 1662/63. godine). Pošto se
iz izvora koji su pohranjeni u Gazi Husrev begovoj biblioteci vidi da su ova
dvojica šejhova dali novac da se restaurira dotad dotrajala Silahdar Mustafa
pašina tekija u Sarajevu, možemo zaključiti da nisu pripadali kalenderijskim – putujućim
dervišima, kako je to interpertirano, već, sasvim suprotno, da su upućeni sa
određenom vazifom iz centralne mevlevijske tekije iz Konje u Sarajevo.
Nestanak mevlevijske tekije na Bendbaši
Mevlevizam u Sarajevu se ispoljavao, i
formalno i suštinski, na način kao što je to prakticirano i u centralnoj
mevlevijskoj tekiji u Konji, naravno uz izvjesne specifičnosti i modifikacije.
U mevlevijskoj tekiji na Bendbaši svakog petka poslije džume namaza obavljao se
zajednički zikr – mukabela sa mevlevijskim plesom sema. Osim toga bio je običaj
da se 27. večeri mjeseca ramazana poslije teravih namaza obavi sjedeći
zikr u Gazi Husrev-begovoj džamiji u
Sarajevu, a u maju i junu odlazilo se u posjetu mevlevijskim šejhovima na
Šehovoj Koriji Sultan Ahmedu i Abdal Mahmudu, gdje je nekada bio mevlevijski
ljetnikovac (londža). U Sarajevu je to narod nazivao mevlevijskim teferičima,
zbog čega je posjeta imala masovni karakter. Tekija je izdržavana sredstvima iz
Isa begovog vakufa koji potječe iz 1462. godine, kao što je to i spomenuto u
njegovoj vakufnami, s tim što se s vremena na vrijeme obim vakufske imovine
mijenjao, tako da je u zadnjem periodu
svoga postojanja mevlevihana na Bendbaši bila izdržavana iz vakufa nakibul-ešrafa,
mevlevijskog šejha es-Sejjda Muhammeda Fadil paše Šerifovića, što nam govori da
je već tada vakuf Isa bega Ishakovića za izdržavanje mevlevijske tekije na
Bendbaši bio na izmaku. Tanzimatske reforme u Osmanskom carstvu, Nizam-i
džedid, koje je izvršio sultan Mahmut II, zatim pad Bosne pod austrijsku vlast
poprilično su oslabili veze mevlevihane na Bendbaši sa centralnom mevlevijskom
asitanom u Konji. Posljednji šejh sarajevske mevlevijske tekije bio je šejh
Ruhi Šehović koji je pohađao i završio Atmejdansku medresu, a derviško znanje
upotpunio kod šejha Skender pašine tekije Arifa Ješila. Šejh Ruhi služio se
turskim, arapskim, perzijskim i njemačkim jezikom, poznavao je tradicionalnu
medicinu i ilmi havvas. U 33. godini života odlazi u centralnu mevlevijsku
tekiju u Konji s ciljem mevlevijske edukacije koju je uspješno okončao 1907.
godine (to je zvanično ubilježeno u protokolu asitane u Konji pod brojem
129/2819). Nakon povratka u Sarajevo s velikim uspjehom počinje okupljati
pristalice mevlevijskog reda i formirati značajnu grupu derviških ihvana.
Mevelvijska tekija počinje privlačiti pažnju brojnih posjetilaca među kojima se
uskoro pojavljuju mnogi zaljubljenici mevlevizma. Npr. pamti se nastup mutriba,
orkestra mevlevijske tekije u dvorištu Careve džamije u Sarajevu, prilikom
ustoličenja reisul – uleme Džemaludina Čauševića 1914. godine, koji je također
i sam bio mevlevijski derviš. O tome je sačuvana foto dokumentacija u Gazi
Husrev begovoj biblioteci.
Na mjestu post-nišina mevlevijske tekije na
Bendbaši, kao posljednji mevlevijski šejh,
bio je Ruhi efendi [k.s.] koji je na toj dužnosti ostao sve do svog
preseljenja 29. oktobra 1924. godine. Nakon smrti šejha Ruhije aktivnost tekije
je u formalnom smislu nastavljena; no istinski mevlevijski usul je sa njegovim
odlaskom prestao da egzistira. Nestalo je muzičkog spektakla i praktičnog
mevlevijskog obreda, nema više plesača semaa i njihovih lepršavih nošnji; no
uprkos svemu, čak i poslije ukidanja mevlevijske tekije, (koje je kulminiralo
njenim zatvaranjem 1952. i konačnim fizičkim uništenjem 1957. godine) u
Sarajevu je mevlevizam kao religiozni fenomen i kao tradicija ostao da i dalje
živi, ali samo kao intelektualno-moralni aspekt.
Da zaključimo, mevlevizam kao specifična
duhovna derviška komponenta, baziran na učenju hazreti Mevlana Dželaludina
Rumija [k.s.], imao je višestruki značaj i ulogu u istoriji grada Sarajeva, ali
i ogromni značaj čak i u društveno-političkoj istoriji u širem kontekstu.
Naročito ako se ima u vidu bliskost mevlevijskih šejhova sa sultanovim dvorom i
njihova sveopća prisutnost u gotovo svim dijelovima Osmanskog carstva.
(The Bosnia Times, Autor: Nusret Ćolo)