Piše: AnidaKljučanin, thebosniatimes.ba
U četvrtak, 24. marta, zakazana je dugo čekana presuda u predmetu Karadžić. Radovan Karadžić uhapšen je 21. jula 2008. godine, nakon 13 godina skrivanja. 29. oktobra 2009. godine započelo je suđenje koje je trajalo 497 sudskih dana i na kom je Tužilaštvo izvelo 337 svjedoka koji su posvjedočili u prilog 11 tačaka optužbe.
Radovanu Karadžiću na teret se stavljaju dvije tačke optužnice za genocid (tačka 1 i 2), pet tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti (u koja djela spadaju: progoni (tačka 3); istrebljivanje (tačka 4); ubistvo (tačka 5);
deportacija (tačka 7); nehumana djela (prisilno premještanje) (tačka 8)); te četiri tačke za kršenja zakona ili običaja ratovanja (ubistvo (tačka 6); terorisanje (tačka 9); protivpravni napadi na civile (tačka 10); uzimanje talaca (tačka 11)). Prema slovu optužnice, Radovan Karadžić je bio najviša civilna i vojna vlast u formiranoj Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini najranije od marta 1992. pa sve do približno 19. jula 1996. godine.
Međutim, ono što se iščekuje u javnosti Bosne i Hercegovine, ali i na međunarodnoj sceni, jeste hoće li Radovan Karadžić biti osuđen za genocid? Naime, Karadžić se u dvije tačke optužnice tereti za genocid u sedam bosanskohercegovačkih opština – i to: Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici, te Zvorniku (tačka 1), te u Srebrenici (tačka 2). Do sada je u presudama ovog suda, sudova drugih država, te Suda Bosne i Hercegovine pravnosnažno dokazan i presuđen genocid u Srebrenici, dok bi donošenje osuđujuće presude u dijelu koji se odnosi da drugih sedam opština, predstavljalo presedan.
Radovan Karadžić se tereti da je u dogovoru s drugima počinio, planirao, podsticao, naredio i/ili pomagao i podržavao genocid nad dijelom nacionalnih, etničkih i/ili vjerskih grupa bosanskih Muslimana (Bošnjaka) i/ili
bosanskih Hrvata, te da je pored toga znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti genocid ili da su ga već počinili, a nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinioce.
Također, Radovan Karadžić se tereti da je bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo. Namjera djelimičnog uništenja grupe manifestovana je na najekstremniji način u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici, te Zvorniku.
Genocid i djela u osnovi genocida
U cilju kako bi se moglo raspravljati o tome da li je u pobrojanim općinama počinjen genocid, odnosno da li su počinjeni zločini dosegli razmjeru genocida, potrebno je poći od definicije ovog krivičnog djela i onoga što se traži u cilju njegovog dokazivanja. Naime, genocid je inkriminiran Konvencijom o genocidu, ali i odredbama domaćeg krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Konvencija pod genocidom podrazumijeva bilo koje od niže navedenih djela, počinjenih u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi kao takva -neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa:
-ubistvo članova
grupe;
-teška povreda
fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;
-namjerno
podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog
potpunog ili djelomičnog uništenja;
-mjere usmjerene
ka sprječavanju rađanja u okviru grupe;
-prinudno
premještanje djece iz jedne grupe u grupu. (član II Konvencije).
Prema odredbama Konvencije kažnjiv je genocid; sporazum o izvršenju genocida; neposredno i javno podsticanje na izvršenje genocida; pokušaj genocida; kao i saučesništvo u istom.
Radovanu Karadžiću se na teret stavljaju prva tri djela kojima se genocid može počiniti: ubijanje pripadnika grupe; nanošenje teških tjelesnih i duševnih ozljeda; te smišljeno nametanje životnih uvjeta sračunatih da dovedu do uništenja, iako postoje indicije pa čak i utvrđeni slučajevi činjenja i posljednje dvije faze genocida: prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu (u jednoj od opština u kojoj su zločini prema slovu optužnice dosegli razmjeru genocida, Sanskom Mostu, djevojčica koja je ostala živa nakon pokolja žena i djece u selu
Hrustovu, kada je ubijena i njena majka te kasnije i otac, data je na usvajanje u Veliku Britaniju, te iako ju je djed tražio po izlasku iz logora Manjača sud je odredio da ima da nastavi živjeti sa novom engleskom porodicom); te poduzimanje mjera usmjerenih ka sprječavanju rađanja u okviru grupe (grupa žena također iz Sanskog Mosta neformalno je posvjedočila kako je nad njima izvršena prisilna sterilizacija).
Referendum za nezavisnost kao povod otpočinjanja rata, ne i njegov uzrok
Preuzimanje vlasti je u svim općinama Bosne i Hercegovine teklo na gotovo pa istovjetan način. Pripreme rukovodstva bosanskih Srba zajedno sa rukovodstvom Republike Srbije za rat i stvaranje Velike Srbije počele su još osamdesetih godina 20. stoljeća, dok se istim užurbanije pristupilo od 1991. godine.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu ne proizilazi, kako se to često danas iskrivljuje, iz činjenice da je Bosna i Hercegovina izašla iz SR Jugoslavije i proglasila nezavisnost; njeni uzroci leže i opredijeljeni su još od donošenja Memoranduma Srpske akademija nauka i umjetnosti (SANU). Nakon donošenja ovog memoranduma u Beogradu počinje širenje talasa nacionalističkih ideja i propagandno djelovanje koje je išlo prvenstveno u smjeru poticanja mržnje prema nesrbima. Dok su pojedinci različitim propagandnim djelovanjem, u pravilu putem medija i članaka
tamošnjih akademskih članova zajednica, infiltrirani da Srbima prijeti još jedan genocid; da se tzv. muslimanski ekstremisti i ustaše užurbano pripremaju i naoružavaju da pobiju srpski narod; da se na teritoriju Bosne i Hercegovine priprema formiranje islamske države zasnovane na Šerijatu.., te različitim drugim smišljeno skrojenim činjenicama koje su imale samo jedan cilj: osiguranje što većeg ljudstva i širenje mržnje među tim ljudstvom za pripremanje zločina i počinjenje zločina nad svim zločinima – genocida, srbijansko i (bosansko) srpsko rukovodstvo djelovalo je hladne glave. Bio je to puki metod manipulacije vlastitim narodom u cilju njegovog iskorištavanja i korištenja kao izvršilaca najtežih krivičnih djela. Dok su tako izvršioci kasnijih monstruoznih zločina možda i djelovali iz
predubjeđenja da ubijaju one koji su njima namijenili smrt, da štite i čuvaju
srpski narod od genocida, razum najvećih dužnosnika kako Republike Srbije a
potom i osnovane Srpske Republike Bosne i Hercegovine, ostao je trezven: znali
su da ona politika koja se službeno propagira ne odražava realno stanje, ali
svjesno su nastavili sa njenim provođenjem. Aspiracije su jednostavne:
pribavljanje dijela tuđeg teritorija u cilju formiranja Velike Srbije (teritorija
Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske).
Samim tim,
pogrešno je ubjeđenje kako bi država Bosna i Hercegovina izbjegla agresiju da
je ostala u granicama SR Jugoslavije ili da nije međunarodno priznata. Naime,
teritoriji koji su namijenjeni za ulazak u Veliku Srbiju bili su oni u kojima
su Srbi uglavnom bili u manjini. Priključenjem željenih teritorija Bosne i
Hercegovine, Republike Hrvatske, ali i Makedonije, Srbi bi ostali u manjini u
državi koja je trebala da okuplja “Srbe svih zemalja ma gdje živjeli”. Plan
etnički čiste ili barem etnički većinski Velike Srbije mogao je da uspije samo
uklanjanjem sa tih teritorija pripadnika svih drugih, svih nesrba. Tako i
američki autor Norman Ciger u djelu “Genocid u Bosni: Politika “etničkog
čišćenja”” navodi:
“Aneksija Bosne i
Hercegovine, sa njenih skoro dva miliona Muslimana, napravila bi avet od Velike
Srbije u kojoj bi, za nekoliko godina, Srbi postali manjina..”
Bez ulaska u rat
i počinjenja zločina genocida Srbi bi bili manjina u formiranoj Velikoj Srbiji.
Stoga je jedini
“racionalan” način izbjegavanja ovog scenarija u kom bi Srbi bili manjina u
državi formiranoj za Srbe, bilo uklanjanje nepoželjnih. Predviđen je procenat
nesrba koji “smiju” ostati na teritorijama koje će ući na prostor Velike Srbije
dok je za druge predviđen plan podijeljen na tri potkategorije: dijelom
protjerati, dijelom zatvoriti, dijelom ubiti.
Realizacija ovog
plana mogla se postići samo genocidom, a genocid je u cilju izbjegavanja
konsekvenci koje ovo najteže krivično djelo nosi sa sobom upakovan u naziv
“etničkog čišćenja”. Ovaj se termin djelimično i može primijeniti pošto se
uistinu i radilo o teritoriju čišćenja (“čišćene terena” kako na to referiraju
srpske snage u svojim izvještajima) od onih nepoželjnih, međutim i etničko
čišćenje je ovdje predstavljalo sastavni dio genocida.
Preuzimanje
vlasti u općinama i pripreme za činjenje zločina
Proglašenjem
Srpske Republike Bosne i Hercegovine, 9. januara 1992. godine, počelo je
krojenje posljednjih detalja sudbine Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Čekalo se samo na najavljeni referendum Republike Bosne i Hercegovine i izlazak
iz tada već krnje Jugoslavije, kako bi se ušlo u rat. Dakle, nakon sticanja
nezavisnosti Bosne i Hercegovine izglasane 29. februara /1. marta 1992. godine
i njenog međunarodnog priznanja 6. aprila iste godine, otpočinje agresija na
međunarodno priznatu, suverenu BiH Pred ovaj čin, koji će poslužiti kao paravan
nezapamćenog terora i pokolja, sve je već spremno: paralelna paradržavna
tvorevina (Srpska Republika Bosna i Hercegovina), paralelni državni organi
(Predsjedništvo, Skupština te tvorevine), te Srpska radikalna Stranka (SDS) kao
svojevrsni civilni vrh ove piramide, te JNA, a kasnije i Vojska Republike
Srpske (gdje su u velikom broju slučajeva nakon međunarodnog priznanja Bosne i
Hercegovine samo zamijenjene oznake na uniformama bez povlačenja ove tada već
strane vojske na bosanskohercegovačkom teritoriju), kao vojni vrh koji je imao
za cilj osiguranje ostvarivanja zacrtanih ciljeva u praksi. Pored navedenog, koncem
1991. godine donesen je dokument koji će predstavljati osnov i modalitet
djelovanja lokalnog rukovodstva SDS-a u ostvarenju svega onoga što je već
unaprijed pripremljeno. Riječ je o dokumentu naziva „Uputstvo o organizovanju i
djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovina u vanrednim okolnostima“
donesenom u Sarajevu, 19. decembrar 1991. godine. Uputstvo započinje sljedećim
tačkama:
“Zbog opravdane
sumnje da određene snage uporno, temeljito i organizovano djeluju na nasilnom
izvođenju Bosne i Hercegovine iz Jugoslavije, a time i srpskog naroda, donosi
se ovo uputstvo kojim se razrađuju jedinstveni zadaci, mjere i druge aktivnosti
koje će se sprovoditi u okviru nacionalne zajednice srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini u cilju sprovođenja plebiscitarne odluke kojom se srpski narod u
Bosni i Hercegovini opredijelio da živi u jedinstvenoj državi, kako u
postojećim, tako i u svim uslovima i okolnostima koje mogu nastupiti imajući u
vidu razvoj ukupne političke i bezbjednosne situacije.
Zadaci, mjere i
druge aktivnosti utvrđene u ovom uputstvu preduzimaće se radi povećanja
mobilnosti i spremnosti za odbranu interesa srpskog naroda.” (tačke I i II
Uputstva)
Ovaj dokument,
označen kao strogo povjerljiv, predvidio je ponašanje i djelovanje rukovodstva bosanskih Srba u mjesecima koji
će uslijediti, odnosno modalitete djelovanja s obzirom na varijantu „A“ – u
opštinama u kojima srpski narod predstavlja većinu i varijantu „B“ – koja se
ima primjenjivati u onim u opštinama u kojima srpski narod pak nije u većini.
Uputstvom je predviđeno formiranje Kriznih štabova, koji su od strane lokalnih
organa SDS-a i formirani. Pored formiranja Kriznih štabova, na opštinskom nivou
započela je mobilizacija i tajno naoružavanje srpskog stanovništva, u pravilu
naoružanjem iz kasarni JNA, a potom i preuzimanje svih bitnijih funkcija u
konkretnoj opštini, prije svih preuzimanje kontrole nad stanicama javne
bezbijednosti kom prilikom se od policajaca nesrba tražila nelojalnost Srpskoj
Republici, a u slučaju ne dobijanja iste što se u pravilu i događalo, njihovo
protjerivanje iz policije (veliki broj ovih policajaca Bošnjaka i Hrvata će
kasnije biti zatvoren u formirane logore, a mnogi od njih i ubijeni). Nakon
svih ovih priprema, u opštinama je pristupljeno preuzimanju vlasti i to prvo
napadima na sela i sam grad, likvidacijom civila pri tim napadima, odvođenjem
lokalnog civilnog stanovništva u već pripremljene logore, te konačnom progonu
preostalog nesrpskog življa. Sva ova djela počinjena su činjenem krivičnog
djela genocida.
Inkriminirana djela (actus reus) genocida
predstavljena su kao ubijanje pripadnika grupe; nanošenje teške tjelesne ili
duševne povrede pripadnicima grupe; te smišljeno nametanje pripadnicima grupe
životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog
fizičkog uništenja. Sva ova djela potrebno je da budu učinjena sa posebnom,
specijalnom namjerom (mens rea) da se, u cijelosti ili djelimično, data
nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa uništi kao takva, odnosno
pojedinci unutar ovih grupa moraju biti birani i „targetirani“, ubijani,
zatočavani i fizički i psihički mučeni na temelju njihovog pripadništva grupi,
a ne na temelju svojih individualnih svojstava.
Da li je u pobrojanim općinama za koje se
Karadžić tereti došlo do počinjenja navedenih krivičnih djela, da li su
konkretna djela bila usmjerena protiv pripadnika grupe kao takve i da li su ispunjeni uslovi za actus reus
genocida, te da li je došlo do izražavanja genocidne namjere – da li su ta
djela počinjena sa ciljem djelomičnog uništenja bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata? Navedeni aspekti bit će obrađeni
s obzirom na razlučenje actus reus i mens rea genocida, referiranjem na sedam
gradova optužnice koji se stavljaju na teret Radovanu Karadžiću.
I. Actus reus
genocida – djela u osnovi genocida
Ubijanje
pripadnika grupe
Kada je riječ o prvom djelu kojim se genocid
može počiniti – ubijanjem pripadnika određene grupacije – ova djela
razvrstavaju se u dva osnovna aspekta: ubijanje pripadnika grupe povezano sa
preuzimanjem vlasti u opštinama i gradovima, odnosno nakon preuzimanja; te
ubijanje pripadnika grupe povezano sa zatočeničkim objektima.
Kada je u pitanju ubijanje pripadnika grupe,
u svrhu dokazivanja zločina genocida, potrebno je dokazati kako su oni ubijeni
kao pripadnici date grupe u svrhu njenog uništenja. Pri tome, nije bitan
stvarni, nego namjeravani domet uništenja grupe, koliko je genocidnim planom
pripadnika date grupe predodređeno za uništenje.
Nanošenje teške
tjelesne ili duševne povrede
Nanošenje teške
tjelesne ili duševne povrede podrazumijeva radnje mučenja, nečovječnog ili
ponižavajućeg postupanja, seksualnog nasilja, ispitivanja praćenih
premlaćivanjem, prijetnji smrću, različitih povreda kojima biva narušeno
zdravlje, ili prouzrokovana nakaznost ili teška povreda kod pripadnika date
grupe. Ovdje povrede ne trebaju da imaju
trajne posljedice ili da budu neizlječive prirode, ali se traži uslov da one
moraju biti teške.
Smišljeno
nametanje životnih uslova sračunatih da dovedu do uništenja
Kada su u pitanju smišljeno nametnuti životni
uslovi koji su sračunati da dovedu do fizičkog, potpunog ili djelomičnog,
uništenja grupe, ove radnje podrazumijevaju izgladnjivanje pripadnika grupe
ishranom koja je jedva dovoljna za preživljavanje, uskraćivanje prava na
ljekarsku njegu, stvaranje uslova koji postepeno mogu da dovedu do smrti,
uključujući i neadekvatan smještaj, nedostatak higijene i odjeće ili tjeranje
na fizički rad. Ovi uvjeti moraju biti nametnuti smišljeno i sračunati sa
ciljem da se grupa uništi, bez obzira da li to uništenje doista i uspije ili
ne.
Actus reus i mens
rea genocida u 7 općina
Navedeni aspekti (od preuzimanja vlasti,
ubijanja pripadnika grupe, njihovog zatočenja u logorima i drugim zatočeničkim
ubjektima, ubijanjima, mučenjima i smještaju u nehumanim i životinjskim
uvjetima povezanim sa istim) doista su i počinjeni u svim gradovima za koje se
prema optužnici tvrdi sa su radnje u njima dosegle razmjere genocida. U prilog
tome, govore brojke ubijenih, broj formiranih logora i zatočeničkih objekata,
broj civila koji je prošao kroz ove logore, mučenja kojima su bili podvrgnuti,
te uslovi u kojima su bili smješteni.
Ubijanje
U sedam gradova
optužnice prisutno je na desetina slučajeva likvidacije pripadnika grupe, kako
tokom zauzimanja opštine, tako i onih likvidacija koje su vezane za zatočeničke
objekte. U ovim napadima civili su ubijani na kućnim pragovima, među njima
veliki broj žena i djece.
Iako nema
opšteprihvaćenih podataka o broju ubijenih civila, kao i broju logoraša koji su
prošli kroz logore, brojke ubijenih za općine optužnice su prema do sada
izvršenim istraživanjima sljedeće: u Bratuncu je ubijeno 2077 civila nesrpske
nacionalnosti; u Foči 1537 njih; Ključu 660; Prijedoru – 3741; Sanskom Mostu –
929; Vlasenici preko 1640; te Zvorniku preko 2070 ubijenih civila svih uzrasta
i oba spola, Bošnjaka, Hrvata i drugih nesrba.
Ukupna brojka likvidiranih za sedam gradova
optužbe je 12,656 ubijenih civila.
Podataka o broju
ubijenih logoraša u logorima i zatočeničkim objektima ili lokacijama na koje su
iz logora odvođeni i likvidirani nema, te se oni računaju pod prethodno navedene
brojke (zajedno sa civilima ubijenim prilikom i nakon zauzimanja opštine).
U pobrojanih
općinama formirano je na desetine logora i drugih zatočeničkih objekata u
kojima je protupravno držano na hiljade Bošnjaka i Hrvata. Tako je u Bratuncu
formirano 9 logora; u Foči njih 24; u Ključu 7; Prijedoru 58; Sanskom Mostu 22;
Vlasenici 17, te Zvorniku 26.
U sedam općina optužnice ukupno su formirana
163 logora ili neka druga zatočenička objekta u kojima je držano preko 60,000
logoraša.
Nanošenje teških
tjelesnih ili duševnih povreda
U svim opštinama
koje se Radovanu Karadžiću stavljaju na teret civili koji su protivno njihovoj
volji držani u formiranim logorima i drugim zatočeničkim objektima podvrgnuti
su sistematskom mučenju i nečovječnom postupanju. Od tuče i premlaćivanja
različitim predmetima (vojničkim čizmama, kunducima, palicama, lancima,
letvama, nogama od drvenih stolica, topuzima..) koje je trajalo satima, preko
tjeranja logoraša da se međusobno tuku, seksualnog zlostavljanja logoraša i
međusobnog tjeranja na seksualno opštenje; sakaćenja, kastracije, skrnavljenja,
ranjavanja i puštanja logoraša da iskrvare na smrt; tjeranjem logoraša da jedu
fekalije, kosu ili druge tvari; pa sve do stvaranja uslova konstantnog straha i
terora u kojima su logoraši svakodnevno
strahovali za vlastiti život, dijapazon je primjera fizičkog i psihičkog
mučenja kojem su logoraši bili izloženi u zatočeničkim objektima koji su bili
pod jurisdikcijom bilo policije bilo vojske Srpske Republike BiH.
Smišljeno
nametanje životnih uslova sračunatih da dovedu do uništenja
Logoraši su u
svim logorima formiranim u gradovima koji su navedeni u optužnici protiv
Radovana Karadžića bili smješteni u sličnim „uvjetima“: logoraši su smještani u
prentrapane, zagušljive prostorije, u kojima su spavali na betonu ili nekoj
drugoj podlozi bez bilo kakvim pokrivača. Zbog broja logoraša u pojedinim
prostorijama često se ne bi mogli niti uspraviti; u pojedinim logorima logoraši
su na smjenu spavali sjedeći, a u nekim objektima čak i stojeći. Logorašima je
dijeljen u pravilu jedan obrok dnevno koji nije zadovoljao minimalne potrebe za
njihov biološki opstanak (kruh je dijeljen u pojedinim slučajevima i na preko
40 dijelova), voda je također davana u nedovoljnim količinama. Logoraši nisu
imali prostorija za obavljanje nužde pa su istu bili prisiljeni obavljati u
prostorijama u kojima su bili zatvoreni, što je dodatno otežavalo uslove u
kojima su se nalazili i pogodovalo je razvijanju različitih zaraznih bolesti.
II. Genocidna
namjera (mens rea)
Sva navedena
djela dosežu nivo genocida onda kada se uspije dokazati da „počinilac nije samo
htio počiniti te radnje, nego je i imao namjeru da potpuno ili djelimično
uništi ciljanu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu.
Konkretna djela počinjenja nije teško dokazati, ali ono što jeste teško
dokazati jeste da su ta djela počinjena sa namjerom uništenja konkretne grupe.
Namjera se može dokazivati na temelju činjenica, konkretnih okolnosti ili
namjernog djelovanja.
Kada je u pitanju
sedam gradova za koje se Radovan Karadžić tereti za genocid, genocidna namjera
svakako da se može izvući iz izjava kako samog Radovana Karadžića o fizičkom
uništenju (tada) Muslimanskog naroda, kao i izjava njegovog najbližeg
rukovodstva, ali i dokumentima Kriznih štabova o formiranju i otvaranju logora,
svjedočenjima članova porodica ubijenih, te preživjelih civila o metodama
kojima su bili podvrgnuti, te uslovima u kojima su držani.
Da li će Radovan
Karadžić biti osuđen za genocid?
Pitanje hoće li Radovan Karadžić biti osuđen
za genocid za sada je izvan domena i žrtava i onih malobrojnih predstavnika
bosanskohercegovačke javnosti koji su svoj doprinos dali kako bi osuđujuća
presuda po ovim tačkama optužnice uistinu i bila donesena. Svjedoci optužbe
dali su sve od sebe kako bi što je moguće vjerodostojnije opisali ono što su
preživjeli i sva nedjela koja su nad njima sistematski činjena. Međutim, ishod
presude je izvan njihove moći. Ukoliko se presuda bude donosila na temelju
prava i nesporivih pravnih činjenica i dokaza koji upućuju i na počinjenje
krivičnog djela genocida i postojanje genocidne namjere pri činjenju tih djela,
te u cilju donošenja pravde i konačne satisfakcije za žrtve, presuda bi
nesporna trebala da bude osuđujuća po svim tačkama optužnice. Međutim, ukoliko
se u presudu u predmetu Karadžić umiješaju drugi argumenti, prije svega oni
političke prirode, izvjesno je dokazivanje actus reus počinjenih djela, bez
„uspjeha“ Tužilaštva da dokaže i samu genocidnu namjeru i donošenje osuđujuće
presude po tački optužbe za progon. Odnosno – Da ubijani ste, zatvarani, mučeni
i držani u životinjskim uslovima, ali ne zato što ste Bošnjaci, Hrvati ili
pripadnici druge grupacije, ne zato da bi bili istrijebljeni, nego samo malo
razmješteni i prognani.
(The Bosnia
Times)