Već dulje vrijeme sarajevski mediji likuju zbog političkog posrnuća Dragana Čovića koji se bukvalno sapliće na međunarodnoj sceni. Prorežimski mediji su čak euforični ocjenjujući da je Čovićeva politika na evropskoj sceni doživjela debakl, a on osobno izložen neviđenoj blamaži. Još od kada se Čović, u svojstvu nacionalnog vođe bosanskih Hrvata, odlučio internacionalizirati „hrvatsko pitanje“ u Bosni i Hercegovini, kroz problematiziranje Izbornog zakona, koji je po njemu majorizirao Hrvate, bilo je očevidno da se odlučio na političku avanturu sa neizvjesnim ishodom. Zloupotrijebivši diplomatsku mrežu Hrvatske, kao članice EU, Čović je pokucao na vrata, manje-više svih relevantnih evropskih instanci, kao i nekih vlada evropskih zemalja.
Pored svih turbulencija unutar EU ipak se „Stara dama“ drži diplomatskih manira kao i protokolarnih principa. Tako da Čovićev populizam o „ugrozbi“ Hrvata od strane izvikanih islamskih fundamentalista nije prošao.
To je dobro uočio Bakir Izetbegović pa je uoči usvajanja Rezolucije Evropskog parlamenta i Bundestaga napustio pregovore u “skraćenom formatu” sa HDZ-om i jasno naglasio da od pregovora ne odustaje, ali pod uvjetom da u njima sudjeluju sve parlamentarne stranke. Čović je “ostao kratkih rukava”, gutajući knedle zbog poruka koje su stizale iz Evrope da principi konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja nisu ideje budućnosti, jer ni u prošlosti nisu donijele ništa dobro.
Tako da sad stvar izgleda da je Izetbegović na konju, a Čović na magarcu. I najgorljiviji Izetbegovićevi oponenti ovaj put su na njegovoj strani. Zašto? Nije to zbog same politike koliko zbog nefer borbe između Čovića i Izetbegovića u kojoj je ovaj prvi bio izazivač i mnogo prljaviji igrač. Čović je bio pravilno procijenio Izetbegovića da je slab političar i da o njega može izvući sve ono što HDZ-ovi lideri, od Mate Bobana do njega samog, nisu uspjeli dobiti od Alije Izetbegovića i Sulejmana Tihića, a da ne govorimo od Harisa Silajdžića. Pežorativno rečeno Čović je želio ostvariti svoj „Čovičnjak“ i kao nekrunisani hercegovački ban uči u povijest. Neprincipijelnim savezom sa Miloradom Dodikom bukvalno je Izetbegovića „razapeo na križ“. Iako mu je Izetbegović činio ogromno ustupke u podjeli vlasti, Čović nije imao milosti pa se mazohistički iživljavao nad njim vršeći pritisak da svojim potpisom ovjeri njegove političke želje. Čović je znao da je prezime Izetbegović jedna vrsta „vodenog žiga“ za Bošnjake i da bi takav potpis na sporazum na kojem je insistirao imao vrijednost nacionalnog sporazuma između Hrvata i Bošnjaka. Zato je poput ostrašćenog predatora nasrtao na Izetbegovića sokor sedam „posnih godina“. Kako bi Izetbegović padao u političke krize tako bi ga predator Čović „zaskakao“ i lomio mu kičmu. Eto zbog takve nekorektne Čovićeve borbe sa Izetbegovićem može se reči da je političkim i diplomatskim debaklom hrvatske politike kojem smo svjedočili u institucijama Evropske unije i NATO-u bilo neke „kosmičke nepravde“.
(TBT, Tim za analitiku)