Piše: Masha Gessen, thebosnaitimes.ba
Negde na polovini konferencije za novinare koju je Vladimir Putin držao poslije susreta sa predsjednikom Joe Bidenom, ruski predsjednik pozvao je novinara po imenu: „Andrei, molim te, izvoli.“
„Vladimire Vladimiroviču, da li ste stekli neke nove iluzije tokom ovog susreta?“, pitao je Andrei Kolesnikov, dopisnik dnevnog lista Kommersant.
„Nisam imao ni stare, a ti pitaš za nove“, uzvratio je Putin.
Bila je to uvježbana predstava. Kolesnjikov prati Putina više preko 20 godina. Nekada davno, Kommersant je bio neustrašiv medij, dok je Kolesnikov blago trolovao predsjednika u svojim dugim, detaljnim reportažama. Vremenom je Kommersant pao pod poluzvaničnu kontrolu Kremlja, a Kolesnjikov je postao Putinov dvorski novinar. Sad troluju svijet zajedno. Moja koleginica Susan Glasser primjetila je da je Putin „svjetski prvak u umjetnosti diverzije“. To je ključni alat trolovanja – njegova premisa je da je sve isto i ništa nema veze. U razmjeni Putina i Kolesnikova, odsustvo smisla je poruka.
I Bidena su pitali za iluzije: „Zašto ste toliko uvjereni da će on promijeniti svoje ponašanje?“ Pošto je već govorio oko pola sahata, Biden je izgubio živce. „Nisam uvjeren da će promijeniti ponašanje“, rekao je. „Šta kog vraga… Šta vi radite po čitav dan? Kad sam rekao da sam uvjeren?“ (Kasnije se izvinio što je prasnuo.)
Za Bidena su iluzije hazard u vanjskoj politici; za Putina, one su politička valuta. Čini se da Biden vidi Putina kao opasnog, nepouzdanog i nefleksibilnog. Pojedini poznavaoci ruskih prilika koji imaju isto mišljenje – prije svih, disident u egzilu Garry Kasparov – tvrde da do samita nije ni trebalo doći. Biden je bio satjeran u ćošak u kojem se Amerika našla poslije 4 godine Trumpove administracije: nije mogao izbjeći da pruži Putinu veliku, legitimizirajuću platformu.
Odnosi dvije zemlje bili su srozani na najniže grane još od 1960-ih. U martu se ruski ambasador u SAD Anatoliy Antonov vratio iz Washingtona u Moskvu, dok je nekoliko nedjelja kasnije američki ambasador u Moskvi Johon Sullivan poduzeo isti put u suprotnom smjeru. U maju je ruska vlada stavila SAD na „listu neprijateljskih država“, što je mjera koja je američkoj ambasadi nalagala da otpusti svo svoje neameričko osoblje. Poslije niza godina sve slabijih aktivnosti ambasada je praktično ispražnjena. Situacija u kojoj dvije države nemaju svoje diplomate na terenu u osnovi je opasna, imajući u vidu da obje imaju dovoljno naoružanja da unište planetu više puta, brže nego ikada prije. Obnavljanje veza bilo je na vrhu Bidenove agende. Poslije susreta rekao je da su on i Putin razradili plan za sprječavanje slučajnog rata.
Putinov komentar o novim i starim iluzijama služio je kao sarkastičan podsjetnik da se dosad sreo sa 5 američkih predsjednika i da očekuje da sretne i neke buduće. Clintonova administracija je Putina vidjela kao mladog, pouzdanog, razumnog partnera, dobrodošlo olakšanje poslije nepredvidivog Borisa Jeljcina. George Bush mlađi slavno se zagledao u Putinove oči i vidio njegovu dušu; ta administracija je Rusiju smatrala partnerom i zasnivala svoje odluke na pogrešnoj pretpostavci da je Rusija demokratija u razvoju. Obamina administracija je zamišljala da će potisnuti Putina ako podrži Dmitrija Medvedeva, koji je Putinu grijao stolicu od 2008. do 2012. Donald Trump je prosto htio biti kao Putin. Svaka administracija doprinijela je rasulu rusko-američkih odnosa.
Nije to nuklearna nauka, tvrdi Biden. „Znam da se mi nekad ponašamo kao da je vanjska politika neka vrhunska vještina, neko tajno znanje“, rekao je. „Svaka spoljna politika je logičan nastavak osobnih odnosa. To je ljudska priroda“. Dakle, zamislite da je jedan od stanara u vašoj zgradi monstrum. Svađa se, maltretira svoju djecu, baca đubre kroz prozor, noću pali vatromet. Pokušali ste ga opomenuti, zvali policiju, ništa ne pomaže. Isključili ste ga iz zajedničkih prostorija, ali ni to nije uticalo na promjenu njegovog ponašanja; pa bar ga ne morate stalno gledati. Međutim, znate da puši u krevetu i da postoji opasnost da nagomilani vatromet u njegovom stanu eksplodira. Izgleda da ćete morati razgovarati s njim, bar da pokušate da ga ubjedite da taj vatromet stavi na sigurnije mjesto i da vas pusti unutra ako pokucate. Takav razgovor će vas neizbježno uvući u matricu njegovog groznog ponašanja.
Čini se da je Bidenov glavni adut za pregovore bilo obećanje Putinovog povratka na svjetsku scenu. Samit je Putinu pružio ono za čim žudi: da ga tretiraju kao bitnog aktera u svjetskim poslovima, da se slika s Bidenom, održi konferenciju za novinare prije Bidena ako ne s njim, da ga američki predsjednik nazove „dostojnim protivnikom“. Biden je Putina upozorio da za taj tretman i poštovanje postoje uvjeti: ukoliko opozicioni političar Aleksej Navaljni umre u zatvoru, ili ako Rusija pokrene sajber napade na kritičnu infrastrukturu u SAD, Putin će se naći na još dubljoj margini nego prije samita. To je vjerovatno jedini način da se s Putinom razgovara bez iluzija, bez pretvaranja da je iskren sagovornik – ali ima svoju cijenu.
Pregovori nužno počinju utvrđivanjem stavova sagovornika, što ih momentalno normalizira. Uzmimo Navaljnog. Biden nije zahtijevao njegovo neodložno oslobađanje; zahtjevao je samo da ga ne ubiju u zatvoru. Uzmimo Ukrajinu: Biden nije zahtijevao da se Rusija povuče sa okupiranih teritorija, već je samo tražio da se Rusija pridržava sporazuma iz Minska, niza dogovora o prekidu vatre, koji ne podrazumijevaju vraćanje okupiranih teritorija Ukrajini. Gruziju, kojoj je Rusija okupirala oko petine teritorije, nisu ni spomenuli. Sam čin povlačenja crvenih linija legitimizira status quo.
Putin je od samita ućario i veliku pažnju zapadnih medija. Najsramniji primjer je intervju koji je dao Keiru Simmonsu sa televizije NBC. Novinar ga je pitao da li zna zašto ga zovu ubicom, Putin se iskezio, vrdao i lagao. Simons je prešao na svoje slijedeće spremljeno pitanje. Bilo je zabavno, a Putin je dobio priliku da ima posljednju riječ o mnogim ljudima koji su ili mrtvi ili u zatvoru.
Vjerovatno je svijet za nijansu sigurniji poslije ovog samita. Predsjednici su se dogovorili da vrate ambasadore na svoja mjesta. I Aleksej Navaljni je sada vjerovatno malo sigurniji. Ali su predsjednik Biden i Amerika za to platili visoku moralnu cijenu.
(TBT, The New Yorker)