Piše: Kenan Malik, thebosnaitimes.ba
„Od rijeke do mora, Palestina bit će slobodna“, glasi jedan palestinski slogan. Izvorno je to bio zahtjev za sekularnu državu u historijskoj Palestini između rijeke Jordan i Mediteranskog mora, da bi ubrzo postao sektaški moto, duboko prožet antisemitizmom. U rukama Hamasa, to je parola za protjerivanje svih Jevreja iz regiona; u najboljem slučaju, to je poziv na etničko čišćenje, u najgorem – na genocid.
Osnivačka povelja Likuda, vodeće izraelske partije desnog centra na čijem je čelu premijer Benjamin Netanyahu, ponavlja iste riječi, ali iz suprotne perspektive: „Između mora i Jordana biće samo izraelski suverenitet“. To je stranka koja uporno blokira svako održivo dvodržavno rješenje.
Budući da je optužba za „lažno izjednačavanje“ pošast savremene javne diskusije, koja često zamjenjuje argumentirano pobijanje tvrdnji, moram naglasiti da ja ne izjednačavam Likud i Hamas. Koliko god bio ponižavajući izraelski odnos prema Palestincima, u Izraelu pod Likudom postoje sloboda i demokratija nezamislivi u Palestini pod vodstvom Hamasa. Moja teza je da i Hamas i Likud igraju na kartu opasne fantazije o jedinstvenoj državi koja ispunjava potrebe i želje samo jedne grupe ljudi koja tu živi.
Postoji još jedna bitna razlika. Hamas kontrolira uzan pojas zemlje pod blokadom Izraela i Egipta, sa jedva funkcionalnim infrastrukturom i zdravstvom, bez kontrole nad strujom i vodovodom. Ovu izopćenu organizaciju malo ko u svijetu podržava izuzev Irana. S druge strane, Izrael je moćna država sa tehnološki naprednom ekonomijom i vojskom, širokom međunarodnom podrškom i dozvolom za nesrazmjerno razaranje, kako se i pokazalo u nizu ratova u Gazi.
Ta moć znači da praktično već postoji država „od rijeke do mora“, doduše, kako napominje Ralph Leonard, izdijeljena u četiri režima. Prvi je Izrael jevrejskih građana, liberalna demokratija sa svojim problemima. Drugi režim je Izrael izraelsko-palestinskih građana, koji su formalno jednaki, dok u stvari palestinski trpe nepodnošljivu diskriminaciju, od brutalnosti policije do oduzimanja imovine. Kako je rekla zamjenica gradonačelnika Jerusalema Flur Hasan-Nahum, komentirajući izbacivanje Palestinaca iz kvarta Sheik Yabbara u istočnom Jerusalemu, što je bila varnica za aktuelni rat, „zakoni koji po nekima favoriziraju Jevreje“ su neophodni jer „to je jevrejska država“ i samo diskriminatorni zakoni mogu „zaštiti jevrejski narod“.
Treći režim čini izraelska okupacija Zapadne obale, gdje Palestinci žive poniženi i izloženi brutalnosti, na zemlji rascjepkanoj izraelskim naseljima. Konačno, tu je i Pojas Gaze, koji je jedva nešto bolji od logora na otvorenom. Koliko god Hamas bio odvratan i ma koliko da je korumpirana palestinska uprava, ova surova asimetrija moći – koja vodi u „aparthejd“, kako to opisuje Human Rights Watch – oblikuje živote Palestinaca i uvijek iznova izaziva njihov otpor.
Mnogi analitičari ističu kako su Hamas i Netanyahu izazvali ovaj posljednji sukob za svoje političke ciljeve. Međutim, Hamas i Netanyahu su istovremeno i posljedica i uzrok sukoba. Temeljni problem, primijetio je Tony Jade još 2003, jeste to što Izrael teži da bude i demokratija i „država u kojoj Jevreji i jevrejska religija imaju ekskluzivne privilegije iz kojih su nejevrejski građani zauvijek isključeni“. Jade, bivši cionista, smatrao je da je jedinstvena, sekularna, dvonacionalna država u kojoj Jevreji i Palestinci imaju jednaka prava, jedino trajno rješenje.
„Jevrejin koji danas kaže ‘ja sam nacionalista’ neće time reći ‘Ja sam čovjek koji hoće da obnovi jevrejsku državu u Palestini i koji sanja o osvajanju Jerusalema’. On time poručuje ‘Ja želim biti slobodan čovjek, da imam pravo na ljudsko dostojanstvo, da izbjegnem represiju’“. Tako je 1898. pisao Bernard Lazare, rani francuski cionista.
Tragično je to što na jednoj strani u izraelsko-palestinskom sukobu „pobjeći od represije“ danas podrazumijeva obnovu jevrejske države u Palestini i osvajanje Jerusalema. Za mnoge na drugoj strani, oslobađanje Palestine znači njeno oslobađanje od Jevreja i odricanje prava Jevrejima da pobjegnu od represije. Šta god mislili o cionizmu, ne možemo ignorirati težnje 6,9 miliona Jevreja koji danas žive u regionu. Niti je ograđivanje Palestinaca, lišenih prava da upravljaju svojim životom, nekakvo „rješenje“. Od rijeke do mora, „samoopredjeljenje“ u tom dijelu sporne zemlje može značiti samo samoopredjeljenje svih ljudi koji žive tamo, i Palestinaca i Jevreja, u jedinstvenoj, zajedničkoj budućnosti.
(TBT, The Guardian)