INTERVJU
Povodom
turbulentnih činjenica koje iznosi u knjizi “Sarajevski armagedon”,
Nedžad Latić za DEPO Portal govori o pogubnim posljedicama vjerskog radikalizma
koji ispoljavaju selefije u BiH, o greškama i zabludama Bakira Izetbegovića i
Islamske zajednice, i tvrdi da se paradžemati – neće ukinuti!
FOTO: Latić
(depo.ba)
Nedzad Latić,
aktualni urednik internet portala The Bosnia Times, ponovo je dospio u fokus
bh. javnosti zbog svoje najnovije knjige „Sarajevski Armagedon“. Ovaj novinar i
publicista slovi kao kontroverzna osoba, a u posljednje vrijeme javnost je
posebno zatalasala njegova kritika bošnjačkih vlastodržaca.
Naročito je
odjenula jedna njegova izjava – “bolje reisu da lupi šakom o stol prije nego mu
bomba pukne pred zgradom rijaseta”. Prijetnja reisu od strane pripadnika ISIL-a
mnoge je asocirala na ovu Latićevu izjavu.
D: Stoga naše
prvo pitanje glasi: Gospodine Latiću, da li će biti ukinuti paradžemati?
Latić:Ne!
D: Šta će se onda
dešavati?
Latić:Bit će
dosta naguravanja između vehabijskih kolovođa i hodža. Mogući su i incidenti i
personalni obračuni jer se radi o vrlo agresivnim i prilično osionim osobama.
Ali, situacija neće eskalirati jer ogromna većina Bošnjaka, vjernika i ateista,
stoji i podržava resiul-ulemu Kavazovića kao svog vjerskog lidera.
D: Zar je moralo
do ovoga doći unutar vjerničkog bošnjačkog korpusa?
Latić: Umjesto da
Bošnjaci nakon stoljeća represije i genocidâ koji je (iz)vršen nad njima, u
islamu nađu utjehu i duhovni smiraj, selefije su im unijele nespokoj i tegobu!
D: Otkud takav
paradoks?
Latić: Ovaj
problem vjerskog radikalizma kojeg ispoljavaju selefije u BiH ima samo formalno
uporište u islamu, inače on svoju snagu crpi iz socijalnih i političkih
(ne)prilika u BiH. Selefizam kao neka podvarijanta ispoljavanja i primjene
islama, dakle vjerske pragme sa stanovišta pozitivnih zakona bar u BiH nije
sporan. Ako neko vjeruje da može doseći Božije zadovoljstvo kao selefija, niko
mu to u državi ne može osporiti. Kao što ne može osporiti ta prava ni budisti,
ili pripadniku neke druge religije ili čak religijske sekte. Problem nastaje
onog trenutka kad nadobudna grupa utuvi sebi u glavu da su samo oni na „pravom
putu“ sa mesijanskom ulogom spasenja naroda, države pa i butum dunjaluka.
Zaslijepljeni takvom vizijom, što jest odlika selefija uopće, ignoriraju zakone
i institucije koji im smetaju da ostvaruju svoje mesijanske ciljeve, e kako bi
ih, kako oni kažu, Allah nagradio.
Konkretno,
selefije u BiH imaju ideološku i materijalnu podršku iz arapskog svijeta,
posebno od bogatih mecena (vakifa) iz Saudijske Arabije, a do sada su uživali i
političku podršku SDA.
D: Na koji način
SDA podržava selefije?
Latić: Sjećate se
monstruoznog ubistva hrvatskih povratnika kod Konjica koje je počinio Muamer
Topalović, pripadnik selefističke organizacije Aktivna islamska omladina (AIO)?
Tad je država reagirala tako što je zabranila tu organizaciju! Isto se dešava
nakon atentata u Rajlovcu, zar ne?! Ubica je posjećivao jedan mesdžid koji nije
u sastavu Medžlisa IZ-e Sarajevo. Odatle naredba da se registriraju, a potom
zatvore svi takvi mesdžidi i rasformiraju takve skupine selefija, odnosno
džemati.
Jest’ Islamska
zajednica, primarno kao državna institucija, pozvana da identificira koji to
džemati nisu pod njenim ingerencijama. To je i učinjeno. I to je dovoljno do
strane IZ-e. Jer nijedan medžlis nije dao nikakvu sagalasnost za registraciju
paradžemata, već općinski organi. Sumnjam da je taj „općinski organ“ bio iz
srpskog i hrvatskog korpusa. Čak sumnjam da je osoba ili „organ“ preko koga su
ostvarili registarske akte kao udruženje građana i slično, član ijedne druge
stranke osim SDA. Čak mislim da se radilo o obostranom interesu, jer su
selefije vrlo gorljivi zagovornici SDA, odnosno žestoki protivnici lijevih ili
građanskih stranka u kojima se ljudi ne mole Bogu. Pošto su selefije vrlo
priprosti u svojoj političkoj artikulaciji, oni pripadnike drugih stranaka osim
SDA tretiraju kao nevjernike ili izdajnike, kako naroda tako i države. Tako su
gledali, recimo, na Zlatka Lagumdžiju, pa Fahrudina Radončića i Željka Komšića.
Nijedan medžlis nije dao nikakvu sagalasnost
za registraciju paradžemata, već općinski organi. Sumnjam da je taj „općinski
organ“ bio iz srpskog i hrvatskog korpusa
D: Bh. politolog
i dekan FPN-a Šaćir Filandra čak vidi i mogućnost sektaškog sukoba selefija i
ši'ija. Koliko je to realno i kakav bi mogao biti scenario takvog sukoba?
Latić: Nije
Filandra jedini koji tako govori. Ali on jest jedan od najpozvanijih da govori
o tome s obzirom da je dekan na fakultetu gdje se studenti uče promišljati
ovakve pojave. Stoga sam baš njemu postavio pitanje teško šest milijardi dolara
šta bi se desilo u Sarajevu da je saudijski biznismen Sulejman Al Šidi,
naprimjer, Iranac i da je ši’ija. Tvrdim da bi do sada na SCC-u, na Marijin
Dvoru, bile bačene bombe”. Zašto? Zato što je plima animoziteta prema ši’jama
od strane selefija u svijetu na takvom nivou da se krvnički ubijaju iz mržnje.
Tako da je s tog aspekta moguć sektaški sukob. Ali za sukob trebaju dvije
strane. Ja ne znam i ne vjerujem da ima u BiH toliko ši’ija da bi se mogli
sukobiti sa selefijama. Nikad, naprimjer, nisam vidio u džamiji da neko stavlja
glinenu pločicu ispred sebe dok obavlja molitvu (namaz), kako to rade ši’ije.
Opće je poznato koliko Bošnjaka obavlja molitvu, tako da kažem, na selefijski
način. A eto imaju i šezdesetak svojih ekskluzivnih džamija. Ja mislim da ih
ima mnogo više, ali i to je, očito, previše. Pa tako imamo najezdu arapskih
biznismena koji kupuju zemlju i pokušavaju se naseliti u i oko Sarajeva koji
svoje poslove isključivo povjeravaju selefijama!?
D: Ne odgovoriste zašto je prethodno pitanje
teško baš šest milijardi dolara?!
Latić: Jer se
Saudijska Arabija hvali da je donirala Bošnjacima 6,2 milijarde dolara novca od
rata do danas. Što treba značiti da je “zakupila” sebi pravo da njeni
biznismeni imaju prioritet. A ja mislim da Al Shidi nije “puki” bogati
biznismen. On ima geopolitički zadatak kojeg relativno uspješno ostvaruje
zahvaljujući prijateljstvu sa Bakirom Izetbegovićem. Mislim da ima finansijskih
problema, ali on za tim ne haje. Kao što ne haje na krivične prijave koje su
protiv njega podnesene Kantonalnom tužilaštvu.
D: Hoćete reći da
je selefijsko-vehabijski pokret u BiH spoznoriran iz vana, posebno od strane
Saudijske Arabije?
Latić: I to ne
samo od strane Saudijske Arabije, već i drugih zemalja poput Emirata i Katara.
I ne bi bio to problem sam po sebi. Već je problem što je to učinjeno
sporazumno sa bošnjačkim vjerskim i nacionalnim liderima. Jer prvi paradžemat
je bio novoizgrađena džamija Kralja Fahda u Sarajevu. Nakon otvaranja džamije
kralja Fahda, na kojem su prisustvovali Alija Izetbegović i reis Mustafa Cerić,
ova džamija nije bila pod ingerencijom Islamske zajednice. Ona je imala
eksteritorijalni status poput zgrade ambasade. Tek je prije dvije godine ova
džamija, samo po pravnom statusu, vraćena u posjed Islamske zajednice, ali
ingerencije nad vjerskim aktivnostima i dalje imaju Saudijci. Zašto je ovo
važno istaći? Zato, bar ja tako mislim, što je džamija kralja Fahda postala
pandan Begovoj džamiji! Nema sumnje da je kralj Fahd zaslužan da ga se Bošnjaci
sjećaju po dobru. Ali, konceptualno ovo je opasan presedan. Jer Begova džamija
je TEMELJ bošnjačke duhovnosti.
D: Zar pojava
selefija, pa i ši’ija kao drugih, čak i kršćanskih sekti, nije rezultat
tranzicije i otvorenosti društva poslije kolapsa komunističkog režima?
Latić: I ja sam
nekad tako mislio i na toj tezi branio pravo na slobodan izbor religije i
načina ispovijedanja svojih religijskih uvjerenja. Čak sam mislio da je
islamski radikalizam kod Bošnjaka, pa i Albanaca na Kosovu, odgovor na
pravoslavni, odnosno srpski radikalizam definiran kao četništvo. Ali, u
najmanju ruku četništvo je samo izgovor da selefije šire toliku ksenofobiju
prema drugom i drugačijem mišljenju pa i osobama koje su drugačije od njih. Čak
sam spreman ustvrditi da je selefizam u Bosni više ideološki nego religijski pokret
Kad sam na sabah-namazu vidio izvjesnog Kršu s
ISIL-ovom majicom kako klanja u prvom saffu u Begovoj džamiji, “vrisnuo” sam u
jednom tekstu u kom sam naglasio da je “ISIL pobio svoju zastavu na temelje
bošnjačke duhovnosti”!
D: Bilo bi
zanimljivo čuti i takve teze, zar ne?
Latić: Evo
primjera. Iranci su također mnogo pomagali Bošnjacima u ratu. Posebno su mnogo
donirali oružja. Ali, kad se završio rat, Alija Izetbegović je jasno poručio
Irancima da će Bosna svoju politiku vezati za SAD i zamolio ih da ne vrše
nikakve diplomatske, tako da kažem, subverzije. Iran je takvu Izetbegovićevu
odluku maksimalno ispoštovao. Diplomatski odnosi između Irana i BiH su na vrlo
niskoj razini. I vjerujem da ima nekih šiitskih aktivnosti i da određene osobe
iz diplomatskog kora propagiraju šiizam upakovan kroz kutlurno-vjerske
aktivnosti, pa čak i da vrbuju mlade osobe. Ali to je zanemarivo u odnosu na
vrlo brojnu i vrlo moćnu provehabijsku zajednicu u BiH. I upravo zbog političke
blagonaklosti selefije su zadobile takvu moć.
Dok je
predsjednik Clinton uvjetovao Aliju Izetbegovića da svi takozvani mudžahedini
moraju napusti BiH, rahmetli Izetbegović je to samo djelimično ispoštovao.
Ne bih htio biti
cinik pa upitati: Ima li neka kriminalna pojava ili akt kojeg su počinile šiije
u BiH u ime nekih svojih tipično šiitskih ideala? Ne znam da ima! Dok imamo
terorizam od Konjica, preko Zvornika do Rajlovca gdje su akteri pripadnici
selfističke ideologije.
Naravno, treba i
šiije držati na oku, ali sugeriram da dok se ne dovedu odnosi sa selefijama u
red, ne treba zbog lažne nepristranosti ukazivati i preuveličavati njihovo
prisustvo i djelovanje.
D: Gdje je izlaz?
Latić: Postiji
izlaz, naravno, i on se nazire. Lider SDA Bakir Izetbegović je već uočio svoju
grešku. Priznao je svoje zablude kad su u pitanju selefije. On već ima isti
problem kao i Tayib Erdogan u Turskoj, kojeg optužuju i, čak, osuđuju za
“šurovanje” sa ISIL-om. Vjerujem da je Izetbegović, kao lider SDA, dobio
interne opomene i ukor od zapadnih diplomata u Sarajevu, da mu se to
“šurovanje” sa selefijama više neće tolerirati i da se stoga obratio reisu
Kavazoviću za pomoć. Za sada je reis Kavazović izložen pritiscima i prijetnjama
zbog toga, ali je svjestan da nema više odlaganje problema i stvari se moraju
dovesti u red jer suviše koštaju Bošnjake odnosno državu. Jer može Izetbegović
napraviti nekakav politički dogovor oko (pre)ustroja Federacije BiH, ali to će
biti mrtvo slovo na papiru pored ovolikog stupnja vjerskog radikalizma kod
Bošnjaka. D: Zar nema vjerskog i političkog radikalizma i kod Hrvata?
Latić: Ma, ja
mislim da je ideologija HDZ-a, generalno, posebno HDZ-a u BiH, toksično
nacionalistička i seperatistička. Ali, njima takvima i odgovara da se Adnan
Pezo tako ponaša, da bi imali izgovor za treći entitet jer se ne može živjeti
sa takvim Bošnjacima. Hrvatski nacionalisti govore da ako muslimani mogu tako
sami sebe mrziti kako tek mrze njih kao kršćane?! Tako ne misli, i protiv toga
se bori kardinal Puljić, na čemu mu čestitam! Jer on shvata da će katoličke
crkve u Bosni ostati puste takvom sebičnom i nacionalističkom politikom HDZ-a
koja traži opravdanje u esktremnim religijskim stavovima kod Bošnjaka.
Neki čak smatraju
da je Federacija BiH kao savez Bošnjaka i Hrvata izgubila svoj smisao onog
trenutka kad je Adnan Pezo odbio pruženu ruku Drage Pilsela u emisiji Face to
Face – pod izgovorom da se selefije ne rukuju sa nevjernicima
D: Šta pledirate
kao osnovu za suživot, pa i međunacionalni dijalog između Hrvata i Bošnjaka?
Latić: Evo
primjera koliko neznanje vlada među aktualnim vjerskim i nacionalnim elitama. Ajvaz-dede
i Hajdar-dede, dvojica duhovnjaka koji su prije sultana Fatiha došli u Bosnu, a
potom djelovali u Pruscu i na Karićima kod Olova, gdje su izgradili džamije i
tekije koje su vijekovima Bošnjaci pohodili kao dovišta, bili su Persijanci,
odnosno Iranci. Oni su bili iz grada Erzeruma. Danas selefije, usljed ne
poznavanja bosanske povijesti, osuđuju tu tradiciju kao (bid’at) novotariju i
krivo shvatanje vjere, te bi ta mjesta rado uništili kao što je ISIL uništio
Palmiru ili džamije u Mosulu itd.
Ali, to je
matrica na kojoj su muslimani iznašli tolerantan duhovni jezik i (iz)gradili
suživot sa katolicima u Bosni. I ta duhovna solidarnost je katolike i muslimane
vezala kroz vrlo teške periode u historiji. Samo na takvim duhovnim temeljima
Bosna je mogla egzistirati i trajati.
Stoga i mi moramo
naći novi modus respekta i duhovne solidarnosti sa kršćanima, inače će nas
ovako zatucani političari ponovo odvesti kud ne treba!
(The Bosnia
Times, DEPO)