RELIGIJA
Dvojica vjerskih lidera će se sresti na
neutralnom terenu, na aerodromu u prijestonici Kube, Havani, u najavi tek
toliko da bi potpisali zajedničku deklaraciju
FOTO: Kiril, Franjo (Getty Images)
Poglavari dvije najveće kršćanske crkve
razgovarat će o progonu kršćana na Bliskom istoku i u drugim dijelovima svijeta
i potpisati zajedničku deklaraciju, najavljeno je ranije iz Vatikana i Moskve.
“Havana je izabrana kako bi mjesto
susreta bilo što neutralnije i kako bi se izbjegli polemiziranje o mogućim
evropskim destinacijama, katoličkim ili pravoslavnim zemljama. Iako se
potencira priča o historijskom susretu, teško je oteti se utisku da je sastanak
traljavo smješten u formu usputne destinacije, predviđeno vrijeme razgovora je
dva sata, jedva dovoljno da se popije kafa”, ocjenjuje za B92.net profesor
etike na Univerzitetu u Novom Sadu Slobodan Sadžakov.
Iako se dvije struje u kršćanstvu i dalje
duboko sukobljavaju po određenim pitanjima, kao što je situacija u Ukrajini,
pored svih ostalih nesuglasica u shvatanju hrišćanstva, jedna stvar ih će ih
okupiti na jednom mjestu – nasilje usmjereno na hrišćane na Srednjem Istoku.
“Iako postoje veliki problemi u odnosima dvije
crkve, zaštita hrišćana od genocida na Srednjem istoku je izazov koji zahtjeva
zajedničke napore. Egzodus kršćana iz Srednjeg istoka i sa područja sjevera
Afrike je katastrofa za cijeli svijet“, rekao je portparol Ruske pravoslavne
crkve Vladimir Legoida.
Nedavno objavljene studije Karitasa, navode da
je islamistički motiviran terorizam najveća prijetnja za crkvu, a broj
stradalih kršćana se gotovo udvostručio od 2014. do 2015. godine, sa broja od
4.344 do preko 7.000 poginulih.
Papa Franjo je već upisao svoje mjesto u historiji,
odlukama da se sastane sa konstantinopoljskim partijarhom Vartolomejem, kao i
riješenošću da otvoreno razgovara sa katoličkim protestantima, a u decembru je
pozvao na “krvni ekumenizam“.
“Bog ne pravi razliku između onih koji pate.
Često nazivam to ekumenizmom po krvi. Sve naše zajednice pate zbog nepravde i
slijepe mržnje koju đavo pušta sa uzice”, rekao je papa.
I Ruska pravoslavna crkva je u proteklim
godinama napravila određene pomake ka ublažavanju stavova prema protestantima,
međutim, od momenta ruske aneksije Krima više od 1.100 religijskih zajednica,
koje je ukrajinski zakon omogućavao, na tom poluostrvu su stavljene na listu
zabranjenih.
“Očigledno je da se i velike crkve
pridružuju debati o gorućim problemima savremenog svijeta, ali je izbor
centralne teme povezan s tim što je oko te teme najlakše ostvariti saglasje
dvije crkve, za razliku od drugih pitanja, kao što su viševjekovne napetosti u
vezi sa raskolom, a u bližoj prošlosti i razlike u stavovima prema događanjima
u Ukrajini”, kaže Sadžakov.
Kao godina kada su uspostavljeni prvi
ozbiljniji kontakti i kada se došlo do ideje da crkveni poglavari treba da se
sastanu spominje se 1996. godina. Do toga dolazi 20 godina kasnije.
“U pogledu susreta, papa Franjo je bio
mnogo neformalniji i poručio patrijarhu da je spreman na sastanak u bilo koje
vrijeme. Crkvene diplomatije su uskladile termine, ali je sasvim sigurno da je
politika, posredno ili neposredno, prisutna kada je riječ o radu velikih
crkava. Podsjetimo da je u Rusiji odnos države i crkve prilično intenzivan,
patrijarh je podržao intervenciju u Siriji…”, dodaje Sadžakov.
Analitičar Džim Dejvis ističe da će patrijarh
Kiril nastupiti i kao diplomata koji zagovara interese Rusije, kao i da je to
neophodno jer je Moskva shvatila “da joj ne cvjetaju ruže” u
“dubokoj međunarodnoj izolaciji”.
“Bit će veoma važno šta će papa i
patrijarh reći o temi nazvanoj “destrukcija kršćana na Srednjem
istoku”. Kiril će sa sobom u Moskvu odnijeti značajnu poruku ruskom
predsjedniku Vladimiru Putinu. On očajnički želi pomoć Vatikana, u želji da se
Moskva pozicionira kao jedini odbrambeni mehanizam za kršćane u Siriji. Moskva
bi da iskoristi papu kao lobistu za svoje planove u Siriji. Uglavnom, Moskva
želi da joj moć Vatikana bude dostupna gdje god se pojave zajednički
interesi”, ističe Dejvis.
Iako se u svjetskim medijima često govori da
je ovo istorijski susret, Ekonomist se pozabavio istorijom i utvrdio da je
Kiril “tek” 16. ruski patrijarh i da se “po važnosti”
nalazi iza vaseljenskog patrijarha Vartolomeja, koji je 270. po redu.
Čak se ističe da je funkcija pravoslavnog
poglavara značajnija od papske, s obzirom na to da je papa Franja u istoriju
ušao kao 266. lider Rimokatoličke crkve.
Taj stav ne dijeli beogradski nadbiskup Stanislav
Hočevar.
“Ovo je susret od milenijumskog značaja.
Očekujem početak nečeg novog, intenzivnijeg dijaloga sa slovenskom pravoslavnom
crkvom, što je od velikog značaja jer su se upravo Sloveni na neki način
podjelili na katolike i pravoslavce. To dobija na značaju kad se zna u kakvim
istorijskim uslovima su Rusi bili hristijanizirani”, kaže Hočevar.
Dolazak pape u Srbiju je tema koja se s
vremena na vrijeme stavlja na dnevni red, ali se, kao i sve, zaboravi za dan
ili dva. Možda zato što je taj trenutak i dalje veoma daleko, ali…
“Susret najjačeg patrijarha unutar
pravoslavnih autokefalnih crkava i pape nužno pokreće jači dijalog između Rima
i svih autokeflnih crkva, tako i sa SPC koja je bliska moskovskom patrijarhu.
Sabor autokefalnih prvoslavnih crkava znači veće zajedništvo, samim tim i veće
dogovore sa svetom stolicom, što otvara mogućnost da papa uskoro poseti
Srbiju”, istakao je Hočevar.
Srpski patrijarh kaže da je “svaki
kontakt poželjan” i pozdravio je dijalog.
“Svaki kontakt i dijalog je poželjan,
moglo bi se reći i očekivan…Bilo je normalno da se taj susret dogodi i dobro
je što do njega dolazi”, rekao je patrijarh Irinej.
Postoje mišljenja da se iza naziva teme
razgovora krije namjera da vjerski lideri probaju da uspostave dogovor o
odbrani kršćanstva, ali donošenje odluke o nekakvom “krstaškom ratu”
svakako ne bi trebalo očekivati. Bar ne u ovoj fazi novog razvijanja odnosa.
“Postoje različite geostrateške i
geopolitičke konotacije susreta pape i patrijarha, ali je trenutno teško reći
šta će donijeti taj susret, svakako, za obične vjernike veoma malo. Povremeno
velike crkve posežu za idejama ekumenizma, ali je to više
“nakašljavanje” i govor koji ne donosi ništa više od neobaveznih i
već viđenih fraza. Velike crkve su ogromni organizmi, cinici bi rekli
multinacionalne kompanije, sa uhodanim trasama, interesima i teško je da se tu
išta može promjeniti u narednom periodu”, zaključuje Sadžakov.
Ipak, čini se da je trenutak nikad bolji za
nekakav “veliki” dogovor koji bi mogao da donese značajne posljedice
po čitav svijet. Ruska pravoslavna crkva nije željela da izgradi odnose
povjerenja sa papom Jovanom Pavlom II, bar zbog njegovog poljskog porijekla.
Otopljavanje je stiglo za vakta Benedikta XVI,
a povrh svega vrata je konačno otvorila činjenica da je papa Franja iz države
koja se ne nalazi u Evropi. Kako god i šta god se mislilo, animozotet Rusije i
Evrope nije lako prevazići.
Ono što je definitivno sigurno, o pravim i
stvarnim razlozima za sastanak dvojice kršćanskih lidera javnost može da bude
saglasna i oni stižu iz naziva dogovorene teme.
Ishodi će biti predstavljeni, pitanje je u kom
obliku i na koji način, međutim činjenica je da dvije crkve okupljaju milione
ljudi čije sudbine, u ovom i ovakvom svijetu, ne izgledaju nimalo pozitivno.
(The Bosnia Times, B92)