Piše: Jalal Abukhater, thebosniatimes.ba
Dok je hodao po vrelom pijesku plaže u Cesareli Ammar se okrenuo ka meni i rekao: „Jalale, možda ti to ne shvataš, ali za mene je ovo jedini dobar dan u 2020. godini, najbolji dan“. Uhvatio je svoju djevojku Reemu za ruku i potrčali su ka moru prvi put poslije mnogo godina. Za njima se i Ismat bacio u tople vode Mediterana.
Kao palestinskom građaninu Jerusalema, s plavom ličnom kartom države Izrael i žutom izraelskom tablicom, dopušteno mi je putovati preko Zelene linije između Izraela i Zapadne obale. Ali mojim palestinskim sunarodnicima koji žive na Zapadnoj obali ta sloboda je uskraćena – svakom od tri miliona ljudi. Sa njihovim ličnim kartama i bijelim tablicama nije dozvoljeno proći kroz kontrolne puktove, osim zbog odlaska na posao ili iz medicinskih razloga, a za to je potrebna posebna dozvola.
Stanovnici ilegalnih jevrejskih naselja na Zapadnoj obali mogu stići do mora za 30 do 45 minuta vožnje po odličnim putevima, dok je čitava generacija Palestinaca odrasla bez odlaska na plažu.
Ali u augustu su počele kružiti priče po društvenim mrežama da izraelski vojnici ne zaustavljaju Palestince koji prolaze kroz pukotine u aparthejd zidu da bi otišli na plažu. Te prolaze najčešće koriste palestinski radnici koji rade u izraelskim gradovima.
Prije nekoliko nedjelja jedan kolega koji živi u Nablusu postavio je svoju fotografiju na mrežu: stoji pored ograde koju je podigao Izrael u blizini grada Tulkarema, u tregerici i šorcu i u ruci drži kuler. „Poželio sam nekoliko hladnih pića na plaži“, kaže natpis.
Troje mojih prijatelja, stanovnika Nablusa i Ramale, javili su mi da planiraju preći zid kod sela Farun, južno od Tulkarema. Dogovorili smo se da ih sačekam na izraelskoj strani i da ih svojim autom odvezem do mora.
Ali kad su stigli u Farun, rano ujutru, prolaz su upravo bili zatvorili izraelski vojnici. Oni su ipak bili riješeni da pređu. Pokušali su nekoliko puta, ali svaki put bi ih zaustavio vojni džip ili suzavac i bilo im je naređeno da ostanu iza ograde.
U podne su me pozvali da kažu da će još jednom pokušati preći kroz prolaz sjeverno od Tulkarema. Odvezao sam se tamo i vidio da pored puteva ima mnogo Palestinaca: odrasli guraju kolica, nose kulere ili stolice za plažu, djeca sa igračkama na naduvavanje spremna su pojuriti u more.
Na kraju sam našao svoje prijatelje. Sa olakšanjem su ušli u moj auto. Ismatu je curila krv iz ogrebotine koju je zaradio dok je prelazio ogradu od bodljikave žice. Ammar mi je rekao da su tokom jednog neuspješnog pokušaja da pređu sreli osmogodišnju djevojčicu koja je otjerana suzavcem.
Kad smo stigli do obale, Reem, koja je sjedila na prednjem sedištu pored mene, pokazala mi je dimnjake Hadere, najveće izraelske elektrane. „Te kule vidimo iz naše kuće“, rekla je.
Ismata, koji je sjedio na zadnjem sedištu, nije zanimala elektrana. Gledao je rimske ruševine u Cezareji Maritimi, koje je tumačio kao trag drevnih veza između mora i gradova kao što su Nablus i Tulkarem.
Nastavili smo do njemačke kolonije u Haifi, a uveče sam odvezao svoje prijatelje natrag u Tulkarem, gdje su ostavili svoj auto. Vraćanje na Zapadnu obalu je bilo lahko. Bez smetnji sam prošao kroz izraelski kontrolni punkt južno od grada, gdje su moji prijatelji izašli, i krenuo natrag u Jerusalem. Dok sam prolazio kroz isti kontrolni punkt, zaustavili su me i temeljno pretražili moj auto i osobne stvari. (15 minuta zadržavanja na vojnom kontrolnom punktu ne može se, naravno, porediti sa onim što Palestinci moraju podnositi pod izraelskom okupacijom.)
Nablus ima duboke veze s morem; u 19. stoljeću, kad je taj grad bio regionalni trgovački i industrijski centar, Jafa je bila njegova luka. Sjedeći na plaži, Ismat i ja smo razgovarali o tome kako je suludo to što je danas stanovnicima Nablusa prisniji prizor do zuba naoružanog izraelskog vojnika nego palestinskog žitelja Jafe. Ali ovog popodneva su, eto, bili tu. „Ovo more je moje“, govorili smo dok smo gledali vodu. Citirali smo stih iz pjesme „Mural“ Mahmouda Darwisha. هذا البحر لي. Ovo more je moje.
(TBT, London Review of Books)