Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Prenoseći vijest Anadolu Agency kao su turski timovi za borbu protiv krijumčarenja u srijedu otkrili 879 životinjskih i biljnih fosila, vrijednih deset miliona dolara, za koje se procjenjuju da potječu iz perioda od prije 150-200 miliona godina, Slobodna Bosna, dala je svoj komentar uz priložene fotografije i video snimku.
TABLOIDSKE BLJUVOTINE
Kako izvještava AA timovi su pronašli fosile u kućama, za koje se vjeruje da ih koristi, kako kažu, kriminalna organizacija čiji je osnivač televanđelist Adnan Oktar koji je uhapšen 2018. godine uz još 168 članova njegove organizacije.
U tekst Slobodne Bosne se tvrdi da članovi njegove sekte predstavljaju kao “islamskog učenjaka”, poznatijeg pod pseudonimom Harun Yahya, i da svoje poštovaoce ima i u Bosni i Hercegovini.
„Najistaknutiji među njima je Nedžad Latić, koji je djela Adnana Oktara prevodio i uređivao na bosanski jezik“, piše Slobodna Bosna.
Sve bi ovo moglo stajati, jer nemam se zbog čega kajati, da se ne radi o policijskom pamfletu koji je nastao u sprezi OSA-e i turske nacionalne obavještajne službe MIT-a. Povrh svega javno sam se distancirao od grupe Harun Yahya, odnosno Adnana Oktara, mnogo prije nego je uhapšen, upravo zbog njegovih „mačkica“ iz TV showa koje se vide na video koji je objavljen kao prilog tekstu. Mada i za tako lascivne slike obnaženih „mačkica“ postoji „olakotna okolnost“ za njega, a to je da je to Okrat radio javno, na televiziji pred cijelim turskim auditorijem. Dakle, nisu to tajni snimci nekakvih njegovih orgijanja. Shvatajući da time narušava etički kodeks muslimanke, javno sam se distancirao od njega i nikad više o njemu ni riječi nisam izustio niti napisao.
No, opet bih objavio sve one knjige koje sam i objavio na bosanskom jeziku. Jer tu grupu je sačinjavalo desetine pisaca i naučnika, najmanje pedesetak, iz raznih oblasti koji su svoja djela objavljivali pod pseudonimom Haruna Yahye. Tako je objavljeno oko 250 knjiga i prevedeno na oko 60-stranih jezika. Oni pripadaju takozvanom pravcu kreacionista koji smatraju da Bog stvorio svijet „Allahova ljepota stvaranja“, što je antiteza darvinistima koji slijede Darwinovu teoriju evolucije.
Preuzimao sam njegove kolumne koje je objavljivao jednako u The Teheran Timesu i The Arab Newsu, nacionalnim medijima Irana i Saudijske Arabije jer uvijek protežiram islamske autore koji premoštavaju slefističko-šiitsku sektašku podjelu islamskog svijeta. Iako danas Oktara turski mediji predstavljaju kao „televanđelistu“, što mi baš nije jasno značenje, nikad u njegovim člancima nisam naišao na govor mržnje prema drugim religijama. Naprotiv, zagovarao je mir i ljubav.
Tačno je da sam se tim čovjekom sastajo tri puta. Jednom sam uradio intervju sa njim i to na temu „Islamska unija, šta je to?!“ Iskreno, mene je ta ideja impresionirala bar zbog dva bitna segmenta; sekularizma, kao i mogućnost da pored Turske i muslimanskih zemalja srednje Azije i Izrael bude u toj uniji. Očito su to bile intelektualne fikcije ili snoviđenja jednog zanesenjaka, ali zar tu ima išta bogohulno, ili inkriminirajuće?!
Ne znam, zaista, razlog hapšenja i motiv ideološkog obračuna sa Adnanom Oktarom. Kao što ne znam da je ijedan ugledniji intelektualac ili novinar sa kojim sam imao priliku razgovarati, do prije desetak godina, na slobodi u Turskoj. Najčešće o njima čitam tabloidske bljuvotine u turskim medijima poput ove o Oktaru. Zato je u takvim uvjetima autokratskog režima koji sprovodi vrlo oštru represiju nad inteligencijom vrlo je nezahvalno govoriti. No, ja sam, apriori, protiv progona i represije nad intelektualcima i medijima. To je bila moja konstanta intelektualne angažiranosti i to će, akobogda, i ostati!
OSVETA ERODGANOVIH AKINDŽIJA
Kako sam se sastajao sa uhapšenim Oktarom, tako sam se sastajao i sa predsjednikom Recepom Tayipom Erdoganom, i razgovarao s njim u četiri oka najmanje tri puta. Posjetio sam ga kad je bio u kućnom pritvoru nakon što je bio osuđen zbog „verbalnog delikta“ i čekao na izdržavanje četveromjesečne zatvorske kazne. To je bilo veoma opasno po mene, ali iz solidarnosti s njim posjetio sam ga i ponudio mu pomoć.
Nakon što je osnovao svoju Stranku pravde i razvoja (AKP) zdušno sam ga podržavao, vjerujući da će on biti „proevropski islamist“ i da nikad više islamska inteligencija neće biti hapšena zbog mišljenja, odnosno „verbalnog delikta“ u Turskoj.
Kao što je poznato, ključna konstanta turske politike već 80-ak godina, od revolucije koju je vodio Kemal-paša Ataturk, bila je da je Turska sekularna islamska zemlja u kojoj je vjera strogo odvojena od politike. I pored toga u tih 80-ak godina turski muslimanski aktivisti se nisu klonili panislamskih inicijativa da se muslimani politički organiziraju i islamiziraju cijelo društvo. Da tada u Turskoj takvi pokušaji nikad nisu uspijevali jer je u turskom ustavu postojao institucionalni mehanizam kako da se to spriječi. Turska vojska, sekularno organizirana, imala je ovlast da vojnim udarom sruši bilo koju vlast koja bi htjela islamizirati zemlju. Po turskim zakonima, svaka stranka koja bi se organizirala na islamističkom programu bila bi automatski zabranjena a njene vođe drakonski kažnjavane.
Pomno sam pratio evropske medije koji su nagovještavali da je Evropska unija napokon uspjela riješiti jednu od najvećih svojih strateških dilema, da li da se počne širiti i izvan Evrope, te da je odlučila početi pregovore o primitku Turske u svoje članstvo, čime je pokazivala spremnost preći na azijski kontinent, primiti u svoje okrilje veliku islamsku zemlju sa 80 miliona muslimana, što može imati goleme geostrateške posljedice. U tome sam vidio spas za Bosnu i Hercegovinu. Iako je Turska i tada bila prilično daleko od članstva u Evropsku uniju, najmanje desetak, petnaestak godina, smatrao sam da je bitno da je taj proces otpočeo, proces koji nije važan samo za Tursku i Evropu, nego i za cijeli Bliski istok. Jer treba imati u vidu s kim Turska graniči na istoku. S Turskom u svom sastavu EU bi bila na granicama Gruzije, Armenije, Irana, Iraka i Sirije. Zato su to mogle biti goleme povijesne i geostrateške reperkusije te buduće činjenice.
I stoga sam uvijek isticao, javno i tajno, kako je za to zaslužan čovjek od kojeg se to nije očekivalo, kao od vodećeg turskog islamiste, tadašnjeg premijera Erdogana. Izgledalo je da se i na njegovom se slučaju pokazuje pravilo kako u politici često upravo ekstremisti najlakše pokrenu svoje zemlje u sudbonosni preokret.
Kad sam i sam uvidio da Erdogan ima tajni plan i da od njegove proevropske orijentacije nema ništa stišao svoj glas i polahko uzmicao od njegove politike, kao i ljudi koji su u Bosni predstavljali njegovu stranku. Definitivno sam se distancirao od svakoga ko je predstavljao Erdoganovu politiku u Sarajevu, kako novinara tako i diplomata, od onog trenutka kada je uhapšen Ali Bulac, veliki turski intelektualac, s kojim sam se bio sprijateljio. Pisao sam pisma Bakiru Izetbegoviću da intervenira i da se zauzme za njega kod Erdogana jer mu je upoznao oca, a ovaj ga pohvalio kao vrhunskog intelektualca nakon čitanja knjige „Islam i demokratija“.
Najmanji problem u cijeloj ovoj priči sam ja osobno, ovakav kakav sam sa svojim greškama, mahanama i neuspjesima. Problem je što cijela nacija, pa i država bukvalno ovise o ziheraškoj politici Recepa Tayipa Erdogana, odnosno o stanju turske nacije i stabilnosti Turske kao države. Koliko god sam pokušavao biti solidaran, zbog toga što je Turska na geostrateškim mukama razapeta od Libije, istočnog Mediterana, Sirije, do Cipra i Azerbejdžana, te sam bio potpuno prestao tretirati i objavljivati kritičke tekstove na račun Erdoganovog režima, to Erdoganove akindžije ne begenišu. Ne praštaju mi i pokušavaju me diskreditirati na isti način kako su titoisti preko UDBA-e diskreditirali bosanske islamiste, a kemalisti preko MIT-a Turske. To je već postala ordinarna politička priča kako akteri političkih procesa i promjena završe tragično, a režimi se samo preobraze jedan u drugi tako da ostanu isti.
(TBT)
