Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Objektivna slika o čovjeku
Na temelji razviđanja kur'anskog Teksta, možemo zaključiti da Kur'an izlaže jednu objektivnu sliku o čovjeku i njegovoj naravi. Naravno, i u svemu drugome Kur'an je objektivan. Termin ‘objektivnost’ kao takav nigdje se ne pojavljuje u Kur'an. Ipak na koncept objektivnosti (…) aludira se na brojnim mjestima u Kur'anu kao na nešto nužno za donošenje ispravnih sudova i za pošten odnos prema drugima. Primjer objektivnosti predstavlja se na uravnotežen način u kojem, kada Svevišnji Bog govori o različitim zajednicama, uključujući jevreje i kršćane, On ističe i njihovu snagu i njihove slabosti, i njihove vrline i njihove poroke. U suri Āli ‘Imrān, 3:75, čitamo: A među sljedbenicima ranije Objave ima ih dosta koji će ti vjerno vratiti i riznicu ako im povjeriš, a ima ih i takvih koji ti neće ni sićušni zlatnik, ako im ga povjeriš, vratiti osim ako nad njima ne budeš stalno bdio (usp. sura Āli ‘Imrān, 3:110-113). Kur'an poziva vjernike da se zalažu za nepristrasnost i pravičnost, a upozorava na opasnosti od zanemarivanja ovih plemenitih vrlina. Od muslimana se očekuje da se prema bilo kojem predmetu ili pitanju koje on ili ona proučava odnosi bez pretjerivanja i bez predrasuda za ili protiv jedne ili druge gupe u zavisnosti od bogatstva ili statusa, podmitljivih želja i ambicija ili bezobzirnih kaprica i strasti (Balil ‘Abd al-Karim, Qur'anic terminology. A linguistic and semantic analysis, London, 2017,137).
Čovjeku se, s jedne strane, izriče posebna počast i pohvala, dok mu, s druge strane, izriče i posebna pokuda i kritika. Evo nekih kur'anskih pohvala čovjeku:
- namjesništvo na Zemlji (sura el-Beqare, 30; sura el-En'am, 165);
- naučni kapacitet čovjeka (sura el-Beqare, 31-33);
- fitret kojim čovjek prepoznaje Boga, kao i obaviještenost o Njemu u dubini svoje svijesti (sura el-E'araf, 172; sura er-Rum, 39)
- odabrano i izabrano biće (sura Ta Ha, 122);
- plemenitost i čast (sura el-Isra’, 70)
- moralna savjest (sura eš-Šems, 7-8).
Ljudi, naravno, ne slušaju uvijek svoju savjest. Međutim, savjest ostaje duboko usađena u ljudsku psihu. Posljedično tome, neko ima tendenciju da bude intuitivno svjestan da krši moralni princip. Cilj znanja je da osnaži ljudska bića da budu Božiji namjesnici donoseći prosperitet kako za same sebe, tako i za zemlju u skladu sa Božijim naredbama, i tu je Kur'an koji nas informiše o tome koje su to naredbe. Propisi dati u Kur'anu pružaju nam smjernice za povezivanje sa drugima i sa širokim Kosmosom na način da naše Bogom darovano znanje koristimo konstruktivno a ne destruktivno (‘Abd al-Karim, Qur'anic terminology, 135). Još neke kur'anske pohvale čovjeku v. u: Morteza Motahari, Islamski svjetonazor, sv. 4. Čovjek u Kur'anu. Vječni život, Sarajevo, 2011, 7-15.
A evo i nekih kur'anskih pokuda upućenih čovjeku:
- nepravednost prema sebi i neznanje (sura el-Ahzab, 72);
- nezahvalnost (sura el-Hadždž, 66);
- uzobiješćenost (sura el-‘Aleq, 6-7);
- naglost (sura el-Isra’, 11);
- škrtost (sura el-Isra’, 100);
- malodušnost (el-Me'aridž, 16).
Nakon ovoga, postavlja se pitanje da li je čovjek ”biće s dvije suštine” ili je ”višedimenzionalno biće?” Odgovarajući na ovo pitanje šehid Murteza Mutahari (1919-1979) kaže:
”Istina je da hvale i pokude nisu zbog toga da pokažu kako je čovjek biće s dvije suštine – jedna polovina je za pohvaliti, a druga za pokuditi. Kur'an je stava da čovjek sva savršenstva posjeduje u potencijalu i treba ih dovesti u aktualno stanje. Sam čovjek je taj koji treba biti svoj graditelj. Glavni uvjet čovjekova dosezanja savršenstva, koje posjeduje u potencijalu, jeste vjera. Iz vjere proizlaze takvaluk, dobra djela i zalaganje na Božijem putu. Posredstvom vjerovanja znanje izlazi iz oblika nedoličnog sredstva u rukama duše koja je sklona zlu i poprima oblik korisnog sredstva” (Islamski svjetonazor, 17).
Umjesto zaključka
Uzvišeni Stvoritelj je u Kur'anu jasno pokazao čovjeku šta treba da čini (dobro) a šta da izbjegava (zlo). Čineći dobro čovjek ostvaruje svoj temeljni cilj na Zemlji, a čineći zlo, iznevjerava sebe i svoj životni cilj. I kad posrne, učini grijeh, čovjek nije u beznađu i bespuću tog grijeha, jer ima mogućnost da se pokaje i popravi. Ovo drugo je dokaz je učinjeno pokajanje iskreno i temeljito. Svaka volja za dobrom i njegovim činjenjem duhovno je potpomognuta, tj. ima Božiju pomoć i podršku.
Prema učenju islama, čovjekog grijeh proizlazi iz zaborava (gafleta) Stvoritelja, i zato se čovjek u Kur'anu stalno podsjeća na svoga Stvoritelja i Sudnji dan, a što ima velike posljedice po čovjekov život i njegov moral, odnosno kako bi shvatio da se na ovome svijetu mora živjeti u skladu sa moralnim principima.
(TBT)
