ESEJ
Za bosanske muslimane ova je knjiga,
više nego ijedna druga u cjelokupnoj njima dostupnoj književnoj povijesti,
svjedočila putem fikcije o njihovom identitetu. Za bosanske pravoslavce i
katolike Derviš je bio roman iz komšijskog dvorišta, ali takav da su se oni u
njemu prepoznavali, ili su se prepoznavali u svojoj želji da budu dio te
derviške avlije.
Piše: Miljenko Jergović, thebosniatimes.ba
Oskar Davičo već je triput nagrađen –
što se do danas nije dogodilo nijednome drugom piscu – a 1959. nagrada nije
dodijeljena. Radovan Popović dolazi u Sarajevo da sa Selimovićem načini
intervju za Politiku. Nalaze se u uredu Izdavačkog preduzeća Svjetlost, gdje
pisac obavlja dužnost glavnog urednika. U uvodu razgovora, koji je kasnije
objavljen u knjizi Književni razgovori: govore pisci Bosne i Hercegovine,
novinar ceremonijalno konstatira kako je “pisac… prijatan
sagovornik”, i opisuje atmosferu: “Pregledao je tek prispelu poštu i
jednog trenutka se nasmejao… Čitateljka iz Maribora mu je poslala jedno
dugačko pismo, a na početku veli: ‘Imam osećaj da ste u Dervišu i smrti kazali
sve – šta ćete sada pisati?’ A u drugom pismu: novčanica od pet hiljada starih
dinara… Šalje je učitelj iz jednog zabačenog bosanskog mesta – da mu Meša
Selimović pošalje svog Derviša…”
Intervju je neočekivano sadržajan i
introspektivan. Mnogočega je tu od onog što će kasnijih godina i desetljeća već
postati opće mjesto u razgovorima o piscu. Selimović gotovo eksplicitno govori
o svome dugom sazrijevanju i o promjeni koja je nastupila s Dervišom. Svoje
pisanje promatra i tumači kao dugotrajan psihološki proces, kao neku vrstu
autopsihoanalize: “…pisanje (je) u stvari otvaranje zapretanih izvora,
skidanje naslaga, otkrivanje skrivalica, identifikovanje sebe potisnutog,
izvlačenje na svjetlo svijesti trauma, oštećenja, stida, straha, ožiljaka,
svega onoga što se automatizmom skrivanja od sebe i od drugih pretvorilo u
mračnu špilju u koju nije lako zaviriti. (…) Sve dok se nisam usudio da
zavirim u svoju unutrašnju tajnu, sa sedam pečata zapečaćenu, a za to je
neophodna velika hrabrost, ja nisam znao ko sam, i nisam pisao istinito.”
On ne izriče tvrdnju da “istinitost” započinje s Dervišem, niti kaže
da je s tim romanom započelo “otvaranje zapretanih izvora”, ali to se
podrazumijeva. Sve što je ranije bilo uzaludni je pokušaj tješenja pomoću laži,
a sad, u trenucima dok govori za Politiku, unisono slavljen, sa svih strana
prihvaćen, uzveličan i anesteziran velikim uspjehom, Meša Selimović misli da je
sve gotovo, da su sve traume posuvraćene kao izvrnuta rukavica, da se liječe na
suncu kao otvorena rana, i da na samoga sebe, svoju savjest i sudbinu može
gledati s nekih neočekivanih, ranije nedosegnutih visina. To će ga uvjerenje
prevariti i ponijeti u nove nevolje, traume i razočaranja. Ali do toga ima još
nekoliko godina, dovoljno vrijeme da tragom Derviša napiše i Tvrđavu, svoj
drugi veliki roman.
Na izravno pitanje o inspiraciji za
roman Derviš i smrt ne spominje brata, nigdje transponiranja jedne poslijeratne
priče u daleku bosansku prošlost, ni pretvaranja komunističke ortodoksije u
islamsku – nije na piscu da o svemu tome govori, a ni vremena nisu takva da bi
se govorilo. Da se moglo govoriti, zar bi tako dugo čekao sa svojom traumom i
zar bi je izlagao kroz alegoriju, kroz bajku o dervišu? Umjesto toga on govori
o starim bosanskim tekstovima u kojim ga je “impresionirala nepojmljiva
sličnost ponašanja ljudi iz dalekih vremena – sa onim što susrećemo i u naše
vrijeme.” Ali je oprezan, više kao pisac nego kao građanin, pa štiti svoje
djelo od posljedica banalne aktualizacije: “To, međutim, nikako ne znači
da sam govorio o našem vremenu sakrivajući se u istoriju, nego mi se nametnula,
da tako kažem, i filozofska misao: koliko je uporna i tvrdoglava ljudska
priroda, koliko se sporo i malo ona mijenja iako se mijenjaju okviri i
društveni uslovi.” Otklanja alegoriju o bratu prije nego što ju je te
1967. itko i spomenuo, prije nego što o njoj progovori sarajevska čaršija, e da
bi mu naškodila i da bi ga ojadila, i mnogo prije nego što će alegorija nastala
iz trača poraditi njemu i njegovome romanu u korist: “…gotovo cio
materijal za roman je pronađen u istoriji, mada je imaginacijom sve to
transponovano, izmijenjeno, i ukoliko čitaoci nalaze sliku savremenog svijeta –
to mi je veoma drago, jer roman govori o idejama koje bi trebalo da budu
karakteristika vremena u širem rasponu…”
Općenarodni bestseler
Danas je nemoguće i naslutiti što su
to prvi čitatelji romana Derviš i smrt, objavljenog u sarajevskoj Svjetlosti, u
vrlo lijepom izdanju, s omotnicom koju je ilustrirao slikar i grafičar Željko
Marjanović, koji će obilježiti knjiški i časopisni dizajn Sarajeva u šezdesetim
godinama, mislili i osjećali. Roman je bio zavodljiv: ritmiziranih, gotovo
pjesničkih rečenica, jasne i uzbudljive fabule, s dramskom napetošću koja kao
da je preuzeta iz filma, i kakve prethodno nije bivalo u jugoslavenskim
književnostima… U vrijeme kada je dobio Ninovu nagradu Derviš već postaje
općenarodni bestseler, jedna od onih iznimno rijetkih knjiga koja se čitala po
nalogu društvenog i kulturnog trenutka, bez obzira na obrazovanje i status
potencijalnih čitatelja. Čitali su je svi, i nije neobično da se u Popovićevom
uvodu u intervju Selimoviću pismom javlja njegova mariborska čitateljica.
Derviš je bio od onih knjiga, kakvih, opet, nije bilo mnogo, koje su se u
Sloveniji i Makedoniji čitale na izvorniku, ne čekajući na prijevode.
Munjevito je reagirala gradska uprava,
dodijelivši piscu Šestoaprilsku nagradu. Zanimljivo je s polustoljetnim odmakom
čitati cjelokupnu listu dobitnika, nanizanih po abecednom redu, uz prigodna
obrazloženja: “Bertan Rajmond, VKV radnik Fabrike duhana Sarajevo, za postignute rezultate na tehničkim
unapređenjima i racionalizacijama na mašinama duvanske industrije; Brkić dr
Ibro, šef Katedre za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu, za
stručni naučni i organizacijskih rad na polju medicinske nauke i zdravstva;
Ćimić dr Esad, sociolog, za značajnu sociološku studiju “Socijalističko
društvo i religija”; Dedijer dr Vladimir, profesor univerziteta, za
značajno historijsko djelo “O mladobosancima i Sarajevskom atentatu 1914;
Grebo Ahmed, profesor i direktor Muzeja grada Sarajeva, za dugogodišnji predani
rad na razvoju i unapređenju ovog muzeja; Grgić Zdenko, vajar, za impresivne
reljefe u bakru “Igra I” i “Igra II”; Marek Juraj,
profesor, za značajan doprinos metodici nastave maternjeg jezika i
književnosti; Mulabegović Adi, karikaturist, za zapažene društveno-politički
angažovane karikature objavljene tokom protekle godine u listu
“Oslobođenje”; Mutapčić Mithad, režiser i scenarist za režiju filma
“Čančari”; Savin Makso, solista sarajevske opere, za kreaciju uloge
Zaharija u Verdijevoj operi “Nabuko”; Selimović Meša, književnik, za
roman Derviš i smrt; Spahović Vahudin, VKV radnik i Trgovčević inž. Mijo,
mašinski inženjer u preduzeću “Vaso Miskin Crni”, za postignute
rezultate u konstruisanju i racionalizatorskim rješenjima u proizvodnji novih
tipove teretnih vagona; Spasić Radivoje, dirigent orkestra Radio-televizije
Sarajevo, za dva izvanredno donesena koncerta u sezoni 1966/67; Šukalić Asim,
direktor Željezničkog građevinskog preduzeća u Sarajevu, za dugogodišnje
uspješno rukovođenje preduzećem i postignute rezultate na izgradnji pruge
Sarajevo – Ploče; Trifunović Duško, književnik, za knjigu Tumač tiranije; Volić
Rasim, direktor preduzeća “Centrotrans”, za zasluge postignute u
uspješno provedenoj integraciji i stvaranju savremenog preduzeća drumskog
saobraćaja; Vuletić Anđelko, književnik, za roman Deveto čudo na istoku.
Među sedamnaest dobitnika trojica su
pisaca, igrom slučaja ili primjenom nacionalnog ključa od sva tri konstitutivna
naroda: Meša Selimović, Duško Trifunović i Anđelko Vuletić. Sva trojica će
tokom osamdesetih figurirati kao klasici bosanskohercegovačke književnosti (ili
književnosti u Bosni i Hercegovini), sve tri knjige su i nakon pola stoljeća
dijelom imaginarnoga književnog kanona ovih jezika.
Vuletiću i Trifunoviću su trideset i
tri. Selimović dvadeset dana kasnije, 26. aprila 1967, puni pedeset i sedmu.
Pred sobom ima još petnaest godina života. U tom će se vremenu seliti iz
Sarajeva – ili će ga lavež potjerati – živjeti u jednoj ružnoj beogradskoj
zgradi, tankih i poroznih zidova, optirati za srpsku naciju i književnosti,
neuspješno pisati roman sa suvremenom tematikom, umrijeti za vrijeme finalne
utakmice Svjetskoga nogometnog prvenstva u Španjolskoj. Iako je napisao
dva istinska remek-djela ovoga i ovih
jezika, kroz koja je pregarao svoju traumu i nevolju, društveni život bio mu je
gorak. Kako prije Derviša, tako i poslije njega.
Povijest njegove gorčine velika je i
neispisana tema.
Radovan Popović ga pita koliko je dugo
pisao roman: “Tri godine sam efektivno radio. Neke odlomke sam i ranije
napisao…” Je li to istina, ili je Selimović pridodao vremena, e ne bi li
sačuvao ozbiljnost u kulturi koja je oduvijek bila sklona vrijednost djela mjeriti
vremenom koje je u njega uloženo. Derviš i smrt nije roman koji bi se dugo
pisao. Čitatelju ne izgleda tako. Osim što je nastao iz jednog komada i
osjećaja, iz jedne čiste i jasne ideje, to je roman jednoga daha. Dugog
tristotinjak stranica, ali samo jednog. Sve je u njem tako čudesno čvrsto.
Suprotno genijalnim Andrićevim romanima koji su, s izuzetkom Gospođice, od više
međusobno sklopljenih komada, raznoliki u ritmu protjecanja vremena, u
atmosferi, u svemu, Derviš i smrt knjiga je jednog daha. Po sebi to ne bi bila
vrijednost da nije tako savršeno izvedeno.
Najveća pohvala na račun ove knjige
je, ujedno, i najbizarnija: napisao ju je netko drugi. To ćemo iz Sarajeva čuti
pred zimu 2015, izgovoreno u jednome od autentičnih hramova
bošnjačko-muslimanske kulture, u lice njezinoj živoj eliti. Nije takvo što
mogao napisati nedaroviti Mehmed, prigodno prozvan Mehmedalijom, Meša
Selimović, nego je to učinio Ivo Andrić, osobno, a po narudžbi Dobrice Ćosića,
sve da bi napakostio bosanskim muslimanima. U čemu se sastoji pakost jednoga
genijalnog romana? I što bi bio smisao odricanja od njega? Na prvo pitanje
odgovora nema, niti ga može biti, jer bi za takvo što trebao tumač višestruko
superioran piscu Derviša, koji bi na ruševinama Selimovićeva djela bio kadar
sagraditi novu fikciju, veliku laž koja će odzvanjati kao istina, istinu koja
će biti zavodljiva kao najveća laž. Na drugo je pitanje odgovor jasan i
jednostavan. Odricanje je put prema pročišćenju, prema onom konačnom siromaštvu
jasnoće, kakvo vlada u svijetu kojemu je potrebna samo jedna knjiga, dok su sve
druge višak.
Teško je i teretno u svojoj kulturi i
u svom borbenom rancu nositi roman Derviš i smrt.
Meša Selimović nije imao ni tu sreću
da Derviša napiše neko drugi.
Već ga u razgovoru s Popovićem pomalo brine
to što knjigu nisu razumjeli ni oni koji su je javno hvaliti. Hoće li je bolje
razumjeti oni koji je budu kudili? “Do danas”, govori Selimović,
“i pored ogromnog broja prikaza, još ne postoji sigurniji, određeniji
pristup romanu. Ponekad me to uznemiri, jer posumnjam da je roman nedovoljno
određen; ponekad se tome radujem, jer se, znači, teško može svrstati u neka
poznata određenja. Nisam, razumije se, namjerno bježao od modela; to je spontan
rezultat, kojem ne pridajem suviše značaja. Jer, bio bih srećan da sam napisao
prihvatljiv roman, ma u kojoj to formi bilo.
Derviš i smrt obično se tumači kao
roman o totalitarizmu, o revolucionarnoj ortodoksiji, o pobuni revolucionara…
Ali obična publika, ona iz 1966. i 1967, kao i ona kasnija, koja nije usmjerena
kritičarskim i književno-historijskim napucima, ali ni čaršijskim tračevima,
preko ovog se romana upoznavala s islamom. Za bosanske muslimane ova je knjiga,
više nego ijedna druga u cjelokupnoj njima dostupnoj književnoj povijesti,
svjedočila putem fikcije o njihovom identitetu. Za bosanske pravoslavce i
katolike Derviš je bio roman iz komšijskog dvorišta, ali takav da su se oni u
njemu prepoznavali, ili su se prepoznavali u svojoj želji da budu dio te
derviške avlije. Za razliku od Ive Andrića, koji je na vrlo raskošan način i
temeljito fikcionalizirao bosansko-muslimanski i turski svijet, ali je to činio
jezikom i stilom nekoga drugog, pomalo izmaknutog i zajedničkog svijeta, Meša
Selimović pisao je iz njegove zamišljene biti, jezikom nekoga tko je s vjerom
čitao Kur'an, ili jezikom koji imitira jezik nekoga tko je s vjerom čitao
Kur'an – a to je za književnost jedno te isto, pod uvjetom da je uvjerljivo –
čime se bosanskomuslimanskom svijetu primakao na dah, bivajući njegov književni
glas i glasnik. Prije njega u Bosni ne samo da nije postojao takav pisac, nego
nije bilo ni nagovještaja o tome da je nešto takvo i moguće.
Derviš i smrt još je mnogo izazovnije
djelovao na imaginaciju čitatelja iz drugih jugoslavenskih republika. Na one
ljude, žene i muškarce, koji bi u pravilu džamiju vidjeli samo ako bi ih škola
ili radna organizacija povele na ekskurziju u Banju Luku, Sarajevo, Mostar.
Polovicom šezdesetih, prije objave ovoga romana, u imaginariju prosječnog
građanina iz vanjskih jugoslavenskih republika muslimani i islam primarno su
vezani za arapski svijet, naftu, pustinju i oaze u pustinji, ili za
kontinuirani pedagoško-povijesni ep o Turcima zulumćarima i njihovoj
petostoljetnoj okupaciji naših zemalja (za koju ćemo, čim se saberemo,
primijetiti da nije trajala pet stoljeća). Tek su na trećem mjestu, u
tercijarnim značenjima pojma, pojavljivali neki naši muslimani, Bosanci,
Albanci, možda i Makedonci, koji su nekim neobjašnjivim čudom, ili na način o
kojemu se nije ni razmišljalo, pripadali istom tom islamu.
Jugoslavenska socijalistička
pedagogija baš se i nije pretjerano trudila objasniti narodu što je taj islam i
tko su, zapravo, ti muslimani. Zašto bi to činila ako nam nije objasnila što je
kršćanstvo i kakvih sve kršćana oko nas ima? Ali dok su se u toj stvari
odgovori nekako i podrazumijevali, i nekako se samo po sebi saznavalo za
katolike, pravoslavne i protestante – jer se moralo saznati ako se znalo za
Dantea, Dostojevskog i Hegela – muslimani su bili osuđeni da ostanu vječna
tajna.
A tajne su, znamo to, rodno mjesto
većine predrasuda.
U socijalizmu svi smo bili braća. I u
tom se bratstvu muslimani nisu imali razloga osjećati uskraćenim u odnosu na
katolike i pravoslavce. Tim prije što se njima nije nametala odgovornost za
smrtni grijeh prema bratstvu i jedinstvu. Katolici su bili krivi za ustaški
zločin, pravoslavni su na duši nosili četnički zločin, a s muslimana je skinuta
odgovornost za sva zla jugoslavenskog iskona. S jedne strane, njima je bilo
lakše prihvatiti Jugoslaviju, jer im ona nije sjedala na dušu i savjest, a s
druge im je strane bilo neusporedivo teže jer su, za razliku od kršćana, bili
anonimizirana, drugima, ali i sebi nepoznata, neobjašnjiva zajednica. Ostalima
je bilo dato da znaju sve o sebi. I da ne znaju ništa o njima.
U takva je doba ljudima na stol stigao
roman Derviš i smrt. Danas to zvuči kao pretjerivanje ili kao retorička
ekshibicija, ali istina je, preko te se knjige obična jugoslavenska publika
upoznavala s islamom i muslimanima, s jednim velikim, brojnim i raširenim
jugoslavenskim identitetom. Po tome je Derviš i smrt neusporediva knjiga.
Nijedan drugi roman, nijedno književno djelo, u povijesti socijalističke
Jugoslavije nije odigralo ni približno sličnu društvenu, pa i povijesnu ulogu.
Neobično je da se o tome nije pisalo
ni govorilo. Svijet Selimovićeva romana prodro je u stvarnost na način koji za
žive ljude iz njegova svijeta nikako nije mogao biti loš. Ako se preko Derviša
o njima nešto krivo i saznalo, od toga nije moglo biti nikakva zla ni štete. A
ono što je Derviš u kolektivnim predrasudama, mitovima i legendama prekrio bilo
je, uglavnom, od zle volje, omraze i podcjenjivanja.
Posljednje pitanje u intervjuu
Radovana Popovića ticalo se, naravno, Bosne:
“Bosna je velika književna
inspiracija – kako to tumačite?”
Odgovor vrijedi u cjelini citirati:
“Možda zbog neravnog hoda kroz
istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala
sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji
predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili,
uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome
prkosu. Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni
koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su samo Bosanci, čudan soj ljudi koji se
nije miješao s okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada
su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju
sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego
što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do XVIII
vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s
uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihovog položaja bila je očita.
Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov
istorijski put? Nikud. To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje
su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice
je stvoren kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj
način stvorila intenzivna intimna sfera, s neobično jakom osjećajnošću (naše
najljepše narodne balade i romanse su muslimanske), stvorila se isto tako
nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli
su s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S ostalima nisu
mogli, jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj
Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći
rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je
priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se
tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog
nemanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto Vam,
ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne
zaboravimo li ni našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva istorijske kobi a
ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih osobina, kao ni naš živi bol
što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno
učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih
inspiracija?”
Očito da je Selimović pisao svoj
odgovor, i da ga je pisao dugo i pažljivo, nadopisivao pa brisao, sve u
pokušaju da se natkrili nad Bosnom, da je obuhvati cijelu i vječnu, onako kako
to Šolohov čini s Rusijom ili kako će to u nekoj zlosretnoj budućnosti Dobrica
Ćosić sa Srbijom. Za podlogu ima svoj roman, koji je tako moćno odjeknuo
Jugoslavijom, i sve one glasove poštovanja, divljenja i ljubavi koji mu sa svih
straha stižu, navode ga da i sam povjeruje u svoju veličinu i u to da mu se
ostvarilo nešto od onog što se običnom čovjeku, kakav je do jučer bio, nikad ne
ostvari: da izgovara sve same suštine.
U onom što je rekao je i romantičnog
pogleda na “daleke bogumile”, koji je šezdesetih bio u modi i među
zagrebačkim povjesničarima, pa ga je bez imalo zazora prihvatio i sam Krleža,
nalazeći u znanstvenoj legendi o bogumilima ostvarenje vlastitih sentimentalnih
težnji za duhovnom izdvojenošću i posebnošću; u tome je i nepotkrepljivog mita,
koji će četrdesetak godina kasnije ući u temelje bošnjačkoga nacionalizma, o
“pravom, neortodoksnom licu Bosne”, koje su palili, proklinjali i
protjerivali “pape, carevi i kraljevi” kršćanskoga svijeta, da bi
konačnu utjehu i mir pronašlo u islamu; u tome što Selimović govori je i one
vrste uposebljenja, izdvajanja, isticanja, izdizanja u jedinstven slučaj i u
odabranost, vlastite zajednice, kakva je karakteristična za sve balkanske
nacionaliste, a rado su se njome kao strategijom koristili i komunisti (tvrdnja
ili pretpostavka da “nijedna grupa u istoriji nije ostala usamljenija nego
što su bosanski Muslimani”).
U Selimovićevom iskazu postoji i onaj
višak sentimenta za stoljeća turske uprave u Bosni: legendi o vjerskoj
toleranciji, urbanom razvoju, pa i mnoštvu škola i apsolutnoj pismenosti koja
je postojala sve do osamnaestog stoljeća i opadanja osmanske imperijalne moći,
kakav danas kao vlastitu nacionalističku mantru prihvaćaju upravo oni koji
piscu odriču autorstvo Derviša.
Općenito, skoro cijeli je odgovor na
crti današnjega bošnjačkog nacionalizma. Braneći svoj roman, postavljajući za
njega društveno-povijesnu platformu, Selimović je pogodovao svojim dalekim
budućim neprijateljima. Svaki nacionalni, domovinski, zavičajni romantizam za
svoje krajnje ishodište ima banalni nacionalizam. Poigravši se tezom o
bosanskim Muslimanima kao najusamljenijom “grupom u istoriji” Meša
Selimović je barem zeru pomogao istraživačima koji će razotkriti Ivu Andrića
kao pisca njegovih romana, posjednika njegove duše i sudbine.
Najusamljeniji čovjek na svijetu
Ali i u takvom društveno-političkom
iskazu, koji je morao djelovati neobično i pomalo ekscentrično 1970, u vremenu
u kojem se pojavila Popovićeva knjiga, postoji ono što je dublje i
suštastvenije, iz čega progovara Selimovićeva intima. Naime, možda bosanski
Muslimani (ili bosanski muslimani, kako bismo danas napisali) i nisu
najusamljenija grupa u istoriji, pokraj Baska, Korzikanaca, Kašuba takvi i ne
mogu biti, čak i u slučaju da prihvatimo da su Talijani, Nijemci ili Francuzi
sasvim neusamljeni, ali je Meša Selimović bez ikakve sumnje najusamljeniji
čovjek na svijetu, u Bosni i među bosanskim muslimanima i među komunistima.
Takvim ga čini njegov subjektivni osjećaj, onaj osjećaj iz kojeg će napisati
romane Derviš i smrt i Tvrđavu. Jednoga dana taj će njegov osjećaj biti toliko
i tako odiozan njegovim sunarodnicima i zemljacima da će ga isključiti iz svoje
kulturne zajednice. Možda upravo zato što oni u jesen 2015. više neće biti
sami, pa će im njegova samoća biti uvredljiva?
U njegovom iskazu postoji i jedan
fragment, jedna jedva umetnuta rečenica, koja Meši Selimoviću iz 1967. brani da
se ostvari, makar i metaforično, figurativno, virtualno, kao muslimanski
(bošnjački) nacionalist: “ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi
drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto Vam, ukratko, skice jednog
pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi”. Izlazak iz čahure
usamljenika i predestinirane, vječne žrtve, okružene sve samim zlotvorima i
neprijateljima, sadržan u tvrdnji da su Muslimani zbog vlastite
dezorijentiranosti činili ispade prema drugima, koji su, pak, iz mržnje prema
Turcima činili ispade prema Muslimanima, govori u korist Muslimana. Da ih je
vidio drukčijim, ili da je drukčijim vidio sebe, Selimović bi napisao drukčiji
roman. I taj bi roman bio tako loš da ga danas ne bismo pamtili. I naravno da
ga nitko ne bi pripisivao Ivi Andriću.
Godinama po izlasku romana Derviš i
smrt, a već u vrijeme objave Popovićevih Književnih razgovora, pisac će
nailaziti na podvale, nevolje i omraze u
Sarajevu, dok će ga Beograd privlačiti sve samim častima i pohvalama, koje
nipošto nisu bile lišene iskrenosti, pa nije čudo što je na kraju povjerovao da
je Beograd njegov jedini dom, a srpska književnost jedino utočište njegovih
romana.
Iz Sarajeva je prognan, u Sarajevu je
na kraju ismijan onom rečenicom iz tjednika Svijet, koju se ne može dovoljno
puta citirati: “Ako možemo bez Repčića i Savića, moći ćemo i bez Meše
Selimovića.”
Sjedio sam prije nekoliko ljeta u
bašti restorana pokraj beogradske Bajrakli džamije, kada mi je prijetelj, ne
dižući se od stola, prstom pokazao ružnu, glomaznu i sivu socijalističku
zgradu: “Tamo je stanovao Meša Selimović!” Vrijedilo je to vidjeti,
pa imaginirati sudbinu tog čovjeka. Tanki zidovi, kroz koje se svaki šušanj
čuje, tisuće komšija koji vrve sa svih strana, iz svih budžaka, kao kućni
miševi, i nigdje mira ni samoće. Je li se pokajao što je otišao? Nije, jer nije
imao izbora. Mnogo je lakše trpjeti teror u tuđini nego kod kuće. Tuđinski
teror čovjeka ne ponižava. Zato je Meši Selimoviću bilo dobro i lijepo u
Beogradu, mnogo ljepše nego što bi mu, živom ili mrtvom, u Sarajevu moglo biti.
(The Bosnia Times, Radiosarajevo.ba)