POVIJEST
Nedavno je objavljen i tajni izvještaj
CIA-e o zbivanjima u američkoj vojnoj bazi gdje je stvarana historija i krojena
budućnost BiH. Opisujući atmosferu na pregovorima, ali i druženjima lidera iz
bivše Jugoslavije, američki časnik Don Kerrick napisao je: “Ostajem zapanjen
njihovom sposobnošću da u društvu uključe svoj šarm, a istovremeno rigaju otrov
tokom pregovora.”
FOTO: Potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma (public)
Dvadeset godina nakon potpisivanja mirovnog
sporazuma za BiH, dogovorenog u američkoj bazi zračnih snaga Wright-Patterson u
Daytonu, još nisu poznati mnogi detalji dramatičnog pregovaranja koje je
trajalo pune tri sedmice. Kao i sve ono što je prethodilo pregovorima Franje
Tuđmana, Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića, uz američku podršku, od 1.
do 21. novembra 1995., kako bi se do Daytonskog sporazuma uopšte došlo.
Ekskluzivno za Globus događaje od prije dvadeset godina rekonstruirao je dr.
Mate Granić, u to vrijeme hrvatski šef diplomatije i Tuđmanov zamjenik u
pregovaračkom timu u Daytonu. Granić kao posebni izaslanik hrvatske
predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ovih dana boravi u Americi gdje se
obilježava dvadeseta godišnjica Daytona, a predviđen je i susret s bivšim
američkim predsjednikom Billom Clintonom.
A malo se zna da je historija mogla krenuti
sasvim drugim smjerom. Da Hrvati nisu poslušali Amerikance dvije sedmice pred
Dayton, ko zna bi li do mirovnog sporazuma uopšte došlo i što bi se dalje
događalo na tlu bivše Jugoslavije.
U rano jutro 14. oktobra 1995. zazvonio je
telefon hrvatskog šefa diplomatije. Kad se Granić tačno u šest sati ujutro
javio, čuo je glas Warrena Christophera. “Stanite, ne ulazite u Banju Luku”,
kratko je rekao američki državni tajnik. Bilo je to u vrijeme kad su hrvatske
vojne snage bile dvadeset i tri kilometra pred gradom koji je bio pred
kolapsom. Struje nije bilo, svi su samo očekivali što će se dogoditi, a
hrvatske izvidnice već su napredovale sedamnaest kilometara do Banje Luke.
“Warren, ali ja o tome ne odlučujem, iako
mislim da bi to bio loš potez. Bez obzira na svoj stav, ja samo mogu sve
prenijeti predsjedniku Tuđmanu. Sada spava.”
Christopher je rekao da američka strana
procjenjuje da bi ulazak hrvatskih snaga u Banju Luku značio da će 350.000
ljudi otići u Srbiju, što bi je posve destabiliziralo. Isto tako, 100.000 ljudi
otišlo bi u istočnu Slavoniju, a o njima bi morala voditi brigu hrvatska
strana. Sve u svemu, Amerikanci su tražili da se prestane s vojnim operacijama
pred Banjom Lukom.
Granić je tražio još dva, tri dana, ali
Amerikanci su inzistirali da se stane odmah. Nedugo nakon tog razgovora Granić
je sve, od riječi do riječi, prenio Franji Tuđmanu.
Ubrzo je hrvatskog predsjednika nazvao i
Richard Holbrooke i iznio mu iste argumente. Tek kasnije, što nikada nije javno
publicirano, Alija Izetbegović je u povjerenju rekao hrvatskom državnom vrhu da
su i od njega Amerikanci tražili da se stane s vojnim operacijama.
“Prijetili su i bombordovanjem ako se to ne
učini”, tvrdio je Izetbegović, dok Amerikanci Hrvatima nisu uputili takve
prijetnje. Hrvatska strana je procijenila da se ne može ići protiv stava
Amerike. Hrvatski su se vojnici povukli, a nedugo zatim, 1. novembra 1995.,
počeli su razgovori u Daytonu.
Trojica predsjednika bili su smješteni u
generalske apartmane, skromne i asketske. Tuđman je tri puta dolazio u Dayton u
tih dvadeset i dva dana pregovora, a njegov zamjenik u ulozi glavnog
pregovarača Mate Granić sve je vrijeme bio u američkoj bazi. Tuđman i Milošević
nikada, ni u jednom trenutku, nisu bili sami, niti vodili razgovore bez
prisustva svojih saradnika, a oslovljavali su se s “vi”. “Franja, zašto ste
poslali Šarinića u Rijeku? Pa on nije čovjek za estradu, on je komorni čovjek.”
Bilo je to poslije izbora u Hrvatskoj, na kojima je Šarinić u Rijeci izgubio,
ali je ostvario i dobar rezultat.
Milošević se šalio, želio je biti
šarmantan, ujutro svima nudio viski.
FOTO: Izetbegović, Tuđman i Milošević prvog dana
pregovora u Daytonu, 1. novembra 1995. godine (public)
Dva dana prije završetka, kad je sve bilo
ispregovarano, osim razgraničenja, dogodio se nevjerovatan događaj. Zamalo je
sve palo u vodu. Svi su čekali mape, ali one nikako nisu dolazile. Dugo u noć
hrvatsko je izaslanstvo čekalo i čekalo, a negdje oko dva sata u noći Tuđman je
rekao da svi idu spavati. Granić je legao u krevet oko pola tri, a u četiri su
ga probudili Amerikanci.
“Dođite, hitno.” Dočekali su ga Warren
Christopher, Holbrooke, general Wesley Clark, Slobodan Milošević, Haris
Silajdžić. Otvarali su šampanjac i ponudili Graniću. “Neću, prije hoću vidjeti
mape.”
“Kada sam vidio, nisam se mogao suzdržati.
Odmah sam rekao da to niti jedan ozbiljni hrvatski političar ne bi mogao
prihvatiti i energično sam odbio. Između ostalog Republika Srpska trebala je
biti do Livna. Uvjeravali su me sat i pol i ujutro, oko šest, tražili su da
pozovem Tuđmana”, prisjeća se Mate Granić. Otišao je u Tuđmanov apartman i
izvijestio ga što se dogodilo. “Slažem se s tobom i nema potrebe da uopšte
dolazim. Ako želiš, pozovi ministra Šuška i vi im kažite da to energično
odbijamo.” Obojica su otišli i ponovili da se s predloženom mapom ne slažu.
“Chris, jeste li vi to ispregovarali?”
Državni tajnik dao je posve izravan odgovor. “Mate, nisam u tome ja učestvovao.
To su bili Holbrooke, Silajdžić i Milošević.” Granić kaže da je Silajdžić odlično
pregovarao oko Sarajeva i da je naprosto zbog toga trebalo “platiti” neku
cijenu.
“Radi historije moram reći da je i Alija
Izetbegović rekao da se on ne slaže s predloženim mapama.” U jednom se trenutku
činilo da će sve propasti, Amerikanci su se počeli pakirati i tako izvršili
pritisak na sve druge. ”Oko tri sata, za vrijeme ručka, do mene je došao
Holbrooke i pitao me ima li šanse. ‘Ima, uvijek ima, ali morate biti puno
pravedniji i realističniji. Hrvati u BiH ovako bi bili najveće žrtve, a
to je i odstupanje od Washingtonskog sporazuma.”
“Dobro, nacrtajte onda nove mape”, kazao je
Richard Holbrooke. Hrvatsko izaslanstvo nacrtalo je novi prijedlog kojim se
tražila cijela Posavina i južna granica kao što je otprilike sada. To je
prihvaćeno i malo kasnije je Bill Clinton nazvao Franju Tuđmana. “Tim
razgovorom završio je Dayton.”
I mnogo od onoga što je prethodilo Daytonu
odvijalo se u potpunoj tajnosti. Nakon što je Haris Silajdžić napisao pismo
Vijeću sigurnosti UN-a u kojem je tvrdio da je Hrvatska vojska na teritoriju
BiH, hrvatska pozicija u međunarodnoj zajednici bila je ozbiljno poljuljana.
Tada je veleposlanik Miomir Žužul u hotelu Hilton u Ženevi organizovao sastanak
s Charlesom Redmanom, specijalnim izaslanikom predsjednika Clintona. Za vrijeme
sastanka i poslije na večeri dogovoren je koncept Washingtonskog sporazuma i
zaustavljanje rata između Hrvata i Bošnjaka, koji je potpisan u martu 1994.
Cilj je bio da se model federacije s kantonalnim uređenjem proširi na cijelu
BiH.
Svi su dobili zadaće, a Granić je trebao
razgovor i prijedloge prenijeti Franji Tuđmanu, dok su se Amerikanci obavezali
da će razgovarati s bošnjačkom stranom. “Odmah sam se nakon povratka sastao s
predsjednikom Tuđmanom i on je prihvatio cijeli koncept. Za dva dana su se javili
Amerikanci i rekli da je Clinton dao podršku prijedlogu i da će Bošnjaci učestvovati
u pregovorima. Slijedio je još jedan sastanak na aerodromu u Frankfurtu između
hrvatskog i bošnjačkog izaslanstva i Redmana”, kaže Granić.
Slijedio je još jedan događaj, za koji
bivši šef diplomatije kaže da je bio i jedan od najpresudnijih u njegovoj
diplomatskoj karijeri. “Susreo sam se 4. februara 1994. godine sa Svetim Ocem,
a prijem je umjesto petnaestak minuta trajao četrdeset i pet. U jednom trenutku
Sveti Otac neprekidno je govorio petnaestak minuta i upozoravao na opasnost od
radikalnog terorizma koji nema veze s islamom. Govorio je o potrebi prestanka
rata Hrvata i Bošnjaka.” Granić kaže da papa Ivan Pavao II. nije govorio o
imenima, već o principima. Dok je Granić bio kod Svetog Oca, pred vratima je
čekao Jacques Chirac da završi sastanak.
Dva dana prije Washingtonskog sporazuma, na
poticaj predsjednika Tuđmana Granić je posjetio u jednom danu četiri države i
razgovarao s brojnim liderima.
Sve da bi se detaljno proanaliziralo i čuli
stavovi evropskih državnika. Tako je Granić u 11 sati bio kod Kinkela u
Njemačkoj, u 13.30 imao je ručak u Rimu, a u 17 sati se sastao sa šefom
vatikanske diplomatije Jean-Louisom Tauranom i navečer odletio u Ženevu, gdje
je večerao s članovima diplomatskog zbora. Dan kasnije odletio je u London i
razgovarao s Douglasom Hurdom i tamo ga je zatekao poziv da dođe u Washington.
Hitno se vratio u Zagreb na posljednje konsultacije s Tuđmanom i odmah odletio
u Ameriku.
“Washingtonski sporazum je u dvadeset i
četiri sata zaustavio rat između Hrvata i Bošnjaka. Pregovori su bili vrlo
teški, ali imali smo podršku SAD-a. Sjećam se dobro, kada smo završili, Tuđman
je pozvao u svoj kabinet Juru Radića, Gojka Šuška i Nikicu Valentića i tražio
od mene da na telefonu izložim detalje pregovora.
‘Mate, bi li po savjesti potpisao?’
Odgovorio sam mu da bih i on je samo rekao ‘Potpiši’. I to je bilo sve.”
Razgovori s Alijom Izetbegovićem trajali su
oko pet sati, uz prisustvo Amerikanaca, i nakon toga je potpisano. Bilo su to
preliminarni potpisi na sporazumu, a Granić je predložio da se pozovu Tuđman i
Izetbegović kako bi potpisali konačni sporazum, jer su u međuvremenu dogovorene
još neke stvari.
Slijedili su Bečki I. i Bečki II. sporazum,
kojima je dogovoreno kantonalno uređenje BiH, a Granić kaže da je Hrvatska
Washingtonskim sporazumom potpuno povratila međunarodni kredibilitet. “To je
bilo najvažnije. Imali smo sjajnu podršku Amerikanaca, ali i Svete Stolice,
Njemačke, Francuske i drugih zemalja.” Kasnije je Granić otputovao u Pariz i o
svemu obavijestio Alaina Juppéa.
Nije bilo niti jedne ozbiljne evropske
države koja nije htjela biti obaviještena.
Glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali je
molio da se i on odmah detaljnije izvijesti, pa je Granić otputovao i u
sjedište UN-a.
U međuvremenu se dogodila Srebrenica,
Bošnjaci su bili na koljenima, a u Hrvatsku je došao turski predsjednik
Suleyman Demirel. Na Brijunima je proveo dva dana i imao je više razgovora s
Tuđmanom.
“Molio je predsjednika da pomogne. Mene je
preklinjao, kada sam ga pratio na helidrom, da pomognemo. Tada mi je Tuđman dao
otvorene ruke i dogovorio sam Splitsku deklaraciju i to je bio ključni dokument
na temelju kojeg je Hrvatska vojska u saradnji s Armijom BiH djelovala u BiH.”
Još je bio jedan tajni sastanak na aerodromu u Splitu na kojem smo bili s
hrvatske strane Tuđman, Šušak i ja, a s bošnjačke Izetbegović, Silajdžić i
general Delić, i tamo je dogovorena operacija Glamoč – Grahovo.”
Slijedila je Oluja, a zatim Dayton.
Hrvatsko izaslanstvo odmah po dolasku u američku vojnu bazu tražilo je od
Amerikanaca da se riješi i mirna reintegracija Podunavlja. Inzistiralo se na
provedivu mandatu i da zapovjednik bude Amerikanac i tako je imenovan Jacques
Paul Klein. “To je bio naš zahtjev od početka, a predstavljao je veliki uspjeh.
Hrvoje Šarinić je bio nekoliko dana u Daytonu i zatim je otišao 12. novembra
potpisati Erdutski sporazum.”
U hrvatskom izaslanstvu u Daytonu osim
Tuđmana i Granića bili su Hrvoje Šarinić, Gojko Šušak, veleposlanik Miomir
Žužul, Ivan Šimonović, Božo Marendić, Siniša Petrović te veleposlanici Zoran
Bošnjak i Vladimir Matek. Sve se odigravalo u vojnoj bazi, pod američkom
organizacijom. Već prvog dana su domaćini pokušali napraviti dobru atmosferu
pregovora, pa je državni tajnik Christopher priredio večeru. Tamo je bila i
kontaktna skupina u kojoj je bio Igor Ivanov, kasnije šef ruske diplomatije,
zatim Francuzi, Nijemci. Model je bio takav da prijedloge daju Amerikanci koji
razgovaraju sa svim stranama, a da i sve tri strane u međuvremenu razgovaraju
međusobno. “Često se u medijima pisalo da je Tuđman nasamo razgovarao s
Miloševićem, a to jednostavno nije tačno. Nikad, apsolutno nikada, nisu bili
sami, bili smo prisutni barem Šušak i ja.”
S izaslanstvom Bošnjaka, tvrdi Granić,
Hrvati su imali korektne odnose u Daytonu.
Nedavno je objavljen i tajni izvještaj
CIA-e o zbivanjima u američkoj vojnoj bazi gdje je stvarana historija i krojena
budućnost BiH. Opisujući atmosferu na pregovorima, ali i druženjima lidera iz
bivše Jugoslavije, američki časnik Don Kerrick napisao je: “Ostajem zapanjen
njihovom sposobnošću da u društvu uključe svoj šarm, a istovremeno rigaju otrov
tokom pregovora.”
CIA je izvještaj koji je napisan 14. novembra
1995. deklasificirala na zahtjev knjižnice Billa Clintona u oktobru 2013. Iz
bilješki je vidljivo da je i Holbrooke bio nezadovoljan tempom pregovora, pa je
čak utvrdio da su četrnaestog dana tamo gdje su trebali biti osmog. “Najviše
zabrinjava to što smo imali niz emotivnih rasprava o zemljovidima, tokom kojih
su Bošnjaci konstantno mijenjali mišljenje. Dok su Bošnjaci na neki način
prijatelji koji testiraju čovjekovo strpljenje, Milošević je često otvoreno
lagao oko činjeničnih podataka ili mijenjao svoju poziciju nakon što bismo
pomislili da smo nešto uglavili. Što se tiče Tuđmana, on brzo postaje kralj
Daytona.”
Tako je zabilježeno da se “u petak navečer
večeralo pod krilima aviona B-52 i Stealth F-117, s pogledom na projektile
Tomahawk, u muzeju vazduhoplovstva, što je bilo prigodno okruženje za mirovne
pregovore. Smijeh i drugarstvo među svim stranama, s ponekim zanimljivim
razgovorima sa strane.” U izvještajima stoji i da je Slobodan Milošević organizovao
večeru u časničkom klubu za američko izaslanstvo i da su naručeni jastozi iz
Mainea. “Milošević nas je svakog pojedinačno zadirkivao.”
I američki pregovarač Donald Kerrick je
slao izvještaje Bijeloj kući u kojima je konstatovao da je atmosfera na početku
okupljanja u Daytonu bila pozitivna, čak i ponekad vesela. Gosti su uživali u
druženjima, ali se jedanaestog dana sve promijenilo. “Kao da su bili spremni
sve ostaviti i vratiti se ratu.” U izvještajima se za Miloševića često kaže
“Slobo”, a za Izetbegovića “Izi”.
Tvrdilo se da je Dayton izabrao Strobe
Talbott, kojem je to rodni grad. Predložio je baš tu lokaciju i svi su se
složili. Holbrooke je sam svjedočio da su mnogi, poput Miloševića, imali
fizičku snagu izdržati naporne pregovore, a izuzetno je teško bilo i Tuđmanu
tri puta preletjeti Atlantik.
Milošević je imao malu prednost u razgovorima
s Amerikancima jer je dobro znao engleski, za razliku od Tuđmana i Izetbegovića
i nije trebao prevoditelja.
Članovi američkog izaslanstva smatrali su
da je Holbrooke idealni pregovarač, jer je “znao s Miloševićem”, a smatrao je
da je on ključ za rješenje u BiH. S druge strane američki diplomat bio je
svjestan da je mnogo krvi na Miloševićevim rukama, a u dvadesetak posjeta
Beogradu dobro je proučio karakter “karizmatskog Slobe”, koji se već raspadao
po šavovima. Sve što se događalo u Daytonu Holbrooke je redovno javljao Warrenu
Christopheru, a on Clintonu.
Obavještavan je i Pentagon. Rudolf Perina
koji je bio šef misije američkog veleposlanstva u Beogradu od 1993. do 1996.
pratio je Miloševića koji je doputovao u privatnom avionu. Okosnicu srpske delegacije
činili su Milošević i Milan Milutinović, te nekoliko vojnih časnika. Često su
članovi srpskog izaslanstva tražili od Amerikanaca dozvolu da odu u grad, što
im je samo jedanput dozvoljeno. Otišli su u shopping, uz pratnju ljudi iz
osiguranja, a Milošević je kupio u robnoj kući par cipela.
Amerikanci su izveli i nekoliko predstava,
pa su izaslanstva pozvali u jednu sobu u kojoj su bili TV ekrani koji su
prikazivali gotovo cijeli teritorij BiH. Nije trebalo biti previše pametan da
se shvati poruka kako mogu vojno intervenisati kada god požele. Nikada
Holbrooke nije direktno rekao da će Amerikanci vojno intervenisati, ali je ta
mogućnost visila u zraku.
Događaja u Daytonu kasnije su se prisjećali
mnogi, pa je Haris Silajdžić napisao nakon što je umro Richard Holbrooke: “Bio
je čovjek koji se mogao nositi sa svim teškim situacijama. A u Bosni i Hercegovini
je bilo zaista teško. Milošević i Tuđman su se, manje ili više, složili da
podijele Bosnu i Hercegovinu između sebe. Posebno zbog režima u Beogradu koji je
koristio silu bivše jugoslavenske armije, imali smo vrlo, vrlo komplikovanu
situaciju. Richard Holbrooke je bio pravi čovjek na pravom mjestu, pravi čovjek
da iznese mirovne pregovore između tadašnjih zaraćenih strana, da okonča
mlohavi i klimavi evropski odnos u kojem su različite zemlje podržavale
različite strane uključene u rat u Bosni i Hercegovini.”
Pregovori u Daytonu bili su izuzetno teški,
prisjeća se Mate Granić. “Ponekad su znali početi kasno navečer, radilo se po
cijele noći, ali je hrvatsko izaslanstvo bilo dobro pripremljeno. Imali smo
silno samopouzdanje i znali smo da imamo podršku Amerikanaca, ali i činjenicu
da smo im pomogli u svemu. Zato smo i tražili da se prva dva dana stavi na
dnevni red pitanje istočne Slavonije i Baranje. Sve su to bili razlozi zašto
smo se u Daytonu ponašali vrlo tvrdo, svjesni da smo u pravu.”
Uloga Billa Clintona bila je ključna, sve
je pratio i bio je izuzetno dobro obaviješten. “Zato nije čudno što je Dayton i
završio razgovorom američkog i hrvatskog predsjednika.”
Kad je nakon potpisa Warren Christopher
pitao Franju Tuđmana što mogu Sjedinjene Države napraviti za Hrvatsku,
predsjednik je rekao da se pusti Zvonka Bušića. “Suze su mu išle, a nakon toga
je zatražio da Amerika podrži Hrvatsku na putu u NATO i Evropsku uniju.”
(The Bosnia Times, Autor: Jurica Korbler,
Globus)