Piše: Roger Cohen, thebosniatimes.ba
Ovo je proljeće strahova. Grlo koje grebe, jedan šmrkljaj, i um već počinje da luduje. Vidim jednog jedinog pacova kako vrluda po njujorškoj ulici, vidim kesu za smeće koju rastrže jedan pas, i već imam apokaliptičnu viziju štetočina i prljavštine.
Razbacani maskirani pješaci na praznim ulicama izgledaju kao preživjeli nakon neke neutronske bombe. Patogen širok kao hiljaditi dio ljudske vlasi poremetio je civilizaciju i oslobodio maštu.
Ovo je vrijeme totalnog reseta. U Francuskoj, napravljen je sajt koji ljudima pokazuje radijus od jednog kilometra od njihovog doma, koliko im je dovoljno da se udalje zbog vježbe. To je mjera svačijeg suženog svijeta.
Pa ipak, to što možete da pišete, čitate, kuhate, da u tišini razmišljate, da se adaptirate na jedan prostor, to možda otvara mjesto za individualni rast. Nešto se promijenilo. Planeta je uzvratila. Izazivajući nam kratak dah, ponovila je svoje zahtjeve da prodiše.
Uradite sve drugačije na kraju ove pošasti, kao da nam šapuće ovaj mistični glas, uradite sve jednakije, sve ekološkije, uradite sve sa većim poštovanjem prema okolini, ili ćete ponovo biti kažnjeni. Narednog puta nestat će internet. Prelaz od pravog, preko virtuelnog, do nepostojećeg svijeta, tada će biti kompletan.
Camusova “Kuga” više se ne može naći na Amazonu, sada kada je svijet ponovo postao svjestan vječnog podsetnika tog romana “bacil nikad ne umire i nikad ne nestaje, može desetinama godina spavati u namještaju i rublju, strpljivo čekati u sobama, podrumima, sanducima i maramicama i starim hartijama i može biti da će doći dan kada će na nesreću ljudi i njima za pouku, kuga probuditi svoje pacove i poslati ih da uginu u kakvom sretnom gradu”.
Knjiga je objavljena 1947, dvije godine nakon što je politička kuga fašizma pokorena, odnijevši prije toga na desetine miliona života. Kamijevo upozorenje bilo je političko. Virus se neizbježno vraća kao psihotični lider sa opčinjavajućim talentom za stvaranje mitova.
U izbornoj godini u Americi, bilo je nemoguće ne svjedočiti mješavini totalne nekompetencije, užasnog egoizma i jezive nehumanosti kojom je predsjednik Donald Trump odgovorio na pandemiju Covid-19, a ne pomisliti da je moguć neki korona-državni udar. Panika i dezorijentacija su vrlo hranljivi elementi kojima se hrane potencijalni diktatori.
Doživio sam fizičke šokove prethodnih nekoliko sedmica kada sam posmatrao lidere poput Angele Merkel iz Njemačke, Justina Trudeaua iz Kanade i Emmanuela Macrona iz Francuske dok govore o pandemiji. Amerikanci i ne shvataju koliko nas je okrutno Trump navikao na opakost. Taj čovjek koji se plaši mikroba posijao je klicu neistina. Čuti pristojan, brižan, zdravorazumski odgovor na virus kakav nude drugi lideri skoro je neodoljivo.
Ne krivim samo Trumpa za to što je Amerika sve dočekala nespremna. Ali krivim Trumpa što je potrošio nekoliko mjeseci odbijajući da prihvati realnost, što me je podsjetilo na Taboa Mbekija i njegovo izbegavanje side u Južnoj Africi. Krivim ga što je ostavio vlasti saveznih država i gradova da se same bore. I krivim ga za tu uskogrudu opsesiju “Amerika na prvom mjestu”, koja mu je onemogućila da uči nešto od drugih zemalja.
A lekcije su bile tu, pred nama. Zemlje koje su se najbolje nosile s krizom bile su one koje su najbrže obavljale testove, najbrže pratile i izolirale dijelove pogođene infekcijom, zbog čega su mogli odmah vidjeti koliko će se brzo širiti zaraza i da nađu najbolje načine da izravnaju tu krivu. Pogledajte samo Južnu Koreju ili Njemačku.
U “Kugi”, ljekar koji se nalazi u središtu romana, Bernard Rieux, na pošast reaguje sa aktivnim fatalizmom. On se prema svakome, čak i prema onima koji umiru, odnosi sa jednakom pažnjom. Novinar ga pita da definira pristojnost, a on odgovara da ne može govoriti uopćeno o tome, ali da za njega to znači “da radim svoj posao”.
“Jedini način da se borite protiv kuge je pristojnost”, piše Camus. Jer pristojnost u inat pošasti ne iskupljuje samo pojedince, već i čitavo čovječanstvo. Virus, a on je i patogen i politički, zahtijeva da se ujedinimo ne bismo li ga pobijedili. Bez odustajanja, koliko god nam se nekad činilo da je beznadežno. Kao što je Camus napisao na jednom mjestu, “Morate misliti da je Sizif bio sretan”.
U ovom tihom proljeću, forsitija je procvetala a pupoljci magnolije su buknuli. Priroda, kao što je napisala Rachel Carson u svom “Tihom proljeću”, objavljenom pre 58 godina, nešto nam govori.
(TBT, NYT)