Piše: Elizabeth Dias, thebosniatimes.ba
Kraljevstvo će ustati protiv Kraljevstva, govorio je Isus svojim učenicima u Jevanđelju po Luki. Gospođa Webster je vidjela široke političke podjele u Americi. Bit će strašnih događaja, bit će velikih znakova sa nebesa, pričao je on. A ona vidi kako biblijske vrijednosti nestaju. Vidjela je vladu koja ne radi u najboljem interesu svog naroda. A sada je stiglo i ovo – pandemija.
Ali Webster (42), evangelistička kršćanka, uopće se ne plaši. Ona preko interneta sluša jednog od svojih omiljenih propovjednika, koji je pandemiju koronavirusa nazvao “božanskim resetom”.
“Ovakvi trenuci stvarno te natjeraju da sve ponovo procjenjuješ”, rekla je ona. Svako prolazi kroz period izolacije, a Bog to koristi za dobro, “da nas nauči, da nas vježba kako da bolje živimo ovaj život.”
Ljudima različitih vjera, ili čak i onim nevjerujućima, može da izgleda kao da se približava kraj svijeta. Ne samo da je došla kuga, već je i na stotine milijardi skakavaca ophrvalo istočnu Afriku. Požari su buktali Australijom, usmrtivši nebrojeno mnogo životinja. Nedavni zemljotres u Utahu čak je do temelja potresao čuveni hram u Salt Lakeu. Zlatna truba ispala je iz desnice anđela Moronija.
No priča o apokalipsi je drevna, jedna od najstarijih o kojima ljudi govore. U starim vjerskim tradicijama mimo kršćanstva – uključujući judaizam, islam i budizam – ona predstavlja uobičajeni narativ koji se pojavljuje u doba društvenih i političkih kriza, kada ljudi pokušavaju razumjeti događaje koji ih šokiraju, događaje koji se dešavaju prvi put.
Originalna riječ na grčkom – apokalypsis – zapravo znači otkrivanje ili otkriće. “Ona se ne odnosi samo na kraj svijeta”, kaže Jacqueline Hidalgo, šefica katedre za religiju na Koledžu Williams u Massachusettsu. “Već da nam pomaže da vidimo nešto što je ranije bilo sakriveno.”
Među kršćanima, jedan od najpoznatijih apokaliptičnih narativa je u Otkrovenju Jovanovom u Novom zavjetu. To je priča o pobjedi nad zlom zvijeri, o konačnom Strašnom sudu, o pojavljivanju Novog Jerusalima.
I dok mnogi proučavaoci Biblije smatraju da je ovo priča o uništenju jednog korumpiranog političkog sistema, mnogi evangelisti vjeruju da ona stvarno opisuje uznesenje, Kristov povratak da spasi vjernike nakon dugih iskušenja.
Stoljećima su vjerske tradicije nudile ljudima načine da shvate ove apokaliptične trenutke. Ali tokom stoljeća, ti časovi krize su i utjecali na religiju.
Neke od najranijih apokaliptičnih spekulacija mogu se naći u jevrejskim zapisima, u pričama kao što je Knjiga Proroka Danijela, kada je helensko doba ustuknulo pred Rimljanima oko drugog i prvog stoljeća prije nove ere, i kada su jevrejske zajednice prvi put bile suočene sa nasilnim progonima. Neki Jevreji govorili su i o kraju vremena kada je rimska armija uništila Drugi hram u Jerusalimu, 70. godine.
A kada su se rani kršćani okrenuli spasiocu spolja i kada su Rimljani nastavili da guše pobune, jevrejske vođe shvatile su da moraju preživjeti u ovakvom svijetu, kaže David Kramer, glavni bibliotekar i profesor Talmuda na Jevrejskom teološkom sjemeništu u New Yorku.
Rabini su razvili sistem u kojem su Jevreji mogli živjeti bilo gdje, pod bilo kojom vlašću, i da žive ispunjen život, povezani sa svojim susjedima i sa Bogom.
“Upravo je judaizam omogućio Jevrejima da prežive progone, pošasti, srednji vijek i da stignu do modernog doba, koje je na neki način predstavljalo i najteži period”, rekao je dr Kramer.
Svake godine proslave Pashe, koja je okončana 16. aprila i tokom koje se pričaju priče o deset pošasti iz Knjige izlaska, predstavlja podsjećanje na Božje spasenje. Seder tokom Pashe “kaže da smo bili u teškim situacijama prije ovoga i da ćemo ih prevazići”, podsjeća dr Kramer.
U islamskoj tradiciji, Kur'an priča o kugi i o konačnom zemljotresu koji će rasporiti tlo, baš kao i o tome šta znači naći Boga u svijetu koji je stvorio.
Ali u mejnstrim islamskoj misli postoji određena razlika između kraja svijeta i koncepta apokalipse, kaže Amir Husain, profesor teologije na Univerziteta Loyola Marymount u Los Angelesu. Apokalipsa uključuje i ono što se događa kada otvorite oči.
“Pogledajte stvaranje, pogledajte okeane”, kaže dr Husain, citirajući svoj omiljeni pasus iz Kur'ana, koji govori o Božjoj milosti.
U budizmu je vrijeme ciklično, a ne linearno, pa je apokalipsa u isto vrijeme i početak i kraj. “Apokalipsa se desi a potom kreće novi poredak, novi društveni poredak, novi moralni poredak”, kaže dr Vesna Volas, profesorica budizma na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari. “Priča ide ukrug.”
Apokaliptične priče u budističkim spisima imaju slične teme, i često se u njima pojavljuje nepravedni vladar, društvena nejednakost, pošasti, voće koje ne može da sazri, podsjeća ona, ukazujući na tekstove nastale u petom i 11. vijeku. Vlati trave postaju oštre kao mačevi – nestaje čak i osjećaj za miris (a neki pominju da to može da bude i jedan od simptoma infekcije koronavirusom).
U budističkoj tradiciji, apokalipsa dolazi kao posljedica kolektivne karme – svačijih akcija jednih prema drugima i prema svijetu – što znači da se ishod može promijeniti, čak i u sadašnjim okolnostima. “Sada su ljudi bolji jedni prema drugima, provode više vremena sa svojim porodicama”, kaže profesorica Volas. “To je kao upozorenje da moramo promijeniti svoje ponašanje, vratiti saosjećanje, empatiju, razviti društvenu jednakost na koju smo zaboravili.”
To je i podsjetnik da diljem različitih tradicija i vjerovanja, sjećanje na protekle krize može da nam ponudi novu nadu – da su ljudska bića preživjela ovakve stvari i ranije, i da istine koje otkrijemo mogu da postanu nešto što će nas sve vući naprijed.
“Da li je ovo kraj svijeta? Možda jeste, možda nije”, kaže Ekemini Uvan, teolog. “Ali moramo biti spremni. Moramo naučiti da brojimo svoje dane, jer ne znamo zaista kada će nam biti posljednji uzdah.”
(TBT, NYT, Nedeljnik)