Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Edward Said je, međutim, i u ovom pitanju ostao izuzetno lucidan, jer on uočava da se ovdje ne radi o toj vrsti prijetnje: prijetnje uništenjem zapadne civilizacije od strane „Istoka“, nego se recentni islamofobi na Zapadu boje uništenja granica između ove dvije civilizacije. Said kaže:
„Doista, to osjećanje otpora promjenama (koje su krajem XX.st. krenule u Svijetu Islama iznenadivši B. Lewisa i sve one Zapadnjake koji u Orijentu- a to znači: u Svijetu Islama, u arapsko-muslimanskom čovječanstvu, vide nesposobnost da društvo i državu organiziraju na bilo kakvim racionalnim temeljima – op.a.) bilo je toliko žestoko i toliko su univerzalne bile snage koje su mu pripisivane da, čitajući orijentaliste, shvatamo da apokalipsa koje se treba plašiti nije uništenje zapadne civilizacije, nego prije uništenje granica koje dijele Zapad od Istoka (podvlačenje naše)…Ono što se danas događa između Evrope i Islama jeste reintegracija zapadne civilizacije, koja je vještački pocijepana u renesansi, a sada se nanovo ujedinjuje sa dominantnom snagom“ (349).
***
Sukob unutar civilizacije danas se događa i u zapadnoj civilizaciji. Za razliku od sljedbenika „Lewisove doktrine“, umni zapadnjaci i istinski humanisti, zabrinuti za sudbinu evropskoga kontinenta i njegove civilizacije, zagovaraju novu Evropu u kojoj bi bili porušeni zidovi među ljudima, narodima i civilizacijama, a ponajprije: između zapadne i islamske, koje su susjedi. Prema ovim analitičarima, Evropa danas traži samu sebe u strahu od novih kalvarija i starih novih „primitivnih ideologija“ od kojih ne može da se izliječi. Evropa je –uviđaju ovi pisci – dala „najveće zločince protiv čovječanstva“, ali je ona ponudila – i danas nudi!- jedne od najhumanijih vizija o mirnoj koegzistenciji naroda i građana Svijeta.
Možda je najprominentniji zagovornik ovih vizija Edgar Morin, francuski mislilac jevrejskog porijekla, koje je iznio u svojoj knjizi Penser l'Europe, Pariz, 1987. – Misliti Evropu, Zagreb, 1995.).
***
Centralni pojam kojim Morin nastoji obuhvatiti složene entitete i suprotstavljene i međusobno povezane procese koji su odredili sudbinu Evrope u modernim vremenima jeste: vrtložna dijalogika, što je kod njega oznaka za evropski gordijevski čvor u kome su se pomiješale i uzajamno stvarale brojne političke, društvene, kulturne, religijske i antireligijske historije „na način koji je istodobno i sukob i uzajamnost,“ kriza i prevladavanje krize, sloboda i ropstvo, tiranija i demokracija, materijalizam i duhovnost, getoiziranje i multilateralnost, lokalizam i federalizam…
Ta dijalogika nastaje usljed toga što je Evropa, sa dobom Prosvjetiteljstva, ostala bez svoga temelja ili načela na kome bi se integrirala, što ona nejma – i nikad nije imala- vlastitu religiju, što su njezini identiteti međusobno suprotstavljeni ali i komplementarni, što je ona zemljopisni pojam bez granica s Azijom i historijski pojam promjenljivih granica, što je raspolućena ne samo između dvije supersile ( od kojih jednu, Rusiju, uključuje i istovremeno isključuje iz svoje orbite, a drugu je, američku, proizvela kao svoj „zapad na zapadu“!) nego i između vlastitih sila destrukcije i sila integracije. U njoj će, od vrlo različitih naroda koji su latinizirani, germanizirani, slavizirani… nastati prve države i zametak Nacija, koje će u podjelama i ratovima stvoriti modernu Evropu.
U procijepu između Srednjovjekovlja i Modernih vremena, iz prekida, lomova i raskida, Evropa se izdiže, rađa se i njima hrani: u 5.st. to je bio rascjep Rim- Bizant; u 8. st. od nje se, u arapskim osvajanjima, odsijeca Sredozemlje; nakon čega nastaje katoličko-bizantski raskol koji će predodrediti antagonizam između Germana (koji su postali katolici, kasnije, u novom raskolu, jednim, većim dijelom i protestanti) i Slavena (koji su velikim dijelom postali pravoslavci); zatim, u periodu između 11.i 13.stoljeća rascjep između papinstva i carstva koji u širem smislu postaje razdvajanje između crkvene i svjetovne vlasti (sic!).
***
Ali upravo zato što u sebi nosi vjerske podjele, sukob između Crkve i Države, etničke nacionalizme…kršćanska Evropa već od 11.stoljeća stvara geo-historijsku matricu odakle će se, u spomenutom vrtlogu, roditi moderna Evropa.
Evropa je danas postala „tržište ideja“ i rasadnik nove, planetarne svijesti o zajedništvu sudbine i zajedničkim ciljevima Čovječanstva. „Moderna Evropa se uistinu stvara, ali ne u borbi protiv vanjskog neprijatelja, nego u borbi protiv same sebe,“ piše Morin.
U političkoj sferi, nasuprot stoljetnoj papinskoj moći, u modernoj Evropi stvaraju se Države/Nacije, čiji je prvi završeni model bila revolucionarna Francuska. Država/Nacija postaje suvereni subjekt vlastite povijesti, izvor, temelj i sjedište jedne nove, u pravom smislu riječi moderne Religije Evrope – prije nego što se ta Religija proširila univerzumom. Upravo je na ovoj religiji Evropa uspjela ostvariti vrhunac svoje moći – pred neizbježnim i posljednjim stadijem prije ponora Prvog i Drugog svjetskog rata i niza kolonijalnih, lokalnih ratova. Ta moć je Evropljanima donijela kompleks superiornosti u odnosu na svaku drugu civilizaciju, dok se sve ne-evropske rase smatraju inferiornim i nazadnim. Evropski rasizam je uništio svaki oblik solidarnosti i stvorio najostrašćenije etnonacionalizme koji su krenuli u borbu za osvajanje kolonija, pljačku sirovina i širenje „životnog prostora.“ Kolonizirajući svijet i vladajući njime, Evropa je sijala svoje ideje. „Svijet je pun evropskih ideja koje su poludjele,“ citira Morin Armanda Petitjeana.
***
Danas taj kontinent živi u eri postnacionalizma, u trendu da formira Sjedinjene Države Evrope, i radi na pomirenju čovječanstva, kako je u 19.stoljeću proročki najavljivao Victor Hugo, na jednoj strani, i oživljavanja drevnih, najprimitivnijih oblika etnonacionalizma, šovinizma i ksenofobije, na drugoj strani. Poslije vojnog poraza fašizma/etnonacionalizma i perioda Hladnog rata, u tome vrtlogu, nakon kolapsa komunizma, izmišljen je novi neprijatelj No 1 – Islam.
***
U takvom „generativnom haosu“ Evrope, koju Morin vidi kao „jevrejsko-kršćansko-grčko-rimsku sintezu“, ovaj mislilac njezine preteče: intelektualce Hugoova profila, poziva da budu odlučniji u slamanju evropske hamletovske neodlučnosti i da iz svijesti o „krhkosti“ Evrope ojačaju svijest o njezinoj moći zasnovanoj na otvaranju vlastitim, ali i susjednim i svjetskim kulturama. Tu svijest porodiće svijest o zajedništvu sudbine ljudskog roda i opasnostima kojima je on izložen upravo „radom“ onih retrogradnih evropskih ideja posijanih prvenstveno na njenom tlu. Jer, iako zahvata samo mali dio Planete, Evropa je svojom Voljom za moći postala najutjecajniji dio Zemlje, epicentar koji u bitnome određuje svjetsku sudbinu, i ona, iz svoje sadašnjosti, mora tražiti načine kako da prevlada svoju „krhkost“ – ovisnost od ostatka modernog Svijeta; njoj treba otvaranje prema Drugom.
(Kraj drugog dijela)
(TBT)