Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Islam je bolji – to je, ovdje, nešto više od konstatacije; to je više poziv na propitivanje našeg iskustva i naših vizija u Pazovoj relativističkoj svjetskoj civilizaciji; to je jedan interaktivni proces kompariranja, kontrastiranja i sintetiziranja u eri globalizacije, provjera naše istinske odanosti islamu i našeg izbora u epohi koju obilježava poraz sekularnih ideologija bar u Svijetu Islama, a dobrim dijelom i izvan toga svijeta; to je kur'ansko „takmičenje u dobru“ kao takvom (2,148).
Dolaze novi društveno-politički koncepti i izazovi, od kojih je društvo sa relativističkom civilizacijom samo prevalirajući, nipošto jedini izazov, jer se u orbitu, po nekoj neumitnoj zakonitosti društvenoga klatna, nasuprot toj civilizaciji u kojoj je Bog „mrtav“, vraćaju stare ideje koje su Zapadnjaci olahko napuštali ( a što Octavio Paz nije umio da uoči), prije svega one s religijskim zaleđem i inspiracijom…Svijet se toliko brzo mijenja da je uspjeh i samo uočavanje tih promjena, a nekmoli iznalaženje adekvatnih odgovora na njih…
***
Te nove društveno-političke koncepte, dakle, nećemo posmatrati kao svoje neprijatelje, već kao izazove za nas koji smo rođeni u islamskoj civilizaciji.
Jer glavni neprijatelj protiv našeg cilja nije toliko izvan nas, koliko u nama, milletu Ibrahimovom, a.s., i ummetu Muhammeovom, s.a.v.s. Da ga odmah imenujemo: to je nesvijest o ponoru nad kojim se nalazimo, nesvijest o dijagnozi naše bolesti, ali i nesvijest o vlastitoj moći i, na koncu, nesvijest o cilju ka kojem trebamo poći: obnovi naše zajedničke, islamske civilizacije.
U čemu se sastoji naša moć? Gdje je ona? Zašto je izgubljena? Možemo li je ponovo steći?
***
Naša moć je nadohvat ruke; to je sasvim realna moć – ukoliko želimo da do nje dođemo; a ona se sastoji u jednostavnoj, sveobuhvatnoj i trajno postojećoj vjeri :
Obznani: Moj Stvoritelj-Uzdržavatelj uputio me na Pravi Put: u vjeru oduviječnu i zauviječnu, ispravnu (i jedinu) (6,161) –
vjeru koja, između svega ostaloga, podrazumijeva vlastitu organizaciju društva i države!
Ta strana ove vjere toliko je istaknuta u njoj samoj da je islam, još u svome klasičnom dobu, zadobio jednu od svojih najfrekventnijih definicija koja glasi: dīn ve devle, što će reći: Islam je Vjera i Država.
Ta organizacija društva i države temelji se na jasnim postavkama Kur'ana te na praksi utemeljitelja toga društva i države, poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kao i na praksi njegovih pravovjernih nasljednika, Prve četverice halifa, r.a.
A to društvo i država počivaju na suverenitetu (al-hākimiyye) Allaha, dž.š., suverenitetu iz koga proističu ograničeni suverenitet naroda i ograničeni suverenitet pojedinca.
U tako shvaćenim, međusobno sraslim suverenitetima, vlast se ne može dobiti bez pristanka svih građana države, bez izbora sa neograničenim aktivnim pravom glasa i pasivnim pravom glasa koje je ograničeno Kur'anom i Sunnetom; vjerski učenjaci, mudžtehidi, posreduju između volje građana i Allahovog suvereniteta i onemogućuju situacije u kojima bi pogrešna volja većine povrijedila Allahov suverenitet kao Najveće Dobro svih ljudi:
A Riječ Gospodara tvoga je vrhunac istine i pravde; nejma promjene u Njegovim riječima, i On sve čuje i sve zna (6, 115).
Bog u koga mi vjerujemo nije nikakav „zaspali bog“ (deus otiousus), već je On oduvijek i zauvijek postojeći Bog, el-Qayyūm, vječno Živi Bog, el-Hayy, Najveće Dobro, Istiniti koji objavljuje istinu:
Mi tebi objavljujemo Kur'an, dio po dio (76,23);
to je Bog svih naroda, svih ljudi (Ilāhu'n-nās), a ne nikakav rasni, nacionalni, plemenski ili staleški Bog.
On, Stvoritelj i Uzdržavatelj svjetova i ljudi, Rabbu'l-‘ālemīn, najbolje poznaje ljudsku prirodu i najbliži je prijatelj čovjekov:
Mi smo stvorili čovjeka i Mi znamo za čim mu duša njegova haje; Mi smo njemu bliži od njegove vratne žile-kucavice (50,16).
Njegova Poruka ljudskom rodu ne može biti prevaziđena, niti iscrpljena:
Kada bi se na Zemlji od stabala sačinile pisaljke, a da se u jedno more ulije još sedam mora tinte, ne bi se ispisale Allahove Riječi; zaista je Allah moćan i mudar (50,27).
U toj Poruci stoji da Bog ljudi stvara ova svoja stvorenja slobodnim, u Svojoj milosti kojom ih zaogrće (96, 1-2), da su ta stvorenja ravnopravna i da se u Njegovom pogledu razlikuju ne po boji kože ili po društvenom staležu i sl., nego po tome koliko se Njemu približe (49,13 ); da je život svakog Njegovog stvorenja neprikosnoven, zaštićen, nepovrediv (5,32 ), kao i njegova čast, imovina, vjerovanje i potomstvo (32,8 ); da je raznovrsnost jezika, vjerskih učenja, kultura… sama volja Gospodara svih svjetova (30,22 ); te da se Njegovo učenje, islam, ne smije širiti nasiljem (2,256 ) već samo onom metodom koju je taj, jedan i jedini Bog, Allah, dž.š., propisao (16,125 ); otuda se – kaže šehid Ismail Radži al-Faruqi – samo u muslimanskom čovječanstvu nikada nisu javljale ideje o uništenju drugih religija, kultura, naroda i njihovih civilizacija.
Itd.
***
Islamski mislioci koji su se bavili ovom stranom islamskog učenja, tj. organizacijom društva i države na islamski način: Farabi, Maverdi, Gazzali, ibn Rušd, ibn Hazm, Muhammed Asad, Muhammed Iqbal, Mevdudi, Hasan Turabi, Ali Šeri'ati, Muttehari, Muhammed ‘Ammara, Fehmi Huvejdi, I.R. al-Faruqi, Tahir ‘Ašur, šejh Kardavi, Ahmed Raysuni…, brojni mufessiri i muhaddisi sa arapskog, turskog i perzijskog govornog područja kao i mislioci iz Bosne, o kojima pišemo na narednim stranicama, dali su neprocjenljiv doprinos u istraživanju i razradi ovog aspekta islamske civilizacije, aspekta koji je, u savremenom dobu, neprihvatljiv za, možda, sve druge civilizacije u tolikoj mjeri da ga antiislamski centri moći nastoje zatrti i izbrisati sa lica Zemlje. A upravo je taj aspekt, ta dimenzija islama – prema svim ovim autorima – conditio sine qua non obnove i trajanja islamske civilizacije.
***
Bauk političke dimenzije islama kruži Zapadom i, čini se, čitavim Svijetom! Ali, Evropa, kao nukleus zapadne civilizacije, i Amerika „kao zapad na Zapadu“, koje danas imaju preovlađujuću moć u svijetu, kako ćemo kasnije vidjeti, kolijevke su najvećih i najopasnijih sila i pokreta koji žele uništiti Islam upravo zbog te njegove dimenzije i potencijalne moći!
***
Iako zauzima svega cca 7% zemaljske kopnene površine, Evropa je glavno „tržište ideja“ danas u svijetu; njezine ideje vladaju svijetom, i, prema mišljenju najpronicljivijih teoritičara društva i futurologa, upravo će odnos te, zapadne, i islamske civilizacije, u bitnome utjecati na globalne promjene i izazove. Čak i da i nisu u geografskom dodiru, i da se nisu prožimale i „mučile“ jedna drugu u prošlim vijekovima, po svojim suštinama te su dvije civilizacije upućene jedna na drugu u trajnom izazovu i trenju.
Moderna, postkršćanska zapadna civilizacija rigorozno odvaja Vjeru od Države, dok su u islamskoj civilizaciji Vjera i Država – neraskidivo povezane.
***
Edward W. Said (1935.-2003.), palestinski kršćanin, u svojoj poznatoj studiji Orijentalizam (1978.), koja se bavi ovim ključnim pitanjem odnosa između Zapada i Islama, piše da islam, „za razliku od svih drugih religija, jeste ili znači sve…,“ što je za zapadnjake:“nezamisliv orijentalni totalitet“, totalitet po kome i zbog koga je islam „komplement i protivteža evropskoj civilizaciji (173)“.
Na suprotnoj strani od Saida, stoji Bernard Lewis (1916.-2018.), vodeća figura savremenog orijentalizma i projektant najprije ideološke, a onda i političkih i vojnih invazija Zapada na Svijet Islama, posebno na ovu njegovu dimenziju: upravo u spomenutoj prirodi islama koji ne odvaja Vjeru od Države Lewis vidi najveću prijetnju zapadnoj civilizaciji!
U svome eseju The Roots of Muslim Rage – Korijeni muslimanskoga gnjeva (objavljenom u septembru 1990.g. u časopisu „The Atlantic Monthly“) Lewis najprije obrazlaže tezu da je odvajanje religije i države nastalo u počecima kršćanstva (on donosi poznati citat iz Svetog pisma: Podaj caru carevo, a Bogu Božije) te da je američka i cijela zapadna civilizacija, unazad tri stotine godina, striktno slijedila to načelo, i da ga slijedi i danas. No, za razliku od judaizma i kršćanstva, koji pozivaju u mir, islam je, po Lewisu, „od početka bio religija mača“, a danas je on – po njemu – glavna prijetnja zapadnjačkom sekularizmu i modernizmu.
***
Lewis je, ustvari, kao „vodeći svjetski stručnjak za islam“, tvorac čitave doktrine prema kojoj su Islam i Zapad u egzistencijalnoj borbi za opstanak i u nepremostivom sukobu upravo zbog suštinskih civilizacijskih razlika. On je tvorac zloguke, iskustveno kontradiktorne sintagme – vizije „sukoba civilizacija“, koju je skovao 1990.g. – pred samo pokretanje katastrofalnih ratova širom Bliskog istoka – rekavši:“Ovo (tj. ideologija islamskog fundamentalizma kako ga on vidi- op.a.) nije ništa manje od sukoba civilizacija, možda iracionalna ali sigurno povijesna reakcija prastarog supranika (tj. Islama kao takvog –op.a.) protiv naše judeo-kršćanske baštine, naše sekularne sadašnjosti te globalne ekspanzije jednog i drugog.“
A njegov student, S. Huntington, godine 1993. je u Foreign Affairsu zapisao:“Sljedeći svjetski rat, ako ga bude, biće rat između civilizacija!“
***
U spomenutoj studiji Edward Said pobija opasne Lewisove teze i namjere. On za njega kaže da je „manje objektivan učenjak, a više propagandist protiv islama i arapskog svijeta“.
***
Lewis-Huntingtonova teza o sukobu civlizacija pobijana je na svim stranama Svijeta od strane humanista različitih religija i svjetonazora. Muslimanski analitičari ispravno su uočili da se danas, kada je riječ o previranjima unutar Svijeta Islama, ne radi o sukobu islamske i zapadne civilizacije kao takvih, nego o sukobu unutar ovih civilizacija. U islamskoj civilizaciji riječ je o pobuni protiv diktatorskih režima i satelitskih vlada odanih zapadnjačim moćnicima (koji su ih doveli ili dovode na tron) te o istim političkim ciljevima koje od „islamista“ brani Lewis i armija današnjih propagandista i islamofoba: demokracije, slobode izražavanja, suživota vjera i nacija, slobodnog tržišta, prava žene, itd.
***
No, ovdje je najvažnije istaći da islamska civilizacija suštinski ne teži mržnji i sukobu sa Drugim, pa dakle ni sa Zapadom, da je to civilizacija „srednjeg puta“ (Kur'an, 2, 143), dakle: civilizacija koja povezuje druge i drugačije civilizacije te da duh međuprožimanja i inkluzivnosti stoji u njezinoj iskonskoj prirodi.
***
Islamska civilizacija danas – pri čemu mislimo na njezine savremene zagovornike i unutarnji, vjerski instinkt većine muslimana – ne prijeti Zapadu, već jedan dio supermoćnog Zapada – i ne samo on, kako smo vidjeli na početku ovog teksta i o čemu izvještavaju svjetski mediji – prijeti uništenjem islamske civilizacije. Na Balkanu, npr., gdje su, nakon povlačenja Osmanli Devleta, „zahvaljujući neslozi kršćanskih vladara…, ostale još neke muslimanske enklave“ (Hegel u Filozofiji povijesti), takvi pokliči i, nažalost, takva praksa traju već punih dvije stotine godina.
(Kraj drugog dijela)
(Iz knjge eseja Islam je bolji prof. dr. Džemaludina Latića)
(TBT)