Crni dim nadvijao se nad selom. U zraku se osjećao miris zagorjele plastike. Zemlja je prekrivena ljuspama crnog pepela. Još jedan dan kada se pravi tofu.
Više od 30 komercijalnih kuhinja u Tropodu, selu na istočnoj strani indonežanskog ostrva Jave, ubrzavaju proizvodnju tofua spaljivanjem otpada od papira i plastike. U kuhinjama se pravi veći dio tofua iz ove oblasti, jeftine hrane bogate proteinima. Tofu se pravi od soje koja je važan dio ishrane u ovim krajevima.
Dim i pepeo koji nastaju ssagorijevanjem plastike imaju toksične posljedice.
Ispitivanjem jaja koja daju kokoške u Tropodu, selu sa 5.000 stanovnika, otkriveni su visoki nivoi nekoliko opasnih hemikalija, uključujući i dioksin – zagađivač poznat po kancerogenosti i sposobnosti da izazove defekte na rođenju, kao i Parkinsonovu bolest – prema izvještaju koji je nedavno objavio savez indonežanskih i međunarodnih grupa za zaštitu životne sredine.
Dioksin pronađen u Tropodu je krajnji proizvod lanca prekršaja, nebrige i zanemarivanja u proizvodnji tofua.
“Počinju paliti plastiku rano ujutru i ona gori sve dok ne padne veče”, kaže Karnavi (84) koji živi u blizini sedam kuhinja koje sagorijevaju plastiku. “Tako je svakog dana i u zraku se uvijek osjeća dim. Teško mi je da dišem.”
Jaje koje je snijela jedna od Karnavijevih kokošaka imalo je jedan od najviših nivoa dioksina ikada zabilježenih u Aziji, navodi se u izvještaju. Odrasla osoba koja pojede samo jedno ovakvo jaje daleko bi premašila dozvoljene količine dioksina u krvi. Jaja se često koriste za ispitivanje kontaminiranosti zato što kokoške sve toksine iz zemlje na kojoj žive akumuliraju u jajima.
“Ovo otkriće ilustrira koliko je opasna plastika po ljudsko zdravlje i trebalo bi da podstakne zakonodavce da zabrane sagorijevanje plastičnog otpada, da se pozabave zagađenjem životne sredine i da rigorozno kontroliraju uvoz”, kaže Li Belle, savjetnik Međunarodne mreže za eliminaciju zagađivača i jedan od autora istraživanja.
Toksini pronađeni u zemlji u Tropodu kreću od uvjerenosti Zapadnjaka da čine dobru stvar za životnu sredinu kada odvajaju otpad za reciklažu. Veći dio otpada se šalje u inostranstvo, između ostalog i u Indoneziju, gdje se kombinira sa lokalnim otpadom za preradu. Ali umjesto da se pretvori u nove proizvode, velike količine nisu upotrebljive za reciklažu i bacaju se u topionice.
Aktivisti za zaštitu životne sredine navode da indonežanski predsjednik Joko Vidodo zanemaruje ovaj problem u pokušaju da podstakne ekonomski razvoj, i pozivaju ga da odgovori na kontaminaciju toksinima.
Direktorka za upravljanje otpadom, iz Ministarstva za zaštitu životne sredine, Rosa Vivien, u julu je posjetila Tropodo i navela da je paljenje plastike izuzetno opasno, ali nije učinila ništa da to zaustavi. Rekla je da će biti pokrenuta istraga o načinima na koje bi se toksični dim mogao kontrolirati. Vlada, ipak, otad nije učinila ništa.
Većina mještana iz Tropoda navodi da ne mogu podnijeti sagorijevanje plastike, ali da su nemoćni to zaustaviti.
Proizvođači tofua su umjesto drveta počeli paliti plastiku prije mnogo godina. Nanang Zainudin (37) vodi malu kuhinju u blizini Karnavijeve kuće. On kaže da je sagorijevanje plastike jeftinije od drveta i do deset puta. Nekadašnji upravnik Tropoda, Ismail (50), i sam proizvođač tofua, zabranio je upotrebu plastike 2014. Ali zabrana je potrajala svega nekoliko mjeseci.
“Ovdje ima mnogo proizvođača tofua i većinu njih nije briga”, kaže Ismail. On svoj tofu priprema na drvetu. “Brinu jedino o profitu. Samo profit, profit, profit.
(TBT, NYT)
