Piše: Josephine Livingstone, thebosniatimes.ba
Krstaški ratovi su historijska epizoda koju šira publika slabo razumije i kojoj su hitno potrebna razjašnjenja. Za neke tumače na desnici, krstaški pohodi su starija vjerzija savremenog „sukoba civilizacija“, poput takozvanog rata protiv terorizma. Ovaj se stereotip oslanja na još opštiji mit po kome su krstaški ratovi bili vjerski pohodi Evropljana protiv muslimana koji su opljačkali Svetu zemlju, koji je danas namijenjen huškanju bijelih protiv nebijelih „ratnika“. Krstaški mit je oduvijek inspirisao bijeli nacionalizam, sjeme zla koje posljednjih godina bogato rađa. Krajnja desnica obožava templare, vojni red vitezova koji su štitili hodočasnike, i ostale krstaše. Neke Trumpove pristalice ukrašavaju se krstaškim drangulijama dok desničarski teroristi, od Breivika do ubice iz Chirstchurcha, u svojim manifestima nariču nad muslimanskom „invazijom“ na bjelačku kulturu. KKK ima svoj newsletter pod nazivom Krstaš.
Kako oksfordski profesor Christopher Tyerman konstatira u svojoj novoj knjizi, Svijet krstaških ratova, predstava da su ti ratovi bili rasni sukob obična je izmišljotina koju su stvorili moderni geopolitički interesi. Kada je predsjednik Trump 2017. posetio Jerusalem da bi ga priznao kao glavni grad Izraela, ispunio je ključno predizborno obećanje svojoj fanatičnoj bazi, koja je tom potezu pridala biblijski i historijski značaj. Postoji uticajna kohorta evangelističkih kršćana koji vjeruju da je obnova Trećeg hrama znak nadolazeće apokalipse – što je u suštini antisemitska teorija zavjere koja ipak podjednako dobro služi interesima izraelskih desničara i američkih neokonzervativaca.
Daleko od toga je da je Tyerman prvi koji je primetio ove veze: srednjovekovna historija je postala medijski upadljiva tema, pa se o njoj izjašnjavaju razni specijalisti za srednji vek. Ali mnogi od njih, uključujući Tyermana, prevideli su ulogu interneta u radikalizaciji historije i podrivanju zapadnih univerziteta.
Nedavno je The New York Times opširno pisao o algoritmu za preporuke na Youtubeu koji je „u stanju da okupira pažnju korisnika pronalazeći srodne veze između različitih videa koje sam korisnik ne bi mogao prepoznati“. Krstaški ratovi su odličan primjer teme koja se razvija u takav niz vodeći gledaoce kroz lavirint tumačenja ka potencijalnoj radikalizaciji. Ukucajte „vitezovi templari“ u Youtube pretragu i u svega tri intuitivna klika stići ćete do teorija zavjere („Deset tajnih društava koja vladaju svijetom“).
Propaganda inspirirana krstašima postala je doslovno nerazlučiva od mema alt-desnice na Reditu, 8čanu i ostalim mrežama. Na Youtubeu se mogu naći zastrašujući snimci kao što je „Deus Vult – Krstaški rat u Iraku“, video iz 2016. sa naoružanim muškarcima u gradu Bartela, koji rukama grabe zemlju i uzvikuju „Ovo je naš pijesak!“ Naslov videa koji se vezuje za krstaške ratove: deus vult znači „bog tako želi“ – iako historičari nisu sigurni da ga je bilo ko ikada izgovorio na bojnom polju – također je sastavni dio zajedničkog jezika ekstremne online desnice.
Moglo bi se pomisliti da će svojom pukom težinom Tyermanova odlična knjiga – čitavih 520 stranica, uz 160 ilustracija u koloru i 14 mapa – biti korektiv neophodan da se iskorijene toksični mitovi koji su se kao buđ nahvatali na temu krstaških ratova. Međutim, kriza s kojom smo suočeni seže dalje od prostora akademskog proučavanja krstaških pohoda. Aproprijacija srednjovjekovne historije od strane alt-desnice se ne može razumjeti bez odgovarajućeg razumijevanja krize povjerenja u historiju – od akademije do interneta.
***
Već na početku svoje knjige, Tyerman pominje kako je nekada davno u gradu Bejaya u Alžiru živio jedan pametan mladić. Tokom 12. vijeka Bejaya je bila u sastavu moćnog kalifata Almohad kao prometna luka na trgovačkim rutama po Mediteranu. Mladićev otac je sa porodicom došao u grad 1192. gdje je radio kao javni bilježnik u carinskoj službi. Sin je krenuo u školu da nauči računatii, a iz nje je izašao opčinjen matematikom. Deset godina kasnije, mladić je u Pizi objavio knjigu pod nazivom Liber Abaci koja počinje riječima: „Ovo su devet cifara kod Indusa: 9 8 7 6 5 4 3 2 1. Koristeći tih devet i još znak 0, koji se na arapskom zove zephirum, svaki se broj može zapisati – kao što će biti pokazano.“
Liber Abaci je prvi evropski zapis ovih cifara i koncepta nule. Riječ za nulu je italijanska, zefiro, ovdje u verziji venecijanskog dijalekta – što je latiniziran arapski izraz zephirum od arapskog صِفْر [sifr] što znači „ništa“ [prazno]. U knjizi se također prvi put spominje riječ „algebra“, izvedena iz naslova Hisab Al-Jabr wal Mugabalah (Knjiga računanja, dodavanjem i jednačenjem) perzijskog učenjaka Al-Hvarizmija. U njoj se po prvi put pominje izraz „algoritam“, izveden iz Al-Hvarizmijevog imena.
Mladić se zvao Fibonaci i mi na zapadu ga smatramo Italijanom. Međutim, tačnije bi bilo reći da je bio iz Pize, grada koji je u srednjovjekovno doba postao samostalan centar pomorske trgovine zahvaljujući svom velikom bogatstvu. Isto se može reći i za Veneciju, Đenovu i druge gradove. To su bile dobrostojeće sile, sa značajnom mornaricom i viškom para za pozajmice. Fibonaci je živio u profesionalnom trgovačkom centru Bejaye, koja se tada zvala Budja, ne kao ratnik ili neprijatelj već kao običan građanin i učenik koji je poštovao svoje učitelje.
Fibonaci, čiji je svijet obuhvatao čitav Mediteran i njegove raznovrsne kulture, nije bio neki poseban slučaj. Znatno prije, kao i tokom bitaka koje zovemo krstaški ratovi, Mediteran je bio integrisano tržište koje je veći dio Evrope povezivalo nizom luka i trgovačkih gradova, sve do Hormuškog moreuza u Iranu gdje su se pomorske rute odvajale za put u Indiju. Uspon italijanskih gradova-država podstakao je razvoj globalnih sistema knjigovodstva i bankarstva, što je omogućilo stvaranje široke trgovačke mreže koja će se tokom narednih vjekova pružati od Britanije preko Kaira do Kine. Da je srednjovekovni svijet zaista bio podijeljen napola, s muslimanima na jednoj i kršćanima na drugoj strani – i svetim ratovima na mjestu susreta – globalna ekonomija tog vremena ne bi bila moguća.
Krstaški ratovi – a svakako krstaški ratovi iz imaginacije Hollywooda i savremenog desničarskog folklora – nisu se nikada dogodili. Riječ je u stvari o seriji bitaka između ljudi koji su već znali jedni za druge, koji su već živjeli jedni s drugima u kosmopolitskim gradovima – mada u različitim odnosima u različitim periodima – i koji su neprekidno međusobno komunicirali.
Takozvani prvi krstaški rat počeo je pod specifičnim, lokalnim uslovima koji nisu imali mnogo veze s Kristom. Bizantijski car Aleksije Prvi zatražio je 1095. pomoć od pape Urbana Drugog za odbranu od seldžučkih Turaka, sirove sile nomadskih konjanika koji su već osvojili Jerusalem. Mogao je to biti zgodan povod, a ne pravi razlog, pa je papa spremno pristao: smjesta je uputio poziv evropskim vitezovima da krenu u pomoć savezniku pod navalom nevjernika. Vojska sastavljena uglavnom od francuskih i njemačkih vitezova i pešadije, pod vodstvom plemića, stigla je 1097. u Malu Aziju i zauzela Nikeju. Ratnici su nastavili ka Antiohiji koju su uspjeli osvojiti, jer im je izdajnik iz turskih redova u zoru otvorio gradske kapije. Stanovnike Antiohije su pobili. Sljedeća stanica: Jerusalim. Pao je 15. jula 1099.
Početni uspjeh je evropskim osvajačima pobudio nerealne nade u buduće poduhvate. Oko njih su se širile glasine o čudima i božanskoj intervenciji, te se činilo da je božija volja jasna. Pošto su se otresli veza sa Aleksijem Prvim kako bi dali primat evropskim interesima, osvajači su uspostavili četiri nova grada-države – u Jerusalimu, Tripoliju, Edesi i Antiohiji, koji su zajedno nazvani Outremer („preko mora“ na francuskom). Tokom narednih par vjekova ovi gradovi-države su teškom mukom uspijevali da se odbrane, naizmjenično gubeći i vraćajući iste kote, dok su evropske koalicione snage više puta morale priskakati u pomoć. Pošto se to dešavalo u nekih šest talasa, a mi na to gledamo kao na herojske i vjerske ratove, danas to nazivamo prvi, drugi, treći, četvrti, peti i šesti krstaški rat (sa zanimljivim prekidima, kao što je dječiji krstaški rat).
Vjerski zanos je omogućio regrutaciju ratnika čak do Norveške. Papa Urban Drugi i njegovi nasljednici miješali su vjerske pouke sa pozivima u rat, pozivajući se na Augustinove spise i uzor kršćanskog „svetog ratnika“ koji se služi nasiljem u ime ljubavi.
U stvarnosti, u ovim ratovima nije bilo duhovne čistote: nekoliko pohoda preduzeto je i protiv kršćana, kao kada je četvrti rat kulminirao pljačkom Konstantinopolja, najvećeg kršćanskog grada tadašnjeg svijeta.
***
Na kraju svoje knjige Tyerman postavlja pitanje: „Jesu li krstaški ratovi važni?“ Odgovor bi morao biti potvrdan, jer se fanatični bijeli konzervativci širom svijeta danas hrane lažima, baš kao što su njihovim navodnim prethodnicima u srednjem vijeku servirane laži kako bi služili interesima moćnika. Hiljade ljudi je ostavilo svoje kosti na bojnom polju zato što su vjerovali da će im se to računati u duhovne zasluge ili zato što su mislili da će kao tako doći do novca i statusa. Alt-desnica je samo u tom smislu nasljednica srednjovjekovnih vitezova – i ona pada na istu destruktivnu propagandu.
Istovremeno, prava historija krstaških ratova nikada nije bila manje bitna, bar u smislu njenog stvarnog utjecaja na popularnu imaginaciju. Profesionalni historičari nikada nisu imali beznačajniju ulogu u društvu, dok ih desetkuje kriza zapošljavanja na univerzitetima i gubitak autoriteta zbog interneta. Takmiče se sa neofašistima za presudnu riječ o smislu prošlosti. Nije to nova borba, ali je na islamofobnom zapadu poslije napada 9/11 postala urgentna. Twitter je prepun akademaca koji pokušavaju opovrgnuti razne neistine na mreži. Ali dok oni pišu svoje knjige, novinske kolumne i viralne tvitove, bijeli suprematisti preuzimaju evropsku historiju i melju je kroz nacističku propagandu (pogledajte „srednjovjekovne“ štitove u Charlotesvilleu).
Ti neofašistički elementi su i sami dio krize našeg trenutka u historiji, u kome se američka država tetura pod neukom, rasističkom administracijom sklonom autoritarizmu.
Nije slučajno to što su se različite „vrste“ historije – od mikroskopskog istraživanja arhiva do velikih tema modernosti – našle pod prijetnjom u isto vrijeme. Uticaj interneta na historiografiju postao je nevjerovatan. Diskusija o prošlosti se u 2019. potpuno razlikuje od diskusija vođenih samo 20 godina ranije. Mega-dostupnost historijskih podataka bilo kome, bilo gdje, potpuno je transformisala društvenu ulogu ljudi i institucija koji su dosad organizirali naš pristup tim podacima: pismeni, učeni, institucionalizirani, bogati.
Internet liči na beskrajni okean pisanih izjava. Tim okeanom ne upravljaju tradicionalne strukture znanja; korisnike umjesto toga usmeravaju komercijalne kompanije koje nastoje da im maksimalno zaokupe pažnju, bez obzira na cijenu. Društvene norme tog svijeta također su haotične, jer korisnici mogu biti anonimni, što njihove društvene kontakte oslobađa svake odgovornosti. Tumačenja tog beskrajnog znanja plutaju kao alge po površini interneta, neometana zakonom, stidom ili „istinom“, na koju smo se ranije oslanjali u pregovorima u ime općeg dobra. U takvom univerzumu, „krstaški ratovi“ su naplavina narativnog smeća koja pluta do bilo koje kulturalne struje koja se najbrže kreće, zgušnjavajući i ubrzavajući diskurzivne virove.
Usljed efekta interneta na historiografiju, historiju je 2019. gotovo nemoguće izolirati kao fenomen ili oblast studija. Zastrašujuće je vidjeti kako se sam koncept historije mijenja, uz pomoć upravo onih algoritama koje je Fibonaci prenio na zapad prije skoro hiljadu godina.
To je i konačna ironija svakog historijskog podatka: on nema nikakav prirođeni smisao sve dok se ne protumači u drugom vremenu, drugom političkom kontekstu. Svet krstaških ratova je raskošna studija o fascinantno nihilističkim sukobima i svako će imati koristi od njenih čitljivih stranica. Ali je njena pouka negativna, jer Tyerman u suštini želi dokazati da krstaški ratovi ne znače ono što mnogi ljudi misle da oni znače. Nejasno je da li negativne pouke imaju bilo kakvu korektivnu moć u našem novom informacionom svijetu, gdje su podaci podjednako vrijedni bez obzira na svoje porijeklo. Savremenim historičarima Tyerman nudi jednostavnu poruku, koja im može biti slamka spasa, kao mornarima poslije brodoloma: historija je metodologija i ništa više.
(TBT, The New Republic)