Piše: Hajrudin Redžović, thebosniatimes.ba
Znači, sudija svira kraj… Katarski šeici se hvataju za glavu, broje one barele nafte od muke, a u nas… u nas ZEMLJOTRES!
Slušaj šta ti kažem – ovo nije obična pobjeda, ovo je kolektivna katarza, bolan! Kad je onaj u crnom puhno u onu pištaljku i sviro kraj, to ti je u bobu bilo isto ko kad su bacili penkalu na onaj sto u Dejtonu i rekli: “Gotovo, ne puca se više, mir!” E, tako je nama sinoć prestala fudbalska patnja! Decenijama čekamo da nas neko ne zavalja u 93. minuti, da nam se ne odbije od stativu u leđa pa u gol, da nam ne izmisle neki ofsajd iz svemira! I evo ga! Probili smo tu blokadu, pao je fudbalski Berlinski zid!
(Napomena za one koji broje zareze: ako negdje pobjegne pravopisna greška, ne dirajte je. To nije greška, to je dokaz da je euforija autentična.)
Vučko na aparatima, ‘84. je mala maca!
Izađem na balkon ovdje u Tešnju – gori čaršija! Osvijetlili Gradinu, tutnji odozdo od Jelaha i Tešanjke. Zovu iz Sarajeva, kažu tamo gori Titova, gori Čengić Vila. Gori sve dole do Ilidže. Kakva crna ‘84. i Olimpijada, brate? Plače mahala, plače asfalt – plače, kažu, i onaj debeli golub na Sebilju.
Znači, Jure Franko bi sinoć na skijama po onom vrelom pijesku u Dohi vozio slalom od sreće! Vučko s Trebevića zavija, al’ nije ono njegovo klasično “Saaarajevooo”, nego urla “Noookaaauuut faaaazaaa”, čuje se preko Doboja do Zenice!
Zove me i majka. Žena ima 83 godine, živi sama dole na Tešanjci. Rekla mi je prije utakmice da će je obavezno gledati, makar srce stalo. A poslije tekme zove, plače u slušalicu. Kaže, ne prestaju kolone auta, trube kroz noć, a po zastavama na tim autima vidi i osjeti da su i svi Hrvati tu iz susjedne Usore izašli na cestu da slave. I recite vi meni sad – je li to ona podijeljena, nesastavljiva zemlja kojom nas prepadaju?
Briselski šamari zlonamjernicima
Ovo je taj historijski trenutak. Dejton nam je nacrtao granice na papiru, al’ ova pobjeda nam je srušila sve granice u glavama! Danas nema podjela, nema jesi li ljevica ili desnica, jesi li za burek ili sirnicu – danas smo svi jedan ogromni, ludi, nezaustavljivi zmaj koji bljuje vatru usred pustinje!
I pazi sad onaj najslađi dio – padaju maske! Znaš onaj narativ? Godinama slušamo zlonamjernike kako po raznim nastupima objašnjavaju da je BiH propala država, a većinski narod uporno svode isključivo na vjersku skupinu. Uporno trube i spočitavaju da maltene nisu ni autentičan narod, guraju ih u isti koš s Arapima. Pa onda ona zlonamjerna medijska režija – pošalju kameru usred Sarajeva, pa namještaju ugao da im u centralne kadrove uđu isključivo pokrivene žene. Objektiv tu prestaje biti alat novinarstva i postaje oružje za vizuelni inženjering – cilj je jeftin, ali opasan: gurnuti cijeli jedan narod s druge strane civilizacijskog zida i prišiti mu etiketu dežurne prijetnje.
A onda dođe Mundijal! Gleda planeta utakmicu protiv Kanade u Torontu, a na tribinama se pojavi naša djevojka iz Bugojna sa adresom u Beču. Slobodna, nasmijana, svoja. Emina joj je ime, a nije bila pokrivena. I da se odmah razumijemo – duboki naklon i apsolutno poštovanje za svaku pokrivenu ženu, to je sloboda izbora! Ali ova djevojka je svojim pojavljivanjem u sekundi razbila tu medijsku sliku “radikalne” Bosne.
A i taj strah od islama na stadionima… Brate, muslimansko slavljenje Boga danas je postalo mainstream na svjetskim stadionima i to više nije vijest. S druge strane, pojavi se Dubioza čija pjesma baca u trans planetu, dok naši BH Fanaticosi izvode najupečatljivije performanse u svakom gradu. Gotova priča.
“Jebiga”, Slađan i Kerimov novi idol
I dok oni pričaju o propaloj državi, meni zvoni telefon. Na displeju svijetli: Slađan Jovanović. Zove me iz svog Doboja. To mi je prijatelj i snimatelj s kojim sam gonio Zmajeve i snimao dokumentarni materijal od Cardiffa do Zenice. Inače, u proteklom ratu on je bio vojnik Vojske Republike Srpske, a ja ratni reporter na strani Armije BiH. (Ima l’ neko nešto protiv? Nema? Odlično, idemo dalje.)
Javljam se, a s druge strane, umjesto pozdrava, samo jedno teško i duboko: “Jebiga.”
Nije to “jebiga” od tuge što smo prošli, nego onaj najcrnji žal što nismo sad tamo, u Americi. On je, naime, još nakon utakmice u Zenici protiv Italije bio apsolutno siguran da na Mundijalu prolazimo u drugi krug i tvrdio da moramo ići po svaku cijenu. A ja? Ja, stari skeptik, vadio sam se na logistiku i ubjeđivao ga da se ne isplati ići preko okeana samo zbog tri utakmice u grupi. Povrh toga, TV kuća koja nas je onako gospodski akreditovala u Cardiffu za utakmicu protiv Velsa izvisila je za prava na Mundijal, pa bi nam ganjanje papira i proboj do terena bila nemoguća misija. Kontao sam da će nas, poslije sve te patnje, opet neka zla kob spriječiti da se probijemo u nokaut fazu. E pa, neka sam ispao levat!
Ljudi se po ulicama grle. Nane i babe koje ne znaju šta je ofsajd uče formaciju 4-3-3, a onda me zove moj devetogodišnji unuk Kerim. Mali trenira u školi nogometa za golmana u Tešnju, i do jučer je stalno govorio da želi biti kao Courtois, onaj iz Reala. Javljam mu se nakon ove ludnice, a on ispaljuje ko iz topa:
“Dedo, kad porastem ne želim više biti Courtois, hoću da budem kao Vasilj!”
Eto šta ste uradili, Zmajevi. Promijenili ste dječije snove.
Barbarezov osmijeh i Spahićeva otključana vrata
A znaš li ti ko je sinoć spakovao te Katrane i poslao ih kući? Ko im je zabio te golove? Naša djeca. Kerim Alajbegović i Ermin Mahmić. Klinci o kojima danas piše cijeli svijet, a hvali ih, pazi sad – lično Zlatan Ibrahimović!
A kako su ta djeca došla ovdje? E, tu dolazimo do onog najvažnijeg. Tu na scenu stupa Emir Spahić. Sjećaš se kad su dušebrižnici i fudbalska birokratija trubili da on “krade” igrače tuđim reprezentacijama? E pa, gospodo, Emir Spahić nije krao igrače. On je vraćao djecu kući. Bosna ne proizvodi igrače na fabričkoj traci. Bosna ih gubi u ratovima i kolonama, pa ih decenijama kasnije skuplja po tuđim terenima. Spahić je to prekinuo. Kada je sjeo u stolicu, on nije počeo raditi samo skauting. On je počeo raditi repatrijaciju.
Uzeo je telefon, nazvao tog istog Mahmića i, umjesto hladnog PR dopisa iz kancelarije, stvar sveo na dvije riječi koje zvuče kao porodični zagrljaj: “Dobrodošao, sine bosanski.” Nije on nikoga ukrao. On je samo otključavao vrata i govorio im: “Djeco, dosta ste bili po svijetu. Bosna vas čeka.”
A na klupi? Na klupi sjedi Sergej Barbarez. Čovjek kojeg su razapinjali mjesecima. Čovjek na kojeg su bacali drvlje i kamenje, naoštrili pera, čekajući samo da pukne pod pritiskom, da doživi nervni slom usred ciklusa i digne ruke od svega. A Sergej? Hladan kao led. Preživio je sve uvrede, prešutio svaki udarac ispod pojasa, iznio teret na svojim leđima, i evo ga danas. Posljednji se smije. I taj njegov osmijeh sinoć vrijedi više od cijelog onog katarskog BDP-a.
Dajte nam te SAD! Brazil! Dajte nam te Francuze da i njih išamaramo, jer danas… DANAS JE BOSNA CENTAR SVEMIRA! ALO!
Neka historija bude svjedok!
/Hajrudin Redžović je bosanskohercegovački novinar, publicist i autor iz Tešnja. Napisao je knjige „Lukavi biznis“ i „Operacija Cardiff – Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji“./
(TBT)
